Kratka i jasna rečenica bez mutne kvazi-metafizike kojoj su skloni balkanski pisci, životan i vrckav dijalog, vic i anegdota te efektna poenta, načešće u jednoj jedinoj rečenici – bile su osobine Džamonjinog stilaSLIKA: ARMIN POLUTAK

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ
 
Dario Džamonja Daco već je za svog života bio urbani mit; nikada prije ali i poslije njega  Sarajevo nije imalo boljeg pisca kratke priče ovdašnje „džungle na asflatu“. Njegove predratne priče objavljivane u raznim (samizdat) izdanjima imale su anotologijski oreol, dok su ga njegovi ratni i postratni rukopisi iznijeli na pijedestal savremene bosanske književnosti. Džamonja nikada nije pisao o velikim bitkama i historijskim ličnostima, misijama i utopijama, nacionalne ideologije su mu bile strane; sve to je činilo Darija Džamonju netipičnim predstavnikom ovdašnje književne scene na kojoj su posljednjih pedesetak godina vladali neki čudni tipovi epske širine i zahvata, pisci koji su svoje plemenske porive smještali u urbani milje Sarajeva i dobroćudne Bosne. Upravo će takvi izazvati i rat kojeg još uvijek pamtimo, a pamtićemo zauvijek tuce pisaca koji su mastionu i pero zamijenili kalašnjikovima i vrelim topovima.

Dario Džamonja nije bio ništa od toga; bio pisac iz nekog drugog svijeta. Znao je sve o američkom filmu i američkoj literaturi; otud i njegova posvećnost kratkoj priči i novinarskoj kolumni. Bio je prvo pravo književno dijete asfalta u Sarajevu, svjedokom i akterom rasta tokom sedamdesetih i osamdesetih ovdašnje srednje građanske klase; na isti način bit će akterom i svjedokom bolnog raspada iste klase koju su upravo izazvali epski književni duhovi što ih maločas pomenuh.

Istina je - niko nije tako dobro opisao raspad sarajevske građanske klase tokom posljednjeg rata; njegove su priče, iako vrlo često anegdotalne i na prvi pogled samo zabavne i bezazlene, do srži ogolile raspad tog društva i ljudi u njemu; priče su to o propasti multikulturalnog društva u ratom zahvaćenom Sarajevu, raspadu porodice, brakova i prijateljstava, o podjelama po svim modelima: etničko ili građansko, urbano ili ruralno, domovina ili dijaspora, dok je sam Daco dijelio samo po jednom modelu - na šupke i one koji to nisu.

Kratka i jasna rečenica bez mutne kvazi-metafizike kojoj su skloni balkanski pisci, životan i vrckav dijalog, vic i anegdota te efektna poenta, načešće u jednoj jedinoj rečenici – bile su osobine Džamonjinog stila. Dijelom je to došlo pod uticajem zapadne kulture čiji je Džamonja bio pasionirani konzument, a dijelom iz novinarstva kojim se stalno bavio i od kojeg je živio. Zapravo, Dario Džamonja je možda jedini ovdašnji pisac koji je živio isključivo od pisanja, prvenstveno za novine i poneki časopis; takav status poslije njega u našoj literaturi ima Miljenko Jergović. Džamonja je tim svojim primjerom dokazivao još nešto – da su ponajbolji novinari jednako dobri pisci kao i oni koji se samo tako zovu.

Daco Džamonja je bio i moj prijatelj. Upravo nas je povezivala filmofilska ljubav ka američkom filmu, ali i neki zajednički prijatelji. Malo sam od tih prijatelja vidio na druženju u „Šetalištu“. Neki od njih su već u vječnim lovištima, neki i ne vole previše ovu vrstu nekrofilijskih i petetičnih prisjećanja koju književna kasta pravi u počast „društva mrtvih kolega“. Jer, jedino o njima, mrtvima, mogu najbolje govoriti.

Nermin Tulić pročitao je priču „Ugursuz“ koju je Dario Džamonja napisao o svome prijatelju  i književnom suborcu Nedžadu Ibrišimoviću

Ipak, bilo je lijepo u subotu uveče u Čukinoj kafani „Šetalište“ koja još uvijek tukne na miris vremena koje polako ali sigurno nestaje u Sarajevu. Ta su vremena odgojila neke od monstruma koji su unišili naše živote, ali i porodile neke od slika i sjećanja zbog kojih je vrijedilo živjeti u ovome gradu.

Sinoć je na ovom druženju Nermin Tulić pročitao priču „Ugursuz“ koju je Dario Džamonja napisao o svome prijatelju  i književnom suborcu Nedžadu Ibrišimoviću... O njima dvojici bi se opet moglo mnogo toga reći i napisati, ali ova Dacina priča govori više od svega što je mogao iko od nas prisutnih o njima izreći. Zato je bolje da citiramo jednog drugog književnog suborca Darija Džamonje, onog američkog, Woody Allena, koji u svojim „Nuspojavama“ napisa: “Bog je šutljiv, još samo da ljude naatjeramo da zavežu“. Zato nakon Tulićevog čitanja Džamonjinog „Ugursuza“, više se ništa novog nije imalo reći.

Bilo je to 1. oktobra. 2011. godine, večer, kafana 'Šetalište'. Na ovome svijetu.