Razgovarala:  Elma MURIĆ

Gospodine Žalica, ovih dana na SFF-u će biti prikazan Vaš najnoviji filmski uradak, dokumentarac 'Orkestar' na kojem ste predano radili nekoliko godina, čini se mnogo duže nego što ste radili na Vašim igranim filmovima - 'Gori vatra' i 'Kod Amidže Idriza'. Zašto je rad na ovom filmu trajao tako dugo i da li ste zadovoljni obavljenim poslom?

Iako nije od presudnog značaja, ipak nije trajao duže od rada na 'Gori vatra'. Na 'Vatri' sam radio od 1996 – 2003. Sedam godina. Ali sam 'Amidžu' uradio za sedam mjeseci. Ako to podijelimo, sa ovim filmom sam u nekoj vrsti prosjeka. Ovo je, naravno, neka vrsta šaljive ilustracije da svaki proces ima svoj prirodan period nastajanja. Filmovi koji su istraživanje, putovanje, sazrijevanje kroz radni proces, obično traju duže, jer se stalno otvaraju novi pravci, pitanja, mogućnosti... Slijedeći te impulse u pažljivom odnosu analitičkog pristupa i intuicije, proces uzme onoliko vremena koliko je neophodno. Moguće je da je u nekim fazama rada prošlo više vremena nego što je bilo neophodno, ali sve skupa mislim da je trajalo koliko je moralo. U toku rada smo postavljali sebi neke improvizovane rokove, ciljeve da bi proces držali barem pod iluzijom kontrole. U stvari, nisam imao pojma kada će biti gotovo. U kasnijoj fazi montaže to je postajalo jasnije, da bih prije nekih šest mjeseci znao da će film biti spreman za ovogodišnji festival u Sarajevu. Poslije svega osjećam se zbunjeno. Sretan sam što je gotovo, ali u isto vrijeme i nekako pomalo tužan što sutra nemam još jedno snimanje. Ponosan sam i na proces i na rezultat, ali sad će publika reći svoje mišljenje, i to je jedino relevantno.

U medijima se ranijih godina pisalo da je ovaj film specifičnog žanra, odnosno da je ekipa filma zbog velike količine snimljenog materijala odlučila napraviti neku vrstu dokumentarno-igranog filma? Koliko je ostalo od tog koncepta, odnosno kako žanrovski svrstati film 'Orkestar'?

Nisam ja prava osoba za žanrovsko svrstavanje filmova. Imam vrlo slobodan pristup filmu, jer ga smatram umjetnošću. Zbog toga ne vjerujem u žanrove. Mislim da je sa stanovišta filmske estetike to zastarjela formulacija. Žanr je bitan sa nekog ekonomskog stanovišta, distributivnog, komercijalnog,  ali to je aspekt kojim se ja ne bavim. Mi smo, naprosto, pokušavali pronaći adekvatnu, najbolju formu kroz koju ćemo ispričati jednu filmsku priču. U koji će to žanr neko smjestiti, nije bitno.

Sarajevo je oduvijek bilo čaršija 'zlih jezika' koja svemu nađe manu, pa se tako i ovom filmu i prije nego što je prikazan prigovara da je 'u Sarajevu bilo i boljih grupa od Plavog orkestra o kojima se mogao snimiti film'... Kako Vi na to gledate, odnosno zašto je Vaš izbor pao baš na Plavi orkestar?   

Koja je mjera koketiranja sa narodom korektna? Da li to znači podilaženje nekim primarnim strastima radi stjecanja koristi ili znači da veliki broj ljudi voli i razumije ono što radite? Čim je film 'Gori vatra' imao preko 300 hiljada gledalaca, odmah je u određenim kvazi-intelektualnim krugovima deklarisan kao populistički, i samim tim manje umjetnički vrijedan. Slično se pokušavalo spočitati i 'Orkestru', čija je popularnost, naravno, nemjerljivo veća od mog jednog filma. Saša (Lošić, op.aut.)je fantastičan umjetnik, dokazan u najrazlitijim oblicima muzike od popa, preko filmske muzike do muzike za teatar i operu. U kom god je segmentu radio, bio je uspješan. I tu je vjerovatno problem...

