Usljed nemogućnosti da probiju dobro utvrđene medijske blokade opljačkani radnici mostarskog "Žitoprometa" odlučili su se poslati svim medijima saopštenje u kojem su izložili svoj težak položaj. Stoga, zbog vjere u pravednost i želje da pomognemo radničkoj borbi (danas u Mostaru, sutra u Banjaluci, prekosutra u Sarajevu) prenosimo njihovo saopštenje u cjelosti.

Saopštenje radnika "Žitoprometa" - Mostar

Ovim putem obraćamo se cijelokupnoj javnosti BiH i šire, jer je izgleda ovo jedini način da naš glas dopre do ušiju onih koji sve vrijeme nemaju sluha za nas.

Radi se o poduzeću i radnicima istog koji su uslijed stalne medijske blokade prisiljeni na ovakav korak.

Na današnji dan, tj. 15. 09. 2011. god. Žitopromet d.d. Mostar ne radi već više od 5 mjeseci. Radnici nisu primili plaću već 12 mjeseci, doprinosi za mirovinsko nisu uplaćeni više od 20 mjeseci, također nije regulirano zdravstveno osiguranje tako da radnici i članovi njihovih obitelji "ne smiju" biti bolesni već duži vremenski period. Od cijelog poduzeća radi samo upravna zgrada i par poslušnika,koji su motivirani osobnim interesima a ne dobrom poduzeća, jer oni uvijek imaju posla (rasprodaja Žitoprometove imovine).

Prije par dana dobili smo i novu V.D. Direktoricu Ankicu Pehar, bivšu radnicu laboratorije i odnedavno (dakle poslijeratni) ing. agr. O tome koliko ta osoba želi dobro poduzeću govori podatak da je ista uzela knjižicu (svaka usporedba s miševima koji prvi napuštaju  brod koji tone je "slučajna") i spremala se za novi posao u Sarajevu. Ali je promjena vlasti u BiH i njenog mentora Eugena Ćubele spriječila u tome iako je ista već pravila oproštajne ručkove.

Sad je izgleda došlo vrijeme da će ona njega morati "udomiti", iako je dotični u periodu 2007-2008. kao direktor poduzeća napravio višemilijunski minus za što je "nagrađen" odlaskom u Sarajevo na dobro plaćeno savjetničko mjesto. Da bi vam neke stvari bile puno jasnije moramo se ipak vratiti u prošlost.

Iako je sve počelo puno prije, ali o tome nešto kasnije kao "početak kraja" može se uzeti 2000. god. Tada je bilo oko 170 zaposlenih, redovna plaća koja je u prosjeku bila preko 1000 KM, uplaćeni svi doprinosi što je u tadašnjoj situaciji bio rijedak slučaj u BiH. Radnici odlaze u mirovine s iznosima preko 550 KM.

Te godine teku užurbane pripreme za privatizaciju poduzeća. Privatizacija se završava krajem 2001. god. Da sve nije čisto oko nje govori i "odabir" agencije koja je izvršila privatizaciju. Iako je po svemu trebala biti nadležna Federalna agencija (jer smo tada imali pogone u 2 županije) izvršila ju je agencija iz HNŽ-a.

Zašto je to urađeno? Da bi se mogao zadati prvi udarac našem kolektivu. Dolazi do skandalozne procjene vrijednosti poduzeća od 12.5 milijuna KM. Naš kolektiv se prostire na površini od 60.000 kvadratnih metara od čega je 25.000 u samom gradu Mostaru a ostalo na atraktivnim lokacijama u Čapljini, Ljubuškom i Raštanima.

Na svim tim lokacijama se nalaze i poslovne zgrade koje su većinom u funkciji. Da ne nabrajamo sve strojeve, objekte za skladištenje žita (jedan od najvećih kapaciteta u bivšoj državi)  i gotovih proizvoda. Možda će netko i reći da je to tada i bila vrijednost poduzeća, ali kad bi zanemarili jednu "malu" činjenicu.

Tada je samo osnovne sirovine (žita) bilo oko 30 milijuna kg zaliha jer su silosni kapaciteti bili popunjeni. Sama vrijednost žita je tada bila preko 8 milijuna KM

Da li netko može odgovoriti kako se ovih 8 milijuna uklapa u gore navedenu "procjenu" uz sve ovo gore navedeno? Ako uspije to obrazložiti "ne gine" mu Nobel iz ekonomije.

Znamo da ne može ali pokušat ćemo da  vam pokažemo kako je to moguće. Dugo godina najčuvanija tajna rukovodstva novoprivatiziranog poduzeća je bila mali mađioničarski trik. 03. 01. 2002. skidaju starog direktora i omogućavaju da bratija konačno zasjedne i uništi ono što se stvaralo 50 godina.

