Umjetnički radovi Nele Hasanbegović teško se mogu okarakterizirati kao isključivo skulptorski iako je diplomski i postdiplomski studij završila na odsjeku za kiparstvo na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Mustafe Skopljaka. Njeno zanimanje za performans i instalaciju, gdje se često poigrava sa svjetlosnim efektima na prostor i tijelo, uvodi je u „prošireno polje“ u kome skulptura napušta svoju samoreferencijalnost i samokritičnost i transformira se od statičnog u temporalan medij, piše likovna kritičarka Asja Mandić.
Skulpture Nele Hasanbegović napuštaju postament, idealiziran prostor, koji je Rosalind Krauss okarakterizirala kroz paradigmatičnu fetišizaciju pijedestala, baze, što je skulptura apsorbira u sebe i koja je i odvaja od prostora u koji je postavljena. Radovi kao što su Penetracija (2004), Materna (2009) ili Između (2008) stoje direktno na tlu, ulaze u prostor, dijele ga s recipijentom, dozvoljavaju mu da hoda oko njih ili kroz njih, dok Wormhole (2008) u njen pristup uvodi jednu novu dimenziju, potpunu lokacijsku determiniranost i specifičnost čime se logički uvjeti ovih radova ne mogu više opisati kao modernistički, odnosno funkcionalno distancirani od prostora i posmatrača, jer uspostavljaju kompleksne i kontigentne prostorno-vremenske relacije.
Radom Između svjetlosti i tame galerija Atelje Dado doživljava prostornu transformaciju. Četiri stubolika objekta, od kojih je svaki načinjen od neonske sijalice utkane u njegovo središte i mnogobrojnih čeličnih sajli, nadmašuju veličinu ljudskog tijela i osvajaju galeriju uz pomoć svjetlosti koje odašilju neonske sijalice. U kontaktu sa sajlama svjetlost se radijalno raspršuje kroz cjelokupan prostor kreirajući pritom linearan ambijentalni efekat.
U procesu izrade rada umjetnica napušta konvencionalne skulptorske metode i materijale (kamen, drvo). Vajanje i modeliranje zamjenjuje spajanjem, asembliranjem, a za skulptorski materijal koristi utilitarne elemente, neonske sijalice koje preuzima kao readymade i čelične sajle, što svakako ne umanjuje njen fizički angažman ili prisustvo u samom procesu izrade svakog pojedinačnog stubolikog objekta. Proces pripreme i postavke traje danima, gdje vlastitim rukama reže, vari, spaja, balansira veliku težinu. I u drugim radovima kao što su Penetracija ili Warmhole može se govoriti o upotrebi teških industrijskih materijala što ih u procesu izrade podiže, savija, stvarajući jedinstvene, stabilne strukture čija se pojavnost i težina teško povezuje s krhkim tijelom ove mlade umjetnice.
Pojedinačne elemente, četiri elegantne stubolike forme rada Između svjetlosti i tame Nela Hasanbegović svjesno naziva monolitima da naglasi zbijenost, čvrstinu, koherentnost objekata gdje se elementi unificiraju, utjelovljuju unutar jedinstvene strukture. Oni djeluju kao jedinstvena tijela poredanih, uređenih, međusobno povezanih, neodvojivih dijelova objedinjenih svjetlošću gdje se gube kompozicioni odnosi između pojedinačnih elemenata — čeličnih sajli i neonske sijalice. Monolit kao unitarna struktura pretpostavlja odnose izvan objekta, otvorene, temporalne, kontigentne relacije s prostorom, posmatračem, njegovim tijelom i iskustvom, u dinamičnoj igri između svjetlosti i tame.
Smisao pojedinačnih monolitnih struktura, ne upućuje na unutrašnji, intimni prostor, naprotiv, on se otvara kroz vanjski prostor. Dolazi do dislokacije s internog na eksterni aspekt djela, s privatnog na „javni“ jezik, pa iskustvo i značenje samog umjetničkog djela nije unutrašnje, ne dolazi iz interne ekspresije umjetnice, već ono proizilazi iz javnog prostora. Taj prostor nije neutralan, idealiziran ili transcendentalan, već je u procesu, u toku, permanentno se redefinira.
