Piše: Josip Vričko

Federalni je premijer vjerojatno u pravu kada je, čim je trijumfalno iskoračio iz Centrotransova autobusa, obznanio da njegovo i (dosadašnje) vozikanje petnaestak ministara u dvadesetak (crnih) limuzina po Bosni napaćenoj iritira ljude. No, nije izlazak Nikšića&comp. iz autobusa mali korak za njega, a veliki za Bosnu i Hercegovinu. Da su se ministri i pješke zaputili put Tuzle, ne bi manje iritirali svoje glasače. Šteta je, naime, već napravljena. Pa je, dakle, ova dvodnevna ekskurzija na visokom nivou, nakon koje su se ministri, s prvim među njima na čelu čudili koliko im puno pametnih stvari može pasti na pamet dok se zajedničkim autobusom spuštaju u bazu, demagogija par ekselans.

Lako se, naime, vozikati autobusom kad prije toga u nadzorne i upravne odbore, te, dakako, direktorske fotelje posjednete braću, zetove, badže, šure, muževe (a, valjda, i žene), tetiće i ostale daidžiće... A ni asistenti nisu loše prošli! Iz te lagodne pozicije dužnosnika koji su doista učinili sve za čovjeka pod, jasno, uvjetom da je tak čovjek bližnji u doslovnom smislu, nije više važno kada će biti formirana državna vlast, koga briga za IPA fondove... Obitelj je osnovna ćelija društva - a ova je, federalna garnitura toliko učinila za tu ćeliju, da osnova, da ne kažem platforma ove naše Federacije stoji čvrsto kao klisurina.

Uostalom, kada, više-manje, mlađahni esdepeovci, kao ono prije nekoliko dana nesuđeni - nadam se! - državni premijer Damir Hadžić objavi da ovdje, zapravo, nema nikakvih problema jer BiH ima Vijeće ministara u tehničkom mandatu i da to može trajati još tri godine, on, zapravo, citira Zlatka Lagumdžiju, koji je još tamo u siječnju, u Zenici na sjednici Glavnog odbora SDP-a, kazao: "Ako mene pitate, lično me više zanima vlast u kantonima i Federaciji BiH, jer tamo se mogu provesti programske politike SDP-a." I tako i bi; kantoni i veći entitet su pokriveni - samo su, iz znanih razloga, županije na čekanju.

Ali, to je ionako hrvatski problem.

Ovoga razmišljanja (?) Lagumdžije i sljedbe mu sjetio sam se čitajući posljednji broj Nina, u kojemu je središnja tema objavljena ispod bombastičnoga naslova: "Traži se srpski Sanader". Puno je tu zanimljivih opservacija, ali je, čini mi se, za našu aktualnu, naročito federalnu situaciju, edukativna ona dr. Dobrivoja Radovanovića, koji drži kako su glavni izvor korupcije crni fondovi kojima se političke stranke financiraju iz javnih poduzeća. Postavite, uči nas ovaj beogradski kriminolog, svoje ljude za direktore tih poduzeća ili u upravne odbore, njima kažete koliki je iznos za kampanju, a koliko za financiranje partije, na koje svrhe da navedu uplate koje bi tu transakciju pokrile i sredstva iz tog poduzeća nelegalno stižu u partijske kase ili privatne džepove.

Ako, a, naravno, da moramo, ovo promišljanje povežemo s aktualnim kadroviranjem, i po babu i po stričevima, na teritoriji pod kontrolom platformaša, nije teško zaključiti kako za sistemsku korupciju u nas nema zapreka. Slijedom čega ni pomisli da se traži bosanskohercegovački Sander, zapravo (najmanje) trojica - bošnjački, srpski i hrvatski.

Stoga se moramo vratiti na priču o demagogiji; Jadranka Kosor nije impresionirala Bruxelles štednjom na flomasterima i aromatiziranoj vodi, već tek onda kada joj je europski dvor povjerovao da je doista spremna obračunati se s korupcijom i svojim bivšim šefom. Neće, dakle, ni Nikšić nikoga impresionirati sindikalnim vozikanjem i, navodnom, uštedom 3-4 tisuće maraka. Prije dvije-tri godine na okruglom stolu u Hrvatskom saboru je tadašnji ravnatelj policije Vladimir Faber kazao kako Hrvatska ima institucionalnu i političku korupciju na najvišoj razini, ali ne rješava probleme, nego ih zamata u celofan. Međutim, upozorio je, ubrzo (dakako!) potom smijenjeni ravnatelj, loš se proizvod, koliko god dobro zamotan u celofan, s vremenom usmrdi.

Isto je i s autobusom, bez obzira na klimu.

Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.