Slušaš onu broširanu eurofilku kako iz dana u dan rasteže istu žvaku: »Napadaju nas jer smo nekima završetkom pregovora s Europskom Unijom razbili san o Jugoslaviji.« Slušaš onda dežurne eurofobe kako jednakom ustrajnošću prežvakavaju odrvenjelu mantru o EU kao još jednoj YU, i to vjerojatno goroj i pogubnijoj po Hrvatsku od svih tih prethodnih Jugoslavija. I dok ti pune uši tim dosadnim refrenima, pomisliš kako ovdje nema ni eurofilije ni eurofobije, nego samo neizlječive jugomanije.

A onda u nedjeljnim novinama naletiš na tekst u kojem se o europskim perspektivama ove zemlje – s kojom se sudbina poigrala tako što ju je 2009. uvela u NATO e da bi je ujesen 2011. dovela pred potpisivanje još jednog pakta, onog varšavskog – govori bez spominjanja jugosfere i srodnih bauka koji kruže Hrvatskom. Naletiš na tekst koji naviješta da će hrvatski državljani, čim budu pripušteni u EU, osim od svojih pandemijskih eurojugofobija bolovati i od nešto raširenijih psihoza.

Medicinsko savjetovalište »Slobodne Dalmacije« upozorava hrvatsko pučanstvo da se pomicanju šengenskih granica prema Bajakovu, Debelom Brijegu, Doljanima i Izačiću ne treba veseliti, jer nam – zbog stanja na Bliskom istoku i u Africi – umjesto »dobrih imigracija« slijedi najezda neželjenih, izgladnjelih i izgubljenih došljaka. Splitski list pojašnjava da »ilegalci nose opasnosti« i da je »za razliku od prijatelja ili neprijatelja, od kojih znate što možete očekivati ili kako odgovoriti na njihove poteze, za ilegalca nemoguće dokučiti koje su njegove krajnje namjere«.

Kao već gotovom činjenicom barata se nagađanjem da će ilegalni imigranti u Hrvatskoj povećati nezaposlenost, »jer je ilegalac, u borbi za egzistenciju, spreman raditi na crno cijeli život«. Za razliku valjda od regularnih hrvatskih državljana kojima u ovoj zemlji Dembeliji nije ni nakraj pameti da pokušaju preživjeti radeći na crno.

Ilegalci će također – na užas vikend-dijagnostičara iz »Slobodne Dalmacije« – potpuno obezvrijediti i one genijalne turističke slogane »Tako lijepa, tako naša« i »Mediteran kakav je nekad bio« na koje »godišnje 'padne' i nekoliko stotina gostiju spremnih da potroše novac«, pa neka pučanstvo razmisli ima li u toj svojoj europskoj budućnosti ikakav razlog za veselje. I neka zamisli hrvatski akvatorij kojim će, umjesto luft-madraca i pedalina, plutati podrtine iz Afrike noseći nam goste nezvanije i od onih proskribiranih Bosanaca s Makarske rivijere, bijednike od kojih se ne treba nadati nikakvoj potrošnji i koji mogu povećati samo broj noćenja u prihvatilištima za imigrante.

Jedinu utjehu zaplašenim Hrvatima nudi Josip Biljan, načelnik Prihvatnog centra za strance u Ježevu, koji se sav ponosan hvali kako za njegova sedmogodišnjeg mandata »ni jedan 'zalutali' stranac nije pobjegao niti je pokušao pobjeći« i koji je prozreo da čak 90 posto došljaka koji zatraže azil u Hrvatskoj prodaje lažne priče kako im je u zemljama iz kojih su uspjeli zbrisati život bio u opasnosti. Skužio je on da tražiteljima azila nije cilj ostati u Hrvatskoj, jer i oni rijetki koji ga uspiju dobiti, već nakon nekoliko dana netragom nestaju odavde.

Pa neka vas, dok slušate benavljenja o eurojugosferi, tješi što živite u zemlji u koju i najveći očajnici dolaze samo zato da bi iz nje pobjegli.

(Blin/sb)