Razgovorao: Bedrudin Gušić

Poštovani fra Petre! Općepoznato je da svoje stavove o nekim vrućim bh. (i šire) temama iznosite argumentirano, otvoreno, "ni po babu, ni po stričevima/amidžama" i bez dlake na jeziku. Jedni Vas zbog toga hvale i podržavaju, drugi kude i napadaju. Bili ste izloženi i pritiscima od strane crkvenog vrha. Kako doživljavate reakcije jednih i drugih i jeste li se, zbog ovih drugih, imalo pokolebali do sada?

Na iznošenje mojih osobnih stavova o aktualnim društveno-političkim prilikama niti su imali niti će imati ikakvog utjecaja pohvale, pokude ni pritisci. Svatko ima potpuno pravo ne slagati se s mojim stavovima i s tim nemam nikakvih problema. No, nikome ne dopuštam da mi ograničava pravo na iznošenje vlastitih razmišljanja.

Postoji li razlika između današnjih bosanskih i hercegovačkih franjevaca i u čemu se, eventualno, sastoji? Šta je tu eventualnu razliku generiralo?

Razlike svakako postoje, a bile su s obzirom na političke događaje znatno izraženije i vidljivije tijekom zadnjeg rata kada su bosanskim franjevcima od pojedinih „uglednih“ hercegovačkih franjevaca bliskih HDZ-u odašiljane poruke kako oni više nemaju što raditi u Bosni i Sarajevu koji su izgubljeni za Hrvate. Taj dio hercegovačkih franjevaca bio je u tom vremenu financijski, politički i interesno usko povezan s herceg-bosanskom političkom vrhuškom čija je politika uvelike naštetila ovoj zemlji i vlastitom narodu. Neki od njih, koji bi voljeli da se o tome više ne priča jer se sad uvelike bave „duhovnošću“, svakako su odgovorni za ono što se tada događalo, barem zbog grijeha propusta, ako ne i za nešto teže od toga. Bilo je na svu sreću i drukčijih primjera među hercegovačkim franjevcima koji su se odgovornije i humanije ponijeli prema onomu što je tadašnja hrvatska politika radila u Bosni, no oni su nažalost bili u velikoj manjini. Danas se ta razlika između bosanskih i hercegovačkih fratara smanjuje jer i jedni i drugi su, kao uostalom i većina katoličkog klera u BiH, pod velikim utjecajem pogubne HDZ-ovske kamarile koja je, sakralizacijom politike i sumnjivim donacijama uvelike kompromitirala službenike Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini.

Kako su se, po Vašim spoznajama, postavile vjerske zajednice u BiH u odnosu na kritike izvana i iznutra? Smiju li se one (ili njihovi istaknuti pojedinci) zapravo kritizirati i imaju li one/oni, s druge strane, svoje vjerne apologete?

Naše vjerske zajednice vrlo teško prihvaćaju kritiku izvana, a još teže onu koja dolazi iznutra. Metode kojima se koriste u ušutkavanju „neposlušnih“ pojedinaca su prokušane i imaju vrlo dugu tradiciju. Vjerske zajednice su 90-ih godina s pravom tražile da postanu dio demokratskog društva i da imaju određeni utjecaj na pojedina zbivanja. No, kada jednom postanete ravnopravan član društva, onda morate biti spremni i na kritiku svojeg djelovanja. Kod nas imate žalosne slučajeve da se npr. kritika nekih postupaka reisa Cerića odmah proglašava islamofobijom, slično kao što se i kritika pogrešnog djelovanja pojedinih biskupa ili svećenika odmah tumači kao mržnja na Katoličku crkvu ili čak na samoga papu. Besmislene su to analogije koje nemaju veze sa demokratskim uzusima i kojima se zapravo želi religiozne prvake učiniti nedodirljivima u njihovoj moći.

Sada ću biti konkretniji: kako komentirate da su za neke poslenike javne riječi, bliske IZ BiH, gospoda A. Silajdžić, E. Karić, R. Hafizović zapravo, problematični?

Nisam upoznat s detaljima svega onoga što IZ zamjera tim ljudima, no smatram kako reis ef. Mustafa Cerić nanosi veliku štetu muslimanima u Bosni i Hercegovini, da neke njegove izjave unose nemir ne samo među Hrvate i Srbe, nego uzrokuju i velike podjele među samim Bošnjacima. Cerićeva retorika je neprimjerena jednom vjerskom poglavaru koji mora biti svjestan posljedica izgovorenih riječi. Općenito govoreći, njegovo djelovanje nimalo ne pridonosi smirivanju tenzija u ovoj zemlji, nego ih još više produbljuje. Nadam se da će sljedeći reis vratiti ugled IZ-u koji je znatno poljuljan otkad joj je na čelu efendija Cerić.

Komunisti su ocijenili ulogu Katoličke crkve u BiH za vrijeme endehazije kako su ocijenili, a neki od aktuelnih crkvenih i političkih prvaka u BiH imaju drugačiji pristup. Do kakvih ste Vi spoznaja došli radeći svoju doktorsku disertaciju na tu temu?

