Piše: Dario BEVANDA

Ono što i sad ostaje u sjećanju na predstavu Sumrak bogova Diega de Breae, odigranu prije četiri godine na MESS-u, je scena gdje se morbidno-groteskni likovi posmatraju u iskrivljenim ogledalima, koja ih pokazuju u njihovom pravom svjetlu, u svoj njihovoj nakaznosti. Scena kao da je parafraza filma Brazil Terrija Gilliama, gdje plastični hirurg do iznemoglosti zateže lice stare žene pred ogledalom pripremajući je za estetsku operaciju, prizor istovremeno komičan i zastrašujući.

Iako u predstavi Kad sam bio mrtav (Slovensko narodno gledališče Drama Ljubljana), nećemo naiđi na mračnjaštvo prisutno u drugim de Breinim projektima (Sumrak bogova, Kraljica Margot), percipiranje stvarnosti kroz grotesku je nešto zajedničko većem djelu njegovog umjetničkog opusa. Druga sličnost sa Sumrakom bogova je to što je opet riječ o adaptaciji filma za pozorište – dok je za istu dramski predložak remek-djelo iz kasne faze Luchina Viscontia, Kad sam bio mrtav je adaptacija filma njemačko–hoolivudskog režisera ruskog porijekla, Ernsta Lubitscha. Lubitsch je neupitno jedan od očeva filmske komedije, i njegov uticaj na razvoj iste je nemjerljiv (Billy Wilder imao je znak iznad vrata svog ureda na kojem je pisalo: Kako bi to Lubitsch uradio?).

Riječ je o nijemom filmu iz 1916. godine, jednom od njegovih prvih uradaka (Lubitsch je također i scenarista i igra glavnu ulogu), za koji se dugo smatralo da je izgubljen dok ga nisu 1994. otkrili Silvan Furlan i Ljiljana Nedič, članovi tada nove Slovenačke kinoteke. Iz same predstave evidentna je stilska razlika između sofisticiranog humora u zrelijim Lubitschevim komedijama poput Trgovina iza ugla (1940), Biti ili ne biti (1942) i Nebo može čekati (1943) i burlesknog slapsticka prisutnog ovdje. Bitan faktor je to što je Lubitsch na svom kreativnom vrhuncu ostvario plodnu suradnju sa holivudskim scenaristom i dramskim piscem Samsonom Raphaelsonom.

Predstava se može najtačnije pripisati dugoj tradiciji 'komedije običaja', čija najvažnija odlika je ismijavanje konvencija visokog i malograđanskog društva. Burleskno-groteskni element je dodatno podcrtan redateljevom odlukom da muškarci glume i ženske likove. Siže je krajnje jednostavan: žena ostavlja muža na nagovor punice, nakon što je unatoč njenom protivljenju otišao na partiju šaha (skoro pa harmsovska situacija!). On joj ostavlja samoubilačko pismo, mada ga ne počini. Dok punica traga za novim mužem sa svoju kćerku, muž prerušen u batlera se zapošljava u njihovoj kući, gdje i sobarica i punica bacaju oko na njega.

Estetika nijeme komedije je rekonstruisana kroz povremenu upotrebu tekstualnih kartica, te klavirsku pratnju Jože Šaleja. U neverbalnoj komediji je pozajmljeno dosta gegova iz slapsticka ranog Charlija Chaplina ili Harolda Lloyda, sa dodatkom ponekog sa suvremenijim konotacijama, koji će evocirati opće prepoznatiljive motive iz porno ili kung-fu filmova, naprimjer. Posebno vrijedi napomenuti urnebesnu interpretaciju pjesme Hello Lionela Richija, u izvedbi muža i punice.

U metronomski preciznoj glumačkoj igri posebno je dojmljiva interakcija Alojza Svete (koji neodoljivo podsjeća na montipajtonovca Erica Idlea) u opuštenoj interpretaciji lika muža, sa Jernejom Šugmanom, u manično igranoj ulozi punice. Pijanistička pratnja Jože Šaleja je istovremeno jako precizna i razigrana, ostavljajući prostora za njegovu interakciju sa glumcima. Zahvaljujući dobroj komunikaciji sa publikom, glumci su i od poklona uspjeli napraviti predstavu za sebe. Kad sam bio mrtav je ostvarenje osvježavajuće lascivnog humora, koje ismijava malograđanske konvencije daumierovskom plastičnošću glumačkih kreacija.

(DEPO PORTAL)