Piše: Boris R.M Lalić

Edin je osjećao simptome krize. Oblijevao ga je hladan znoj, a u ustima mu je bilo suho kao u pustinji. Muhamed dođe do njega i udari ga krpom.

„Šta je? Jes to došo kafu da popiješ?“

„Ma pio sam ja već kafu.“

„Ti pio kafu? Gdje si ti to pio kafu?“

„Pio, jarane, dole na Malti.“

„Gdje na Malti?“

„Ma nije na Malti... Na Čengić Vili jebo je ja!“

„Gdje na Čengić Vili?“

„Dole, jarane, kod onog Zuke. Daj ba, idi u pizdu materinu, šta me ispituješ, ko pandur!“, odbrusi mu Edin.

Muhamed ga pogleda kao s gađenjem, promrmlja nešto, pa najzad ode za šank. Edin, kome se po načinu na koji je zapalio cigaru vidjelo da je u debelom sranju, dobaci, tobože nemarno: „Muha! De ponesi malu točenu, svega ti!“

Muha nešto dobaci od tamo, a Edin doda: „De nemoj me zaj'bavat!“

Muha mu donese pivo, a Edin pohrli kao da se nalizao soli. Na pola čaše shvati kako je količina odveć mala da bi mu ikako pomogla i požali što nije naručio veliku. Znao je takođe da pred Muhom ne smije popiti više od dvije, jer je Muha imao sklonost da ga ofira kod gazde, što se prilikom ozbiljnijih svađa uzimalo kao dokaz da je Edin kriv, šta god bio predmet spora.

Sa nemirom ludog čovjeka, Edin sam sebi reče: „Ooo, bog te jebo, ne može ovo ovako!“

Upravo u tom trenutku njemu se učini kao da mu se ruke zatresoše na sekundu, pa ih, gotovo izbezumljen, sakri ispod stola, i potom stade oprezno da virka tresu li se.  Salio je ostatak piva iz čaše i još jednom se debelo pokajao što nije naručio veliku.

Zapalio je cigaretu i pokušao da ne misli o piću. Mislio je o fudbalu, ali svako malo bi mu u glavi sijevnula flaša viskija. Zatim se poče osvrtati oko sebe. Baš nigdje nije mogao otići blizu da potegne koju. Gdje god da se proba sakriti, bio bi izofiran, jer neko bi ga, garantovano, vidio i prenio to gazdi. Nije da je Edin skrivao od gazde da voli popiti, ali nije volio kad bi ga drugi o tome izvještavali, jer znao je da te priče uvijek idu u preuveličanom obliku.

Ništa. Ukoliko misli popiti, mora otići bar do Skenderije, Grbavice ili Pofalića. S druge strane, to mu je bilo predaleko, jer mu je za nešto više od sat počinjala smjena. Počeše mu naumpadati svakojake gluposti (bilo je i takvih da je Edin pomišljao da pojede bombonjeru "Griota"), a onda ga najednom obuze stanje u kom kao da ga je vodila neka strana sila od koje nije mogao da misli, te ode za šank i pokuša neofirno nasuti još jednu.

Muha, konobar čiji je najveći kvalitet ležao u iskustvu, ga primijeti i dobaci mu:

„Okano, šta radiš ti to tamo?“

„Jedem govna!“, dobaci mu Edin, iznerviran jer je provaljen.

Muha se stvori kraj njega u tri duga koraka i, s kezom potpunog trijumfa, upita: „Koja ti je to po redu od jutros?“

„Hiljadita! Čuj koja mi je po redu... E svašta!“

„Ja jarane. Koja ti je po redu?“

„Haj ba, odjebi!“, pokuša Edin da ga skine brzinski.

„Jel ti to peta od jutros?“

„Nije jarane.“

„Nego? Sedma?“

„Niđe veze. Daj ba, mojne peglat, svega ti!“, reče Edin i vrati se gdje je sjedio.

Muha mu, u prolazu, dobaci: „Ja ću Mirsi reć da si popio osam od jutros!“

Edin se samo nasmiješi i klimnu glavom, ali kada je Muha prošao jedno treći-četvrti put, reče:

„Čuj tebe koja mi je piva! Druga jebo ga ti!“

Muha mu gestom pokaza kako odbija vjerovati u to i ode dalje.

(Nastavak u nedjelju 9. oktobra)

(BLIN MAGAZIN)