Komunistička historiografija je, ne praveći razliku među pojedinim crkvenim ljudima, izjednačila cjelokupno djelovanje Katoličke crkve u NDH s ustaškim režimom i vrlo često proglašavala katoličke svećenike predvodnicima ustaških zločina. Crkvena historiografija od devedesetih godina pravi istu pogrešku uljepšavanjem ovog perioda povijesti, ne nalazeći nikakvu odgovornost pojedinih struktura Katoličke crkve u vrijeme Drugog svjetskog rata. Stvari su puno kompleksnije od ta dva pogrešna pristupa i pokazuju kako su neki prelati i svećenici svojim djelovanjem nanijeli veliku štetu ugledu Katoličke crkve, bilo obnašanjem državnih funkcija u ustaškoj administraciji, bilo pisanjem huškačkih tekstova protiv Židova, Srba i dr. No bilo je i onih prelata i svećenika koji su spasili obraz Katoličke crkve u tom vremenu. Ovdje nemamo prostora da ulazimo u sve detalje tog kompliciranog odnosa. Može se općenito zaključiti kako ova epizoda u povijesti Katoličke crkve nije uopće tako slavna i svijetla kakvim ju se želi prikazati u pojedinim crkvenim tiskovinama, niti tako jednoznačno mračna kako su je prikazivali Viktor Novak i ostali komunistički i velikosrpski historiografi.

Ranih 90-tih funkcionirala je osovina Karadžić-Boban, danas Dodik-Čović. Vidite li tu neku analogiju ili naslijeđe nečije politike iz posljednje decenije prošloga stoljeća?

Naravno da vidim: kao što su tada Boban i Karadžić više nego složno radili na uništavanju ove zemlje, danas u Dodiku i Čoviću imaju više nego „dostojne“ nasljednike u istom tom procesu. To su dvojica kriminaliziranih političara, ogrezlih u milijunske malverzacije, koji već godinama iscrpljuju građane ove zemlje naočigled čitave međunarodne zajednice koja licemjerno poziva na nutarnji dogovor s ljudima s kojima dogovora ne može biti.

Početkom ove godine u Banja Luci je održan tzv. "naučni skup" o položaju Hrvata u RS, u kojem je pristao da uzme učešća, između ostalih, i prof. dr. Zdravko Tomac, naprimjer. Koliko ozbiljno treba shvatiti tu sesiju, pogotovo kakvo uporište ima u bilo kojoj znanosti te koga u Rs, na poziciji tzv. potpredsjednika, zapravo, predstavlja izvjesni Emil Vlajki?

Na tom Vlajkijevu „znanstvenom skupu“ okupio se veliki „trust hrvatskih mozgova“ udivljenih Republikom Srpskom i njezinim „konačnim rješenjem“ hrvatskog pitanja. Kakav potpredsjednik, takav i „naučni skup“ na koji zapravo ne vrijedi trošiti riječi. Bila je to sasvim beznačajna manifestacija s još beznačajnim sudionicima, očito dobro plaćena iz Dodikova proračuna sve kako bi se skrenula pažnja s pravih problema Hrvata u RS-u.

Bili ste kritični prema vrhu Katoličke crkve u RH tijekom posljednje predizborne predsjedničke kampanje od prije nepune dvije godine. Šta je bila suština Vaše kritike i kako ocjenjujete dosadašnje predsjednikovanje g. Josipovića posebno kada je riječ o njegovom odnosu prema srbijanskom predsjedniku Tadiću, pa i prema Dodiku?

Tad sam nastupio iz principijelnih razloga jer se Ivu Josipovića iz određenih krugova Katoličke crkve diskvalificiralo na sasvim neprimjeren način, i vrijeđalo ga se samo zato što se Josipović izjašnjavao agnostikom. Tada sam izričito rekao da ne znam kakvu će politiku voditi Ivo Josipović i kakav će biti predsjednik, no da on, kao i svaki drugi čovjek ne smije biti diskriminiran ili ocrnjivan zbog toga što nije vjernik. Isto bih postupio i danas, bez obzira radilo se opet o Ivi Josipoviću ili o nekom drugom pojedincu. Što se pak tiče Josipovićeve politike prema Bosni i Hercegovini, odnosa prema Borisu Tadiću i Miloradu Dodiku, ona je više nego razočaravajuća i o tome sam više puta otvoreno i argumentirano pisao. Ne vidim ni u njegovom predsjednikovanju u Hrvatskoj nikakve „nove pravednosti“ koju je najavljivao u svojoj predizbornoj kampanji.

Po dejtonskom Ustavu naša zemlja ne može funkcionirati, to je više nego očigledno. Ali, mi imamo Ustav RBiH kojeg niko u parlamentarnoj proceduri nije proglasio nevažećim, kao što ni ovaj, dejtonski, nije proglasio važećim. Šta mislite o tim faktima?

Daytonski ustav je luđačka košulja navučena na sve nas u Bosni i Hercegovini, to je ustav koji je legalizirao etničko čišćenje i tvorevinu nastalu na zločinu - Republiku Srpsku. Međunarodna zajednica je ovim ustavom napravila frankeštajn-državu koja ne može normalno funkcionirati, i sve dok ne dođe do radikalne promjene ovog ustava i ukidanja obaju entiteta, stanovnicima BiH se ne piše dobro. Dosadašnje djelovanje međunarodne zajednice, međutim, ne budi optimizam i nadu u bolju budućnost. Većina međunarodnih zvaničnika išla je i ide na ruku rušilačkoj eres-ovskoj politici.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

Hvala Vama i pozdrav Vašim čitateljicama i čitateljima, čitavoj bosansko-hercegovačkoj dijaspori i svim našim ljudima bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili ideološku pripadnost.

Orbus/DEPO PORTAL/a.k.