Razgovarala: Mirna DUHAČEK

Gospodine Frljiću, Vaša predstava „Pismo iz 1920“ našla se centru pažnje bh. javnosti zbog pisma medijima u kojem ste optužili glumca Emira Hadžhafizbegovića da Vam je prijetio. Možete li nam otkriti detalje sukoba koji se dogodio?

Gospodin Hadžihafizbegović me je zvao u dva navrata. Prvi put 2. 10.; predstavio se i pitao je li istina da u predstavi “Pismo iz 1920.” koristim dio iz njegove monodrame “Godine prevare”. Odgovorio sam potvrdno. Iako predstavu nije pogledao, zahtijevao je da monodramu i bilo kakvo spominjanje njega izbacim. Odgovorio sam mu da to nije moguće i pokušao objasniti da se radi o tipu kazališnog projekta u kojem koristimo različitu dokumentarnu građu i žive osobe koje takva dokumentarna građa uključuje. Nakon toga je zaprijetio da će upasti na sarajevsku premijeru predstave, a na kraju rekao da se on sada ne osjeća dobro, te da će morati napraviti neke stvari da se i ja ne osjećam dobro. U ova tri dana je tu prijetnju u različitim medijima ponovio bar tri puta (Dnevni avaz, Depo Portal i 24 sata), pa bih očekivao da se uz širu javnost tom njegovom prijetnjom počnu baviti i nadležne institucije.

Zadnje što sam vidio je da me gospodin Hadžihafizbegović nazvao “mišem” i “šljamom”. To sigurno nije jezik koji bi si jedan bivši kantonalni ministar kulture smio dopustiti, koliko god ostrašćen u svojim medijskim konstrukcijama i podmetanjima bio.

Drugi put me je zvao nakon što sam objavio sadržaj našeg razgovora. Nijekao je sve što je u prvom navratu rekao, pitao me zašto mi treba da preko njegovih leđa gradim karijeru. Nakon toga su s njegove strane počela medijska podmetanja koja su ispod svake civilizacijske razine i o kojima sam već pisao. Zadnje što sam vidio je da me gospodin Hadžihafizbegović nazvao “mišem” i “šljamom”. To sigurno nije jezik koji bi si jedan bivši kantonalni ministar kulture smio dopustiti, koliko god ostrašćen u svojim medijskim konstrukcijama i podmetanjima bio.

Uzeli ste Andrićevo „Pismo iz 1920“ kao naslov i, na posredan način, temu predstave. Oko ovog djela su se u Bosni i Hercegovini vodile i vode teške rasprave; šta ono znači za Vas i za Vaš projekat? Šta su, zapravo, „Pisma iz 1920“ Olivera Frljića?

“Pismo iz 1920.” mi je bilo dobra mogućnost da progovorim o onome što je Bosna danas. Taj tekst ima specifičan kulturološki status na ovim prostorima. U više navrata se od njega pokušavalo napraviti više ili manje od onoga što ono zapravo jest – književna fikcija. Njime se svašta dokazivalo. Pri tom se zaboravljalo da je riječ samo o literaturi, bez obzira koliko ta literatura podsjećala na našu stvarnost. Ista je situacija i s teatrom. Koliko god on podsjećao na stvarnost, nikada ne smijemo zaboraviti da je ipak samo teatar. Kad to zaboravimo, nastaju opasni nesporazumi.

Emir Hadžihafzegović je izjavio da ste mu rekli da je „Bosna istorijska greška“. Da li je bilo tako i, ako jeste, zašto je Bosna istorijska greška?

To nisam izjavio, pa ne mogu ni komentirati, ali možete pitati gospodina Hadžihafizbegovića koji je tu tezu plasirao.

U BiH je priča o troje - priča o svemu, od prošlosti do aktualne politike.  Zašto je današnja politička situacija u BiH bila središnja tema ove predstave?

Jednostavno zato što mnoge stvari u Bosni ne funkcioniraju. Ja Bosnu jako volim, ali svoju ljubav ne pokazujem kroz sladunjavu sentimentalnost, nego kroz pokušaj kritiziranja različitih društvenih negativnosti u njoj. Neke od tih negativnosti su i nedostatak individualne odgovornosti i kolektivni zaborav. Predstava postavlja pitanje na kojim temeljima počiva današnji suživot  tri konstitutivna naroda u Bosni, je li se proces pomirenja doista dogodio, je li uopće moguć i pod kojim uvjetima.

Druga predstava sa kojom dolazite na ovogodišnji MESS je „Otac na službenom putu“ po čuvenom scenariju Abdulaha Sidrana? Mnogi ovaj tekst smatraju jednim od najboljih djela o nekadašnjem jugoslavenskom društvu.  Da li ste zbog toga osjetili veću odgovornost prilikom postavljanja ovog djela na daske i kakvu ste motivaciju imali za rad na njemu? Koliko je danas „Otac“ društveno i umjetnički referentno djelo?

Godine 1992. sam sa šesnaest godina zbog rata otišao od kuće. Živio sam u Hrvatskoj, Njemačkoj i Češkoj. Svugdje sam se osjećao strancem, ali strancem na najbolji mogući način. To je ona bezdomnost koja vam daje mogućnost da stvari gledate bez bilo kakvog opterećenja lojalnošću nekoj naciji ili državi. Sada ponovno otkrivam Bosnu i predstava “Pismo iz 1920.” je predstava o tome

“Otac” govori o jednom drugom vremenu. U tom vremenu su centri moći bili lakše prepoznatljivi nego danas, tražila se druga vrsta ideološke pravovjernosti. Rezolucija Informbiroa iz 1948. poslužila je kao formalni izgovor za razračunavanje s političkim neistomišljenicima. Stvari su se danas donekle promijenile, ali su na nekim razinama ostale  iste, ako ne i gore. Pogledajte USA PATRIOT Act koji je pod egidom borbe protiv terorizma toliko smanjio građanske slobode i koji dopušta da vas se pod sumnjom zbog terorističke aktivnosti drži u zatočeništvu neodređeno dugo.