Da, upravo se Plavom orkestru često spočitavalo da isuviše otvoreno koketira sa narodnom,  odnosno folk muzikom, a bend je, ustvari, začuđujuće vješto kombinirao različite muzičke pravce, pa iako mu kritika nije bila uvijek naklonjena, publika je bila oduševljena. U čemu je tajna njihovog ogromnog uspjeha na prostoru čitave ex-Jugoslavije?

Prošla vremena se uvijek čine boljim. Ipak, danas je toliko loše, da je, čini mi se, objektivna istina, činjenica, da se ranije živjelo bolje, generalno. To ne bih povezivao niti sa bivšim političkim sistemom, niti sa državom. 'Orkestar'  nije film o nostalgiji za tom bivšom državom ili socijalističkim režimom. Kako bi rekao Miljenko Jergović, ne može čovjek biti nostalgičan prema SDK, poštom ili milicijom.

Mislim da nema tajne u uspjehu Sašine muzike, on naprosto piše dobru muziku, često se i hrabro poigravajući sa različitim utjecajima i muzičkim pravcima. Normalno je da ima ogroman broj ljudi kojima se te pjesme ne sviđaju, ali to ne može biti alibi za potcjenjivanje armije onih koji te pjesme vole. Vrijeme je pokazalo koliko je njegovih kompozicija ušlo u onaj muzički segment koji se naziva 'evergreen'. Zbog toga je vrlo riskantno potcijenjivati vrijednost Sašinih pjesama ili ih dovoditi u ravan sa trenutnim, trendovskim tokovima, poput turbo-folka čija je definicija prolaznost.

I Vi ste muzičar, a i bili ste svjedok velike popularnosti sarajevskog popa i rocka 80-ih godina i regionalne slave naših bendova. Čega se najradije sjećate iz tog 'zlatnog doba', bilo da se radi o muzici, filmu ili nekim sasvim drugim stvarima? Kako se živjelo tad, a kako sad?

Najrađe se sjećam međuljudskih odnosa. Citiraću jednu repliku iz filma: 'Nije bilo bitno ko koliko ima, nego ko koliko vrijedi'. Mislim da danas nije tako. Ljudi su svrstani u ekonomske, vjerske i nacionalne ladice koje ih određuju i mimo njihove volje. Kao što se nekada insistiralo na tome da smo svi isti sada se insistira koliko smo različiti. I taj se koncept, iako se deklarativo drugačije govori, dosljedno sprovodi kroz sve elemente društva. Nisam siguran ni da je 'onaj' koncept potpuno pozitivan i tačan, ali sam siguran da je, u najmanju ruku, bio efikasniji i pošteniji nego ovaj današnji. Negativne posljedice onoga u čemu danas živimo osjećamo u svim segmentima života: politici, privredi, kulturi, sportu... i to je, bar meni, dokaz da nismo uspjeli dostići kvalitet života kakav smo imali prije rata, uz svijest o svim lošim stranama bivše, propale, države. I ako nismo u stanju napraviti bolje, bogatije i pravednije društvo od jednog propalog, jednopartijskog, nedemokratskog sistema, onda se zbilja trebamo ozbiljno zapitati kuda mi to idemo. Ako idemo ikuda. Ipak, vjerujem u naše potencijale i budućnost. Možda nam treba malo više vremena, možda nam trebaju i bolje globalne okolnosti, i sigurno nam treba više hrabrosti, pameti i vjere u sopstvenu vrijednost.

U filmu se kao sagovornici, pored domaćih, pojavljuju mnoge poznate ličnosti iz regije, Stjepan Mesić, Momčilo Bajagić, Severina, Rade Šerbedžija..., otkud svi oni u jednom filmu o bosanskohercegovačkom bendu? Može se naslutiti da film ustvari ima mnogo dublju priču nego što je uspon i karijera jednog benda. O čemu se u suštini radi u filmu 'Orkestar'?

