Predstava 'Patriotic hypermarket' rađena je na osnovu dokumentarne građe, odnosno intervjua koje su novinari iz Novog Sada i Prištine pravili sa Srbima i Albancima, a to potom dramski uobličili Milena Bogavac i Jeton Neziraj. Glumačka podjela je takođe mješovita, a svi na sceni govore svoje replike i na srpskom i na albanskom.

Govoreći o nazivu “Patriotic hypermarket” Dino Mustafić, reditelj iz Sarajeva, koji je simpatije ovdašnje publike osvojio i predstavom “Rođeni u YU”, kaže: “U cijeloj predstavi jedini element na sceni je potrošačka korpa koja je prazna, ali sve vrijeme se licitira sa produktima patriotizma s kojim su već dvije decenije narodi na Balkanu suočeni a s kojima politika trguje.”

Dakle?

'Patriotic hypermarket' Premijera predstave “Patriotic hypermarket” o životu Srba i Albanaca u režiji Dine Mustafića je 3. oktobra u Bitef teatru. Tekst potpisuju Minja Bogavac i Jeton Neziraj na osnovu dokumentarnog materijala, intervjua rađenih sa Srbima i Albancima. Uloge tumače: Dubravka Kovjanić, Milutin Milošević, Slobodan Beštić, Kuštrim Hodža, Ema Andrea, Bajruš Mjaku. Kostimografiju potpisuje Ivana Jovanović, koreografiju Đerđ Prevezi, a muziku Vlada Pejaković. Predstava je rađena u koprodukciji “Multimedija centra” iz Prištine, Asocijacije Kulturanova iz Novog Sada i Bitef teatra iz Beograda.

Često nismo ni svjesni koliko smo i sami konzumenti floskula koje su duboko podijelile ove narode. Nisu donijele ništa dobro, ali su zato jako napojile i ugojile etničke zajednice koje možda sada, poslije svega što se dogodilo, mogu samo podrigivati, a sigurno će nam trebati mnogo vremena da to svarimo. 'Patriotski hipermarket' je ironijski naslov za jednu crtu koju su i Srbi i Albanci u tim intervjuima istakli: život mora ići dalje i to će se upravo najviše manifestovati u kupovini i prodaji, dakle na tržištu.

U predstavi jedan od junaka kaže, parafrazirano: Otkud Amerikance ili Holanđane ili... može interesovati sukob između Jusufa i Živorada... Oni će otići, a Jusuf i Živorad će ostati da zajedno piju kafu...

To je dokumentarni iskaz jednog Srbina sa Kosova koji i sebe i druge, onako ljudski, pita zbog čega je sve ovo bilo potrebno, šta će se dogoditi kad ode međunarodna zajednica koju mi često smatramo koherentnom pojavom i apstraktnim pojmom. Zaboravljamo da i u njoj postoje pojedine velike sile sa raznim ekonomskim, imperijalističkim, vojnim ili ko zna kakvim interesima... Kontekst komada odnosi se i na to da kada se persionaliziraju stvari, pretvore u ime i prezime, biografiju, onda sa tih opštih spuštamo se na nivo pojedinačnog, individualnog. To je ono što nas je zanimalo; tzv. mali čovek u tim vjetrometinama istorije i politike. Umjetnost kroz pojedinačne sudbine progovara o velikim temama.

A koliko ona može da utječe?

Sigurno da umjetnost, pozorište konkretno, ne može mijenjati svijet. Ali može utjecati na pojedince, na njihove stavove, može nekog natjerati da se zamisli, može da uznemiri, isprovocira. U pozorištu se može dogoditi interaktivna spoznaja u kojoj su akteri i glumci i gledaoci.

Srbija i Kosovo je vrela tema. Rekli ste da ste došli “iz bosanskog lonca” da radite predstavu koja otvara ovu vrelu temu...

Upravo zato što dolazim iz Bosne i Hercegovine, zemlje koja ima vrlo slične probleme, koja želi da sačuva svoj multietnički karakter. Iz Sarajeva sam, grada koji je bio poznat po tome da su se u njemu svi dobro osjećali. Želim da kažem da ti naši nekadašnji zajednički životi nisu nikakva civilizacijska atrakcija. Mi gotovo da nismo znali za riječ tolerancija, a ona je bila neodvojivi dio nas. Ja sam kao dijete sa svojim društvom igrao fudbal u dvorištu pravoslavne crkve, prvi ljubavni sastanak sam imao kod katoličke katedrale, a u vrijeme Bajrama smo svi išli u džamiju da jedemo somuna. Danas se riječ tolerancija tako često upotrebljava iako je zapravo slabo ima. Mi nekada zaista jesmo živjeli jednu suštinsku koegzistenciju i mislim da puno toga u našim kulturama je bilo i ostalo zajedničko. Ima više onoga što nas povezuje nego što nas razdvaja. Razdvojila nas je glupost, jedan sistem koji je promišljao zločin. Pa uzmite nekog ko vam je najbliži, brata, prijatelja i fokusirajte samo njegove loše osobine. Šta ćete dobiti? Generacijama koje dolaze, Kišovim jezikom rečeno, dužni smo da se suočimo sa gorkim talogom istorije. Ne da zaliječimo jer mnogo smo učinili jedni drugima što neće biti moguće zaboraviti, ali će biti uzvišeno oprostiti. A da bi se nešto oprostilo moramo se suočiti sa sopstvenom odgovornošću. Krivica je individualna, odgovornost takođe. Odgovorni smo ako smo prešutkivali, ako smo pristajali, zatvarali oči...

Kažete da smo živjeli epohu gluposti?

Zaista mislim da smo prošlu kroz epohu gluposti koju su nam servirali političari, a mi pristali, prihvatili i pokorno izvršavali.

Šta je još aktuelno u vašoj karijeri?

Nakon dužeg vremena režiraću u svom gradu Sarajevu. Mnogo sam posljednjih godina radio u regionu. Samo prošle godine u Sofiji, Trstu, Beogradu... Radiću zanimljiv savremeni francuski tekst “Šta smo to učinili” koji takođe dijelom ima dokumentarni karakter, a bavi se pitanjem odnosa roditelja i djece. Govori o dubokom nesporazumu, otuđenosti, nerazumijevanju, generacijskom jazu između roditelja i djece u razvijenoj zapadnoj Evropi. Iz te perspektive ta naša kolektivna boljka da nas roditelji maze i paze, da ta vezanost za njih biva i duga i snažna možda i nije bila tako loša.

(Blic.rs, DEPO/md)