Sredinom septembra na Festivalu Ex Ponto Vaša predstava 'Leksikon Yu mitologije' doživjela je premijeru. Predstavu ste utemeljili na izmišljenim biografijima poznatih osoba iz bivše Jugoslavije - zašto? 

Rad na “Leksikonu Yu mitologije” započeo sam polazeći od istoimene knjige. Međutim, imao sam problem kako je ta knjiga koncipirana jer je ona ponavljala srpsko-hrvatsku hegemoniju jugoslovenskog kulturnog prostora. Ako pogledate broj članaka o ljudima i fenomenima iz makedonskog, slovenskog ili kosovskog kulturnog kruga, već tu postaje jasno o čemu govorim. Zbog toga sam odlučio okupiti ansambl iz svih republika i pokrajina bivše Jugoslavije. Predstava je rađena na svim jezicima tih naroda, a glumci su igrali i na jezicima koji nisu njihovi maternji jezici. Dogodila se zanimljiva situacija jer su glumci ostali bez onoga što većina njih doživljava kao prvi prostor gradnje i potvrđivanja svog identiteta. Također smo se odlučili u biografijama jugoslovenskih pop-ikona potražiti prazna mjesta i kroz ta prazna mjesta izgraditi jednu paralelnu yu-mitologiju.

Pojedini teatarski kritičari opisali su predstavu 'Leksikon Yu mitologije' kao Vaše ruganje nostalgiji – slažete li se s takvom konstatacijom? Jeste li Vi nostalgični?

Nisam nostalgičan, niti se rugam s nostalgijom. Nostalgija je privatni izbor pojedinca – može biti čak i izbor kolektiva. Ali ona podrazumijeva nekritički odnos prema prošlosti i idealiziranje iste. A meni su kritički odnos i realno sagledavanje stvari, radilo se o bilo čemu, jako važni.

U Vašim se predstavama stalno bavite temama iz kulturalnog konteksta nakadašnje zajedničke države Jugoslavije. Otkud taj motiv? Kako se Vi sjećate vremena dok je postojala Jugoslavija?

Sjećam se socijalne sigurnosti, besplatnog školstva i zdravstva. Ali se također sjećam i trenutka u kojem sam saznao za Goli otok. Bila je to emisija u kojoj je Danilo Kiš razgovarao sa bivšim zatvorenicima. Ipak, Jugoslaviju sam najintenzivnije doživio kroz njezin raspad. Tijekom tog raspada sam sastavljao slagalicu od dijelova koji su u njezinim tragičnim ratovima padali ispred mene.

Kada govorimo o pitanju zajedničkog kulturnog identiteta naroda sa prostora bivše Jugoslavije – mislite li da je moguće obnavljanje tih kulturnih obrazaca i da li je to ex-yu narodima danas potrebno?

Mislim da nije potrebno obnavljanje kulturnih obrazaca, nego kulturne razmjene. Radim u cijelom regionu jer cijeli taj prostor osjećam kao svoj kulturni prostor. Na upravo završenom BITEF-u sam gostovao s dvije predstave. Jednu sam napravio u Beogradu, drugu u Ljubljani. Sad sam završio projekt u Zenici, nakon toga idem u Zagreb, pa u Kranj. Logično mi je da radim u svim tim gradovima i sredinama jer sigurno postoji nešto što je njihov zajednički identitet, a taj identitet nije samo stvar nekog prošlog vremena, nego sadašnjeg trenutka.

“Otac” govori o jednom drugom vremenu. U tom vremenu su centri moći bili lakše prepoznatljivi nego danas, tražila se druga vrsta ideološke pravovjernosti...Stvari su se danas donekle promijenile, ali su na nekim razinama ostale  iste, ako ne i gore.

Često Vas svojataju, pa Vas jedni nazivaju hrvatskim, jednim bosanskohercegovačkim rediteljem. Šta mislite o posljednjih decenija popularnom svojatanju poznatih ličnosti, najčešće umjetnika? Osjećate li se Vi hrvatskim ili bh. rediteljem? Je li Vam to, uopće, bitno?

Osjećam se apatridom. Godine 1992. sam sa šesnaest godina zbog rata otišao od kuće. Živio sam u Hrvatskoj, Njemačkoj i Češkoj. Svugdje sam se osjećao strancem, ali strancem na najbolji mogući način. To je ona bezdomnost koja vam daje mogućnost da stvari gledate bez bilo kakvog opterećenja lojalnošću nekoj naciji ili državi. Sada ponovno otkrivam Bosnu i predstava “Pismo iz 1920.” je predstava o tome.

Kako se sjećate prvih 16 godina svog života koje ste proveli u Travniku?

Ima puno uspomena. Dijelom njih sam se bavio u predstavi o svojoj obitelji koju sam ove godine napravio u zagrebačkom teatru ITD. Sjećam se osnovne škole, planina koje okružuju Travnik, stadiona fudbalskog kluba Borac, buvljaka četvrtkom, Zinete s kojom sam se prvi put poljubio, cijepanja drva, nedjeljnih popodneva kad bi cijeli grad utihnuo, padova na skijanju na Vlašiću, vlašićkog sira kojeg nisam nikada projeo... Mislim da tu negdje moram stati jer bi ovo nabrajanje stvarno moglo potrajati.

(DEPO PORTAL)