Piše: Adnan LUGONIĆ

U najavi 51. Internacionalnog teatarskog festivala MESS, direktor Dino Mustafić je istakao:

- Ovogodišnjim Festivalom dominiraju teme propitivanja identiteta u korelaciji sa balkanskim temama, pitanje komunikacije, odnosno koliko smo spremni da priznamo da se međusobno ne razumijemo, te dokumentarni teatar.

Propitivanje identiteta i problem komunikacije su pretenciozno ponavljane sintagme ovogodišnjeg festivala koje bi kao trebale objasniti puno toga, a ustvari ne govore ništa. One su tu kako bi se izbjegla priča o konkretnom, a pozorišna predstva (kao i razgovor o njoj) bi prije svega trebala biti upravo to – konkretna. Međutim, svjedoci smo da se većina predstava, u dosadašnjem dijelu programa, bavila opštim mjestima, ne dajući nam nove perspektive, koje bi preokrenule naša vlastita razmišljanja, odnosno ponukale na neko razmišljanje.

Treći segment - dokumentarni teatar - je postao trend u regionu. Reditelji, a i dramaturzi, sve više pribjegavaju ovoj formi koja svoj izraz najčešće pronalazi u ispovijesti. Na području ex-jugoslovenskih zemalja ovaj tip teatra je, u zadnje vrijeme, svoju popularizaciju doživio radovim Borisa Liješevića („Čekaonica“, Atelje 212) i Olivera Frljića („Proklet bio izadajica svoje domovine“, „Kukavičluk“ itd.).

Bilo da je riječ o autorskim projektima reditelja ili o tekstualnim predlošcima kreiranim na osnovu intrevjua, predstave dokumentarnog teatra se skoro uvijek bave dnevonopolitičkim aktuelnostima, pa je često upitno njihovo umjetničko trajanje.

Sinoć izvedena predstava u Narodnom pozorištu u Sarajevu, „Radnička hronika“ (Narodno pozorište Republike Srpske), pokušala je na malo drugačiji način spojiti sva tri pomenuta segmenta. Tekst Petra Mihajlovića nagrađen je na Konkursu Sterijinog pozorja za najbolji orginalni savremeni tekst 2009. godine. Govori o ljudima čiji ime i prezime nije važano (što se i eksplicitno kaže u predstavi), oni su na margini društva, predstavnici radničke klase koja je na našim prostorima ili nestala ili je u procesu nestanka. Pisan je po uzoru na dokumentarni teatar i obiluje monološkim, ispovijednim dionicama.

Paraleleno pratimo priču o apsurdnom štrajku u nekoj fabrici u provinciji i priču o disfunkcionalnoj porodici čiji je pater familias na čelu pomenutog štrajka. Tokom predstave svaki od likova govori o svojim snovima, težnjama i željama, kao i o razlozima neispunjenja istih. Otac porodice je tipični predstavnik radnika koji ne može da se pomiri sa propašću svoje firme i uzaludnim štrajkom nastoji da razbije apatiju koja je oko njega. Njegova žena je domaćića čiji se život sastoji od brige o domaćinstvu i gledanja televizije. Kćerka je zaluđena časopisima koji pišu o slavnim ličnostima i jedino što slijedi je idilična slika svijeta koju oni prezentuju. Sin je ispunjen gorčinom koja ga potpuno paralizira i jedini izlaz vidi u odlasku 'preko granice'. Siromaštvo i nemogućnost da se izađe iz kruga beznađa dovodi do nerazumijevanja, te, u konačnici, sukoba.

U svemu ovome ne može se pronaći ništa novo, ništa nepoznato za bilo koga ko je u ovoj situaciji ili svakodnevno gleda televiziju i čita novine. Jasno je da je autorova namjera bila da napiše tekst u kojem će progovoriti o svim problemima sa kojima se susreće jedan društveni sloj koji je, i pored stalne medijske pažnje, potpuno zanemaren. Ipak, za razliku od nekih dosadašnjih predstava na ovogodišnjem Festivalu, ovdje se u samoj ideji predstave može pronaći opravdanje za opštost na nivou situacija.

Rediteljica Ana Đorđević likove smješta na izdignutu kružnu platformu pod nagibom. Svi su obučeni u crno i jedino što ih razlikuje je rekvizita kojom se služe i time ih diferencira po zanimanju. Mizanscen je prilično statičan, uz minilna pomjeranja i povremeno kružno kretanje kojima dodatno potcrtava letargija i osuđenost na ponavljanje, kolotečinu koja iz njih crpi energiju. Ta „umrtvljenost“, melodramatika se razbija muzikom i komičnim scenama štrajka u kojima se najbolje vidi apsurdnost situacije u kojoj se likovi nalaze, jer ni oni sami ne mogu da razumiju protiv koga i za šta se bore. I kraj štrajka konotira sa našom stvarnošću – revolucija je propala i prije nego što je počela.

Glumačka igra je svedena na govornu radnju, sa jako malo fizičkih akcija i to je vjerovatno najveći problem ove predstave, jer dovodi do skoro nepostojanja ritma i tempa (u početku on se gradi preko scena štrajka, ali kako predstava odmiče ritam i tempo postepeno padaju). Mnoge scene su dramaturški nepovezane, ne vidi se tačan razlog za njihovo postojanje (npr. čistačica u fabrici koja potpuno nemotivisano ispriča sve svoje probleme) što rezultira  povremenim gubljenjem osnovne niti narativa. Glumački ansambl (Branko Janković, Zlatan Vidović, Miljka Brđanin-Babić, Sandra Ljubojević, Goran Jokić, Željko Erkić i Dragana Marić) uspijeva da se dobrom, ujednačenom igrom izbori sa mnoštvom teksta i da ga sa emotivnom pokrivenošću plasira. Upečatljivom ostaje scena kada četiri radnika različitih generacija govore mnologe u kojima prepričavaju svoj život – dječake snove, probleme, razloge zbog kojih su tu gdje jesu.
 
Povodom premijere predstave Ana Đorđević je kazala: „Cilj ove predstave nije da bude lepa, zabavna, interesantna, nova ili drugačija, nego da bude istinita i lična, makar bila i nedopadljiva. “

Nepretencioznost i potreba da se ispriča priča je ono što odlikuje ovu predstavu. „Radnička hronika“ nije remek djelo, niti ide radikalno u srž problema. Riječ je jednoj prosječnoj predstavi koja publici približava sliku realnosti sa namjerom da probudi često zaboravljenu empatiju.