Na rukovodeće položaje dolaze Drago Zelenika, Mira Parmać, Jozo Vučić, Snježana Nuić i dr. Odabiru se ljudi koji će za izdašnu nagradu prikazati drugačije vrijednosti nego što jesu u stvarnosti. Tako da se žito, koje je bilo i najveća stavka, prikazuje u duplo manjem obimu. Taj posao su odradili članovi komisije Anka Zadro, Mario Karačić, Dragan Knezović i naravno predsjednik centralne inventurne komisije Mira Parmać.

Poslije toga je trebalo to žito koje "nije postojalo" samljeti i prodati. U tome su nam "pomogli" jako naši poslovni partneri i suvlasnici Miljenko Crnjac i gosp. Žulj. Da bi proces meljave i pakovanja koji je čitavo vrijeme bio namjerno pogrešno vođen (lažne meljave) uključeni su i ljudi na rukovodećim mjestima u mlinu i silosima. To su bili Matija Lukić i Nikola Šunjić.Da bi proces bio u potpunosti zaokružen naravno da je bila uključena i laboratorija s Ankicom Pehar.

Kada je posao uspješno završen "poslovni partneri" i suvlasnici se povlače iz posla i prodaju svoj udio u poduzeću. Isto tako ne možemo zaboraviti "modernizaciju" pekare iz 2003. godine koja je odrađena pod budnim okom tadašnjeg komerc. dir. Joze Vučića (nekad bivši pekar, magaciner, a sada estradna "zvijezda").

Strojevi čija je vrijednost kasnijom analizom tržišnih cijena bila oko 850.000 KM prikazana je i plaćena oko 2 milijuna KM. Poznata pjevačeva uzrečica je bila "A gdje sam ja tu"? Kad se vlasnička struktura promijenila promijenila se i rukovodeća struktura. Ali opet nije se gledalo što je najbolje za poduzeće već su počeli dolasci po političkoj podobnosti.

Tako da za direktora dolazi Damir Ljubić koji se tu kratko zadržava do odlaska na ministarsko mjesto u Sarajevo. Za sobom ostavja milijunski gubitak i svoje ljude koje je i doveo kad je zasjeo u direktorsku fotelju. Jedan od njih je i Eugen Ćubela koji je sljedeći direktor.

Za svog mandata od 14 mjeseci pravi minus od preko 3,5 milijuna KM, dolazi do sumnjivog ugovora s Robnim Rezervama Federacije kada je nabavljeno žito koje svojom kvalitetom se moglo nazvati svim drugim imenima osim pšenicom. Tu "pšenicu" je "provjerila" Ankica Pehar, a "skladištio" Mario Karačić i drugovi.

Kakav je to "povoljan" ugovor za poduzeće bio govori i podatak da je Eugen Ćubela poslije Žitoprometa otišao za savjetnika u FDRR. Za dobro odrađen posao u "procijeni" kvalitete pšenice trebao se odužiti i Ankici Pehar, kako smo već gore naveli gdje se trebala skrasiti.

Brašno je završilo po raznoraznim lokacijama a najviše je otpisano i prosuto po njivama (dobro ste pročitali) jer nije bilo za ljudsku ishranu. Ako je žito bilo "kvalitetno" u što sumnjamo kako je brašno moglo biti nekvalitetno jer nitko u mlinu nije za to odgovarao?

Kulminacija svega je bila paljevina poduzeća koju su izvršili dvojica ing. agr. Damir Lukić i Dražan Šunjić. Primjećujete kako se neka
prezimena ponavljaju i u pravu ste - u rodbinskim su odnosima sa već navedenima prije (sinovi). Kao što su šlampavi bili na poslu takvi su bili i prilikom paljevine tako da su bili brzo uhićeni.

No, tad stupa na scenu "politika" i dobivaju smiješno male kazne koje su većinom proveli kod kuće. Da li je u tome odigralo ulogu to što je prilikom uhićenja s njima bio Izidor Mikulić (tadašnji šef osiguranja u Žitoprometu a nedugo nakon toga osobni vozač Dragana Čovića) nismo u mogućnosti dokučiti, pa ostavljamo svakom ponaosob da donese svoj sud.

Iako je službeno završena istraga o paljevini nikad nije pokrenuto pitanje motiva tog čina, što je možda najbitnija stvar u čitavom slučaju, bilo kakva istraga koja bi vodila u tom pravcu je onemogućivana u što se osobno uvjerio i tadašnji komesar MUP-a HNŽ-a Himzo Ðonko koji je pokušao i "glavom" platio taj pokušaj.

Poslije požara za V.D. direktoricu  dolazi gospođa Mira Parmać kojoj je prvenstveni cilj bio da uništi dokaze iz prošlosti koji bi je mogli kompromitirati. Za ta tri mjeseca uspijeva "rastjerati" većinu stare ekipe iz doba privatizacije, naravno uz izdašne otpremnine i sve ostale benificije. Još joj je bila želja da stavi Sindikat i Vijeće Uposlenika pod svoju kontrolu u čemu u dobra doba i uspijeva.