Film se ne bavi bendom, film se bavi vremenom. Bend je pristup, stajalište sa kojeg posmatramo to vrijeme. Bend je filmski lik, u ovom slučaju, glavni lik, priče o dramatičnom vremenu kroz koje smo prošli. Svi ljudi koji se pojavljuju u filmu su suštinski povezani sa onim što je tema filma. Sve njih se ta tema lično i tiče i igrali su različite, važne uloge u priči koju zajednički pokušavamo ispričati. Dakle, svi oni zajedno su orkestar koji horski progovara o jednom vremenu i prostoru. Mnogi od njih su poznate ličnosti, ali neki su i ljudi koji su proveli život u privilegiji anonimnosti, poput tete Ive, gospe Marjance ili Samira Hrkovića. Namjera je da u filmu svi oni imaju ravnopravnu ulogu u tom našem Orkestru. Nadam se da smo u tome uspjeli.

Da li je film 'Orkestar' film o nostalgiji, o Jugoslaviji i nekom uistinu boljem vremenu? Ili nam se, iz današnje perspektive, samo iluzorno čini da je to neko prošlo vrijeme bilo i bolje vrijeme?

Prošla vremena se uvijek čine boljim. Ipak, danas je toliko loše, da je, čini mi se, objektivna istina, činjenica, da se ranije živjelo bolje, generalno. To ne bih povezivao niti sa bivšim političkim sistemom, niti sa državom. 'Orkestar'  nije film o nostalgiji za tom bivšom državom ili socijalističkim režimom. Kako bi rekao Miljenko Jergović, ne može čovjek biti nostalgičan prema SDK, poštom ili milicijom. To su institucije države, kakva je tada bila, i nekako bi bilo nenormalno biti nostalgičan za takvim stvarima. Sa druge strane, nostalgija je emocija koja je čovjeku imanentna, neizbježna. Sa godinama to biva sve naglašenije. Ipak, neke potpuno mjerljive stvari, poput ekonomije, standarda, nivoa zaposlenosti govore da je ranije bilo, ako ništa, lakše živjeti. Ne pada mi na pamet da zagovaram ili sanjam povratak nekih prošlih društvenih ili državnih rješenja. Ono što zagovaram je pravo na bolji, dostojanstveniji život, i pravo na uspomene.

Saša Lošić, frontmen Plavog orkestra, nije pretjerano sklon pojavljivanju u medijima, čak je jednom skromno izjavio  'Ja nisam dio estrade, ne znam se estradno ponašati'. Kako je bilo raditi s njim na ovom filmu, s obzirom da je čovjek za kojeg se smatra da zazire od kamere?

Saša je izuzetno talentovan čovjek, samim tim i vrlo osjetljiv. Mislim da je to osnovni razlog zbog kog u određenoj mjeri izbjegava medije. Sa druge strane on je javna ličnost i sav njegov rad je pod lupom kritike i percepcije najšire javnosti. Svjestan te pardoksalne pozicije, potpuno je posvećen svakom radnom procesu u koji se uključi. Zbog toga ponekad i nije bilo lako raditi sa njim. Ali ne zato što je pravio probleme, nego zato što je dosljedno i uporno insistirao na najmanjem detalju. Muzika zauzima vrlo značajno mjesto u mom radu, te je i saradnja sa Lošom uvijek bila više od saradnje sa kompozitorom. Ipak, bilo je vrlo uzbudljivo raditi sa Lošom u ulozi glumca, ko-scenariste, ukratko sa Lošom kao ko-autorom filma. Mislim da bi Saša, ako se odluči za to, bio odličan reditelj.

Pripremate li neke nove projekte? Šta se dešava sa Vašim filmskim projektom 'Zehra i Fortuna'? Dosad ste za bh. medije dali tek nekoliko kratkih natuknica o tom projektu? Možete li ovom prilikom otkriti nešto više - oko čega se vrti radnja filma, kada bi trebalo početi njegovo snimanje, te ko će tumačiti glavne uloge?

Rad na razvoju tog projekta se odvija vrlo dobro. I snimanje se opasno bliži. Ja ne krijem stvari, ali u ovom slučaju sam vezan ugovorom koji vrlo striktno limitira moje pravo na davanje informacija o filmu. Ono što mogu reći je da je to priča o prijateljstvu koje preživi iskušenje dva okrutna rata. O prijateljstvu i ljubavi čija je snaga tolika da u potpunosti promijeni čovjeka za kojeg se čini da više šansi za promjenu na bolje nema.

(DEPO PORTAL)