Prije tačno devet decenija Željezničar je odigrao prvu utakmicu u historiji. Okršaj protiv SAŠK Napretka 18. septembra 1921. godine označio je početak priče koja i dan-danas zvuči kao bajka iz nekih nestvarnih vremena koja nemaju nikakve sličnosti s ovim današnjim, u kojima su se pogubili svi kriteriji i ideali.

Osnovan kao klub radnika i sarajevske raje, Željo je tokom svog postojanja prošao trnjem zasut put. Zabranjivan od vlasti, gotovo uništen u minulom ratu..., iz svake nevolje koja ga je zadesila izlazio je kao pobjednik, kategorija koju se ne isplati pokušati pokoriti.

Stil življenja

Na svom 90-godišnjem turbulentnom putu Željo je raji bio i uzrok slavlja i razlog tugovanja, ali ono što nikada nije dolazilo u pitanje jesu ljudi koje je stvarao. I upravo oni su ga činili tako velikim. Ljudi poput Ivice Osima.

- Željo je religija i život. Nije to samo fudbal, već stil življenja i ponašanja. Za mene je to sjesti na most na Malti i popričati o svemu, pa otići na piće. Željo je oduvijek važio za nešto što povezuje divne ljude koji pomažu jedni druge. A šta treba više od toga? Upravo bi to trebao biti cilj svih navijačkih grupa, a ne samo da se eksponiraju što nose neku boju i ponašaju se ružno - kaže nam Osim.

Za Švabu se dobro zna da je podložan emocijama, ali da ne pretjeruje u njihovom pokazivanju. Na pitanje kako proživljava jubilej, reći će:

- Dok se traži razlog za slavlje, dobro je, a ovo je valjda debeo razlog. Dugo traje - smije se naš sagovornik.

Devet decenija postojanja Željezničar dočekuje u ne baš sjajnoj situaciji. Realnost je teška.

- Kada razmisliš, ne možeš ti ništa bez uslova, a uslovi su pare. Nemaš para i to je problem, a moraš prebacivati, prevoziti, trenirati, raditi... Sve to košta. I u moje vrijeme je bilo tako. Ja sam počeo kao vrlo mlad. Tada nisam obraćao puno pažnje na to, ali sada kada se sjetim, u moje doba su vreća brašna ili šećera bile vrednije nego sada auto. Odijela se nisu tako lako kupovala, već su se uzimala od oca ona s malo dužim rukavima, pa veće cipele... Tada je to moglo proći - prisjeća se Osim.

Danas ne prolazi. Vremena su drugačija.

- Ljudi se mijenjaju, sve ide nabolje. Zašto da naša djeca proživljavaju sve ono što smo morali mi? Svi se mi vadimo na to, ali niko od nas nije živio na ulici. Sada volimo reći da treba djecu skloniti s ulice, ali u fudbalu je zapravo obrnuto - pošalji djecu na ulicu da nauče. To nije neka poruka sadašnjoj djeci i roditeljima, da trebaju istjerati djecu na ulicu, ali tako je bilo nekada. Sada je drugačije i ne treba se vraćati unazad - tvrdi Osim.

U ovakvoj sadašnjosti teško je zamisliti kako bi mogla izgledati Željina budućnost.

Jači lobi

- Ah, kako...? Treba bolja logistika i jači lobi. Željo je to davno mogao imati, ali nije, a treba znati kako i s kim, jer bez toga nema ništa. Najjači klubovi su najjači upravo zbog lobija. Isto tako, Željo je davno trebao imati svoj kamp, neko je trebao smisliti da okupimo ovu talentovanu djecu i ponudimo im krišku hljeba i školu, a to je najbolja investicija. Kod nas svi sanjaju da odmah budu Barcelona, ali za to treba puno vremena i uslova.

Treba ipak misliti pozitivno. Zašto opet ne napraviti nešto dobro? Lijepo je bilo igrati protiv Njukasla, a treba vjerovati da će opet biti nešto takvo. Za to treba vremena i truda, a ne podmetanja nogu. Eto, da ne dužim. Za jubilej im treba čestitati i poručiti da nastave ovako. Neka nastave s vaspitavanjem djece i neka i dalje uče...

Zamisli kako bi bilo izaći na Bernabeu

Kao i svaka druga priča, i ona o Želji ima i lijepih i tužnih poglavlja. Ono koje se svakom navijaču poput noža zarije u srce zove se Videoton. Neki će to vidjeti kao Željin najžalosniji trenutak u historiji, dok ga neki shvataju kao jedan od najvećih uspjeha, ali s tužnim krajem, koji je Želji oduzeo veliko finale Kupa UEFA protiv Reala.

- Zamisli kako bi samo bilo izaći na Bernabeu... Željo s Fićom, Nikolom, Radetom... Koji bi to bio izazov? Tu ne bi bilo fule, vidjelo bi se kakvi su to bili igrači, ali ta generacija stvarno je napravila nešto. Nisu bili samo dobri fudbaleri. Rat je pokazao da su tu bili i korektne osobe i dobri karakteri. Oni su posvetili svoja djetinjstva da bi uspjeli sa Željom.

Taj Videoton je bio nesreća, još mi je kost u grlu. Došli smo do vode, ali se nismo napili, ali podatak kako smo i na koji način došli do Videotona, to je već neka ljepša priča. Ljudi mi govore da smo tada igrali lijepo, brzo i moderno, ali nije to ništa palo s neba. Valjalo je raditi, dolaziti na treninge i iskoristiti uslove koje smo imali. Jer, nije problem nešto upropastiti. Treba nešto znati i napraviti.

Nekada mučno, nekada žestoko, a nekada slatko, rivalstvo sa Sarajevom je obilježilo značajan dio Željine historije.

- Fudbal u Sarajevu nekada je bio na visokom nivou. Sjećam se da smo jednom na Koševu izgubili 2:1, ali stadion na gradskom derbiju nikada nije bio puniji. Mislim da je bilo 50.000 ljudi, gledali smo kada će se tribine srušiti. To je doživljaj koji se pamti. Ne treba voditi ratove i prepucavati se, jer Željo i Sarajevo su ipak klubovi koji trebaju dati primjer drugima i stvoriti pozitivniju sliku fudbala. Ne treba se prepucavati, jer je svako prepucavanje politika, a koliko ja živim, politika nikome nije donijela dobro.

Avaz/DEPO PORTAL/a.k.