Monolitne strukture mogu se promatrati isključivo kroz karakteristike instalacije kao medija, bilo da je u pitanju jedan (Između, 2008) ili više monolita (Između svjetlosti i tame), jer sadržaj i značenje djela ovise o javnom prostoru, o konfiguraciji prostora u kome umjetnica izlaže, kao i tijela koja cirkuliraju u njemu. Prostor postaje integriran, utjelovljen u sam rad, dolazi do međupenetracije prostora, objekta i posmatrača, gdje posebnu ulogu igra svjetlost.
Svjetlost neonskih sijalica otjelovljuje monolite, otkriva ih iz mračne prostorije, oživljava. Ona ih razvlači, razgranjuje, i kroz igru između svjetlosti i sjene omogućava teškim monolitnim strukturama da se „kreću“ u prostoru i uspostavljaju dinamične, promjenjive relacije s onim što je u prostoru, što objektima daje gotovo ljudski kvalitet. Kao i ljudsko tijelo kroz koje struji energija života, svjetlosna energija neonskih sijalica ima svoj vlastiti karakter strujanja: ona izlazi izvan fizičkih gabarita samih monolita, probija se kroz njih i determinira ono što se reflektira prema vani, odnosno objedinjuje ih u ambijentalnu instalaciju.
Instalacija Između svjetlosti i tame je gotovo performativna, efermerna, „teatarska“ , jer ona nestaje u trenutku kada se ugase neoske sijalice. Teatarski komad počinje „reflektorima“ neona, koji oživljavaju monolite postavljene na scenu, proširuju njihovu pojavnost i njihovo polje djelovanja, oni osvajaju prostor galerije i ulaze u prostor posmatrača i pomažu mu da identificira granice galerijskog prostora. Kao i monoliti i publika se postavlja na „binu”, tako da cjelokupan ambijent galerije postaje scena koju publika kao akter modificira. Posjetilac se može kretati oko stubolikih objekata ili ući u njihov prostor, biti unutar instalacije, u konfrontaciji s fizičkim strukturama, u neposrednom iskustvu teksture materijala i svjetlosti, koja dodatno materijalizira i taktilnost i prisustvo i stvara osjećaj decentriranosti, dislociranosti u ambijentu igre svjetlosi i tame u koji se subjekt gotovo utapa.
U foto dokumentaciji ovoga rada umjetnica uključuje prisustvo posmatrača unutar njegove strukture, kao da želi da ga baci u unutrašnjost instalacije, integrira u skulpturalni prostor, u ambijent u kome se prostorno i vremensko iskustvo modificira. Ona tako kao da se poigrava i s vizuelnom i tjelesnom percepcijom subjekta i navodi ga na propitivanje percepcije vlastitog prisustva.
Instalacija Između svjetlosti i tame ima elemente performativnog i participatornog odnosno teatarskog senzibiliteta, jer se bavi uvjetima kojim recipijent stupa u konfrontaciju s djelom u određenom vremenskom, prostornom ili arhitektonskom ambijentu. Iako rad izrađuje neovisno od prostornih koordinata i gabarita, izvan galerijskog prostora, od elemenata načinjenih od trajnih, čvrstih materijala koji se mogu rastaviti i adaptirati za drugi prostor, ipak možemo govoriti o njegovoj efermernosti. On se uvijek postavlja u situaciju, na scenu, postaje integriran unutar prostora i u ono što se u prostoru dešava, tako da djeluje u proširenom polju što je praksa koja se nemože definirati u odnosu na dati skulpturalni medij već u odnosu na transformaciju polja ili situaciju koja je prostorno-vremenski i kulturalno determinirana.
(DEPO PORTAL/em)