Piše: Gojko Berić

Korupcionaški sistem na kojem počiva BiH ustanovljen je još u toku rata. Alijini ljudi su svoje ratno domoljublje obično naplaćivali u kešu, a Karadžićevi i Bobanovi su to činili pljačkom i švercom. Otuda i tako veliki otpor bilo kakvim ozbiljnim promjenama, moralnim ili institucionalnim. Kad bi se taj sistem urušio, na površinu bi isplivalo bar desetak naših sanadera

U samo četiri dana, od prošle subote do utorka, pročitao sam u novinama izjave dvojice ljudi na važnim funkcijama, koje predstavljaju "originalan" doprinos borbi protiv korupcije u Bosni i Hercegovini. Sead Lisak, direktor državne agencije za borbu protiv korupcije, oglasio se obimnim intervjuom u kojem uvjerava javnost da agencija kojom on rukovodi zaslužuje puno povjerenje građana?! Ali, dok ova nebuloza kod ozbiljnog čovjeka izaziva ironičan smijeh, izjava Faruka Čaklovice, rektora Univerziteta u Sarajevu, prema općem mišljenju najkorumpiranije obrazovne institucije u zemlji, zvuči krajnje cinično. Čaklovica, naime, tvrdi da on nema službenih informacija o korupciji na tom univerzitetu i da Rektorat "nikada nije primio niti jednu, čak ni anonimnu, prijavu o korupciji". Rektor jednog univerziteta nije plaćen da smišlja cinične dosjetke, već da drži do reda u tako značajnoj akademskoj zajednici. Rahmetli Alija Izetbegović je, ako ništa drugo, bio lucidniji i lukaviji, pa je znao reći: "Ima kod nas korumpiranih ljudi, ali nema korupcije!"

Agencija za borbu protiv korupcije u BiH, osim što nosi zvučno, gotovo bojovno ime i što u njoj rade samo tri zaposlena čovjeka - direktor i dva zamjenika - ima za sobom ništavan učinak. Ona je u ovoj priči ambiciozan, ali prilično nemoćan igrač. Pa zašto bi onda građani imali povjerenja u takvu instituciju? Zato, smatra Lisak, što "Agenciju bira Parlament, a Parlament biraju građani"?! Istina je da građani biraju ljude kakve biraju i da za glasačkim ruletom nikada nemaju mnogo sreće. Uostalom, upravo je državni parlament slika i prilika političkog haosa u ovoj zemlji. Na kraju krajeva, i vrapci na grani znaju da su građani izgubili svako povjerenje u bilo šta i bilo koga ko ovdje predstavlja nekakvu vlast, od saobraćajnog policajca do državnog vrha. Korupcija je jedan od glavnih razloga tog nepovjerenja.

Prema svim relevantnim istraživanjima, mi živimo u najkorumpiranijoj državi u Evropi i jednoj od najkorumpiranijih u svijetu. Neko mora da plati tvoje rađanje, baš kao i tvoj grob. Korupcija počinje već na cesti, kad te policajac zaustavi zbog saobraćajnog prekršaja. Nemoj, jarane, pisati prijavu, evo ti 30 maraka. Korumpirani su učitelji i profesori, inspektori svih vrsta, granični policajci i carinici, zatvorski čuvari, ljekari i stranački prvaci... Ne svi, ali mnogi jesu. Kupovina radnog mjesta kod vlasnika privatnih firmi košta između 5.000 i 10. 000 eura. Ako policajci učestvuju u trgovini drogom, ako je glavni državni tužilac smijenjen zato što je bio u bliskoj vezi sa trgovcima oružja, ako direktor policije jednog velikog kantona, koji se transparentno družio s okorjelim kriminalcima, navodno uzima mito od 20 hiljada KM od čovjeka koji izdržava zatvorsku kaznu, i tek ovih dana, pod pritiskom medija, biva suspendovan, ako iz vojnih skladišta nestaju tone municije i eksploziva, ako lokalni i državni tužioci okreću glavu od svakog "komplikovanog slučaja", mucajući pred TV kamerama zbog svog oportunizma - onda nemamo čemu da se nadamo.

Bivši hrvatski premijer Ivo Sanader nikada u Sarajevu ne bi bio toliko pominjan da nije dospio iza rešetaka zatvora u Remetincu, kao prvooptuženi u dosad najvećoj korupcionaškoj aferi u susjednoj državi. Slušam Sarajlije kako uz kafu listaju jutarnje novine i sa ironijom primjećuju: "Zar mi nemamo svoga Sanadera?"

Slučaj je, nema sumnje, poučan. Poznati hrvatski novinar i publicista Darko Plevnik upozorava ovih dana da je Ivo Sanader bio samo incidentni igrač u dobro uhodanom hadezeovskom sustavu: "Korupcija i crnofondašenje započeli su i prije službenog osnivanja HDZ-a. Mutnim, emigrantskim novcima financirale su se mnoge predosnivačke radnje i putešestvije budućih hadezeovaca. Skupljanje "priloga" i njihovo donošenje u stranku, često puta i bez traženja ikakve potvrde, bila je praksa. Jedan hrvatski biznismen iz Clevlanda u tu je svrhu dao Gojku Šušku ogroman novac, vjerujući da će mu to utjecati na smanjenje poreza u SAD-u, ali za to investiranje u domoljublje nikada nije dobio ni najmanji papirić. Još se vode sudski procesi koje su upravo iz tih razloga pokrenuli hrvatski iseljenici... HDZ se predstavljao kao jedina državotvorna i obrambena stranka, pa je i Domovinski rat također poslužio za punjenje njegove blagajne prljavim ili opranim novcem."

Sličnost sa hronikom korupcionaškog sistema koji je uspostavila SDA ovdje je gotovo frapantna. Predstavljajući se kao organizator i jedini relevantni politički faktor u otporu agresiji na Bosnu i Hercegovinu, SDA je bila jedina blagajna u koju su se slijevali prilozi naših građana u inostranstvu, samo što su u njenom slučaju ipak kolali nekakvi papirići. Zbog tog monopola nikad nije riješena misterija oko milionskih ratnih donacija iz islamskih zemalja, kao ni međunarodnih donacija koje su stizale nakon rata. Karadžićevi i Bobanovi ljudi, koji su bili dovoljno bezobzirni i dovoljno žilavi, svoje su ratno domoljublje naplatili pljačkom i švercom. Tako su stvoreni temelji korupcionaškog sistema na kojem BiH i danas počiva i koji ne dozvoljava bilo kakve velike promjene, ni moralne, ni institucionalne. Kad bi se taj sistem urušio, na površinu bi isplivalo bar desetak naših sanadera.

Zato ne vjerujte u obećanje da će rat korupciji biti objavljen "idućeg ponedjeljka". Gdje je gospoda koja to obećava bila svih ovih godina?

Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.