Priredio: Dragan Štavljanin (RSE)
To uključuje potpisivanje novog ugovora o kontroli naoružanja START, saradnju sa NATO u Avganistanu i podrška sankcijama UN Iranu. Sve to treba da osigura da Putinov povratak neće poništiti najvažnija dostignuća u resetovanju odnosa SAD i Rusije.
No, odnosi Rusije sa Zapadom će se neminovno promeniti. Ako ni zbog čega drugog, Vladimir Putin nema ni pribiližno bliske odnose koje je razvio njegov štićenik Medvedev sa američkim predsednikom Barakom Obamom, koji su stvoreni na osnovu njihovog zajedničkog bekgraunda kao pravnika, lakog prihvatanja novih tehnologija i u osnovi njihovog modernog pogleda na svet.
Bilateralna predsednička komisija koju su formirali Obama i Medvedev u cilju unapređivanja američko-ruske saradnje o svim pitanjima – od borbe protiv terorizma do zdravstvene zaštite – može da pretrpi negativne posledice (zbog povratka Putina u Kremlj).
Odnosi u celini nisu institucionalizovani i zavise od lične zainteresovanosti ruskih zvaničnika koji će verovatno izbegavati konkretno delovanje bez jasne Putinove direktive, ili koji mogu biti smenjeni tokom primopredaje vlasti u Kremlju.
Putinov povratak na predsedničku funkciju će takođe obezbediti materijal za zapadne kritičare koji su skloni da prikažu Obaminu politiku i “resetovanje” kao neuspeh, ili da odbace Rusiju samo kao “presvučeni”, odnosno remodelirani Sovjetski Savez.
Ovi kritičari nisu u pravu. Današnja Rusija malo liči na zemlju koju je Ronald Regan (Reagan) nazvao “imperijom zla”. No, činjenica je da je Putin mnogo tolerantniji prema sovjetskoj nostalgiji nego njegov mlađi partner (Medvedev), i njegov sledeći mandat će sigurno doneti litaniju, deklamovanje citata o sovjetskih dostignućima i ruskom slavnom proviđenju, od čega će se prevrtati stomaci na Zapadu.
Mada je proveo čitavu karijeru u aparatima državne moći, uključujući i dve decenije u službama bezbednosti, Putin je u srži glavni izvršni menadžer koji kao biznismen uvažava donju granicu. Zapadne kompanije, koje već posluju u Rusiji, mogu da očekuju kontinuitet u odnosima sa državom i biće i dalje u interesu Kremlja da otvori vrata za nove biznise sa Evropom i SAD-om.
Sledeća ključna prekretnica za širenje trgovinskih veza biće planirani ulazak Rusije u Svetsku trgovinsku organizaciju u decembru ove godine.
Na domaćem planu, Putin se suočava sa nazirućom budžetskom krizom. Sa starenjem i eksploatacijom nafte i gasa koja doseže gornju granicu – vlada neće biti u stanju da nastavi isplate penzija, ispuni sve veće zahteve za zdravstvenom zaštitom, ili da investira u dotrajalu infrastrukturu u sve nenaseljenijim regionima.
To znači da, mada će Putin težiti da sačuva sadašnji ekonomski model koji se bazira na eksploataciji resursa i izvozu, on će biti primoran da prihvati mnoge ideje od njegovog štićenika (Medvedeva) za modernizaciju ruskog istraživačkog i proizvodnog sektora.
Valjani razlozi za nastavak podrške NATO-u
Inicijativa Medvedeva o stvaraju “inovacionog grada” u Skolkovu, verovatno će i dalje dobijati podršku Kremlja, ali će imati mali dugoročni značaj bez dubokog, opštedruštvenog obračuna sa korupcijom i sasecanja birokratije.
Putinova obnovljena vlast snažno će se osetiti u neposrednom susedstvu Rusije, koju on naziva “sferom privilegovanih interesa” Moskve.
Mada je Kijev obnovio ugovor o korišćenju luke Sevastopolj za rusku crnomorsku flotu do 2042. godine i ukinuo skoro sve mere prethodne vlade koje su bile usmerene protiv ruskog jezika i kulture - malo je verovatno da će Ukrajina dobiti olakšice i izuzeće od visokih cena gasa koje je odredila Moskva.
Putin će takođe nastaviti da vrši pritisak na zvanični Kijev da se priključi carinskoj uniji sa dominantnom ulogom Rusije, a u kojoj već učestvuju Kazahstan i Belorusija. On takođe može iskoristiti produbljenju ekonomsku izolaciju Belorusije i pobunu u cilju zbacivanja sa vlasti predsednika Aleksandra Lukašenka, kako bi od nje učinio pouzdanijeg saveznika Kremlja.
I Putin i Medvedev su podjednako beskompromisni u stavu prema Gruziji. Obojica otvoreno preziru njenog predsednika Mikhala Saakašvilija i malo je verovatan bilo kakav napredak u odnosima dve zemlje sve do predsedničkih izbora u Gruziji 2013.
Putin ima valjane razloge da nastavi podršku NATO operacijama u Avganistanu kako bi pomogao u presecanju trgovine drogom, oružja kao i inflitriranje islamizma u Tadžikistanu, Uzbekistanu i samoj Rusiji. Štaviše, s obzirom da Kina širi ekonomsku hegemoniju u Centralnoj Aziji, Putin može uvideti da je Amerika dobrodošla saveznica.
Putin uvažava prednosti pragmatskih partnerstava i težiće da zadrži uticaj u tradicionalnim grupacijama, kao što su Savet bezbednosti UN i G8, a da istovremeno promoviše alternative poput Šangajske organizacije za saradnju i BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika).
O prenosu vlasti sa Putina na Medvedeva i natrag, odlučeno je iza zatvorenih vrata, i formalni transfer će se verovatno desiti na sličan način. To bi trebalo da ponudi Zapadu i ostatku sveta neku sigurnost. Putinov povratak na predsedničku poziciju je daleko od demokratskog ideala, ali ne označava kraj “resetovanja”. Mnogi obični građani Rusije ga podržavaju jer garantuje stabilnost i kontinuitet status kvoa, što je, za sada, uglavnom dobro za odnose Rusije sa Zapadom.
(Blin/đk)