Za taj kratki vremenski period uspijeva zadati još jedan težak udarac poduzeću, tako što je sa FDRR sklopila nepovoljan sporazum o priznavanju duga Žitoprometa u žitu po cijeni od 58 pfeninga iako je tada tržišna cijena bila od 28- 30 pfeninga. Umalo da zaboravimo,  još je uspjela oštetiti proračun Federacije BiH isplatom sredstava za stanove bivšim uposlenicima iako je sama kasnije tvrdila, čak i potpisala da nema osnove za te isplate.

Sigurno se pitate, ne daj bože, da je bila godinu dana što bi uradila kad je za tri mjeseca uspjela, što firmu, što državu, oštetiti za tolika sredstva!

Sljedeći je na redu Daroslav Galić koji zbog svoje inertnosti nema snage raščistiti s problemima koji su se još više nagomilali. Uvidjevši tu njegovu "slabu točku" jedna grupa poslušnika kako Mire Parmać tako i Ankice Pehar kreće otvoreno u napad na njega posebno kad se saznalo za prijave koje je podnio Tužiteljstvu i MUP-u, (zbog paljevine, zbog RR, zbog fiktivnih otpisivanja, zbog stanova i dr.).

Te grupe su čitavo vrijeme imale podršku člana NO Josipa Pažina a preko njega i žene i potporu politike. Poznata je rečenica iz tog perioda koju su pojedinci upućivali Galiću "Poručio ti je tata Dragan da trebaš otići iz Žitoprometa i što više čekaš"? Ipak, on se  jedno vrijeme odupirao tim nasrtajima sve dok mu leđa nije okrenuo i drugi član NO Adnan Smajlović, koji je mimo znanja gazda iz Slovenije (provjereno) učinio neke stvari za koje nije imao odobrenje od istih.

Onda je došlo vrijeme za Mladena Bilinovca koji u prvom obraćanju radnicima obećava procvat, blagostanje i sve najbolje. Jedna od završnih riječi kojima je poentirao bila je "Neće nas ostaviti oni za koje smo glasali"!

Tako i bi. Pokradoše nas, popališe nas, rasturiše, a u dogledno vrijeme i rasprodaše. Izgleda da nas nisu ostavili. Iz njegove vladavine ostat će samo upamćeno da se pojedinim radnicima dijelila novčana pomoć, ali kriteriji po kojima je to rađeno su nedokučivi. Uglavnom, vršila se selekcija.

A o funkcijama da i ne govorimo, svako malo bolje mjesto ako nija utrostručeno onda je duplirano, samo nitko nije htio raditi. Tako da je za NJEGOVOG MANDATA stala cjelokupna proizvodnja. To traje već više od 5 mjeseci. Nakon 6 mjeseci takvog rada on odlazi a postavlja se nova V.D. direktorica Ankica Pehar.

Da je to samo puko kupovanje vremena govori i činjenica da je Bilinovac ostao savjetnik dotičnoj jer obadvoje pripadaju istoj političkoj struji. Umalo zaboravismo jedinu "svijetlu" točku gospodina Bilinovca. Uspio je prodati preko 1500 kvadrata zemljišta za 100.000 KM, iako je cijena na okolnim parcelama bila preko osam puta veća. Ali njega je Ljubo Bešlić uspio "nagovoriti" ili možda Ljubo nije imao više?

Indikativno je da ovo svo vrijeme mediji koji se navodno bore za hrvatsku stvar nisu svo ovo vrijeme pridali nikakvu pozornost poduzeću i radnicima, iako su im puna usta borbe za obespravljene. Ali nezgodno je napadati ruku koja te "hrani".

Za kraj (ovo samo figurativno) radnicima  (ne uposlenicima, već samo radnicima a svi znaju tko kojoj grupi  pripada) bi poručili da istraju i da se ne predaju. Jeste da su oni (grupa oko Mire i Ankice) u prednosti jer nemaju što izgubiti, mogu samo biti na dobitku ako ne završe u zatvoru za sva zla koja su nanijeli prema 120 obitelji.

Zato nam preostaje tražiti reviziju privatizacije a argument da je to opravdan potez ne morate ovako daleko tražiti kao mi, dovoljno je vidjeti šta se dešava s prodajom objekata u Ljubuškom i Čapljini. Ako sada nisu svi papiri uredni i to spriječava prodaju kako je mogla biti izvršena privatizacija?

Još nam jedna stvar ostaje nedokučiva. Čudi nas indolentnost gazda iz Slovenije, koji su jedini dali pravi novac za udio u poduzeću.  Pitamo se gosp. Bojc jesmo li Vam mi stvarno kap u moru vašeg portfelja, pa Vam nije bitno što se dešava sa nama, ili stvarno dobivate pogrešne informacije iz Sarajeva?

Možda će netko tko pati od forme reći da smo pogrešno sročili, adresirali ili bilo što drugo pogriješili u pisanju ovoga, ali to nama nije bitno. Želimo samo da se naš glas čuje (da dobijemo povratnu informaciju), da radnici i čitav puk vidi tko se istinski zalaže za ljude i tko se udostojio bar odgovoriti a kamoli pomoći.

(Blin/đk)