Kao dugogodišnjin istraživač i analitičar medija odgovorno tvrdim kako politički magazin '60 minuta' predstavlja paradigmu medijskog neprofesionalizma, pa kad se sve slegne, ostaće kao udžbeničko štivo za mlade novinare kako se (ne) radi istraživačko novinarstvo.

Piše: Dušan BABIĆ

Ovim tekstom odgovaram na prozivku mog inače dobrog drugara Jasmina Durakovića, datu u njegovom komentaru naslovljenom "’60 minuta’ za povijest televizijskog novinarstva”, od 26. septembra.

Kao član Upravnog odbora RTFBiH (a po automatizmu i Odbora Sistema javnog emitovanja u BiH), od 2003. do 2009. godine, na brojnim sastancima lomio sam koplja oko koncepcije i načina pravljenja programa političkog magazina '60 minuta', ali uzalud. Nastojao sam shvatiti objašnjenja kako je poenta emisije da se u ovim oskudnim i turobnim vremenima narod dozove pameti. Da, ali ne po cijenu medijskog profesionalizma.

Autentično istraživačko novinarstvo iziskuje mjesece, pa i godine mukotrpnog rada, narodski rečeno, da se krv propiša, a ne da se navodno istraživački prilozi štancaju iz nedjelje u nedjelju, pod bombastičnom najavom glavnog i odgovornog urednika: „Ekskluzivno, šokantno, skandalozno!“. Legalistički kredo – prezumpija nevinosti – svako je nevin dok se ne dokaže suprotno, u ovom političkom magazinu okrenuta je tumbe – svako je kriv dok se ne dokaže suprotno! Oslanjanje na samo jedan izvor, te ponavljanje na neimenovani izvor, postao je brazac 60 minuta. Na djelu je bio populistički manir koji plijeni pažnju neobrazovane i pretežno ruralne populacije koja je nahrupila u gradove, u Sarajevo posebno. Magazin 'Start' je iskovao sintagmu „medijska urbana gerila“, koja je očito godila protagonistima ovog političkog magazina.

O huškaškom jeziku i uvredama u ovom magazinu valjda ne treba trošiti vrijeme. I to se objašnjavalo stavom o pravu ataka na političare i javne ličnosti. Istina, to pravo je formalno bilo inaugurisano od strane Evropske Komisije, Savjeta Evrope i OSCE-a, ali je istovremeno rečeno da se mora strogo voditi računa o mjestu, vremenu i kontekstu izrečenih napada na političare i javne ličnosti.

Kao dugogodišnjin istraživač i analitičar medija odgovorno tvrdim kako politički magazin '60 minuta' predstavlja paradigmu medijskog neprofesionalizma, pa kad se sve slegne, ostaće kao udžbeničko štivo za mlade novinare kako se (ne) radi istraživačko novinarstvo.

Indikativno je što je za medijski tabor iz sarajevske kotline (duhovito iskovala Sanja Vlaisavljević), ovaj politički magazin imao status bezmalo svete krave. Svaki disonantan glas je ućutkan. Pisao sam iscrpne analize, podastirao argumente, ali vazda bio prećutan, odnosno cenzurisan. Jedna seriozna online publikacija, koju sponzorise Soros fondacija, čak mi je isplatila honorar, ali kritički intoniran tekst o '60 minuta' nije objavila!

„Na koncu, bila je to emisija, smatra se, koja je pomogla dugogodišnjoj političkoj opoziciji da dođe na vlast u BiH. Zar neki novinar iz news programa može doživjeti veću javnu satisfakciju od toga?“ , kaže pri kraju teksta autor. Skandalozno! 60 minuta je program FTV, javnog servisa, koji se po prirodi pozicije ne može politički svrstavati. Sličan gaf je svojvremeno načinila i Borka Rudić, učestvujući u jednoj panel raspravi u Mediacentru u Sarajevu, izražavajući čuđenje što se magazinu '60 minuta' spočitava bliskost sa SDP, navodeći kao primjer vodeće francuske listove Liberation, Le Mond i Figaro, koji pripadaju različitom političkom spektru – od ljevice, centra, do desnice. To, naravno, može u štampi, ali ne u javnom servisu. Ovo tek kao ilustracija medijskog diletantizma protagonista kotlinskog tabora...

Minhenska povelja iz 1971. godine, koja se smatra kao Magna Charta novinarske etike, propisuje deset dužnosti novinara i samo pet prava, što dovoljno ilustruje značaj novinarske odgovornosti, koja je na ovim prostorima potpuno zaturena. I to je danas pitanje svih pitanja. To je zapravo pitanje kredibiliteta medija, a u krajnjoj konsekvenci i njihovog opstanka.

Dušan Babić