Foto: Tito i Moamer El Gadafi
„Roman o Titu“ (13)
Piše: Stanislav Basara
- Dva i pol milijuna. Dva i pol milijuna barela sirove nafte - toliko vrijedi prelazak tvog sina u islam i promišljeni potez vodnika Stanivuka, nastavio je maršal Tito. - Arapi su širom otvorili slavine. Sada naši hrabri piloti mogu po cio dan letjeti u nadzvučnim zrakoplovima i čuvati sigurnost našeg neba, a parno grijanje će radnim ljudima biti dostupno i besplatno i ljeti. A ti, žao mi što je Sulejman, pa mi žao! Što bi na to rekli naši drugovi: Nurija i Hamdija Pozderac, Džemal Bijedić, Aljo Akanović i drugi muslmani-narodni heroji? Klasna svijest ti je oslabila, Velizar.
- Izvršiću samokritiku, druže Maršale.
- Ne treba! Već si je izvršio. Razmišljaj dijalektički! I za ime Boga, nemoj više stojati mirno. Na mjestu voljno, zauvijek! Mi, komunisti, preobražavamo svijet tako što nedostatke pretvaramo u prednosti, a mane u vrline. Dijalektika, Velizar. No, imam ja plan. Ali idimo redom. Odlučio sam da ti ponovo ukažem povjerenje. Ti si čovjek posebnog kova, a takvi nam danas manjkaju. Prerano si i umirovljen! Još ti možeš doprinijeti razvoju naše zemlje. Zbog svega toga sam odlučio da te postavim za komandanta Beogradskog sajma. Pardon - za direktora.
- Služim narodu, druže maršale!
- Tamo je, na Sajmu, došlo do nekih nepravilnosti. Anarholiberali, tehnomenadžeri i tehnokrati, potpomognuti velikosrpkim nacionalistima, suvereno haraju Sajmom. Isuviše često, tobože poslom, odlaze na zapad i podležu kapitalističkom načinu razmišljanja. Direkcija Sajma se pretvorila u, kako ono vi Srbi kažete, kalakurnicu. Po cio dan prave tulume. Dovode lorfe, glumice, pjevačice i džez orkestre. Osim toga, tamo se puše havane i pije se viski uprkos strogoj partijskoj direktivi da se havane smiju pušiti, a viski piti isključivo u Maršalatu i na diplomatskim prijemima. Nedopustiva drskost!
- Pa, molim te, sjeti se, nisu li prije - kad ono bi - tri ili četiri godine organizovali Gitarijadu. Užasna kakofonija koju su proizvodili narkotizirani čupavci čula se u mojoj spavaćoj sobi.
- Druže maršale, najoštrije sam osudio Gitarijadu na sastanku moje partijske organizacije.
- Ispravno si postupio!
- Služim narodu!
- Sajmu je potreban čovjek čvrste ruke! Uvjeren sam da si ti prava osoba. Ne sumnjam da ćeš brzo tamo zavesti red i ponovo uspostaviti partijsku disciplinu i socijalistički moral.
- Neće mi trebati ni deset dana, druže maršale. Imam li dozvolu za likvidacije?
- Okani se likvidacija, Velizar. Ono jeste da je to najefikasniji način da se stvari dovedu u red. Ali mi smo sada cijenjena članica UN i lider pokreta nesvrstanih. Zbog međunarodnog ugleda prestali smo sa likvidacijama.
- Druže maršale, dozvolite mi da se obratim. Po mom mišljenju: do pojava anarholiberalizma, revizionizma, tehnomenažerije, velikosrpskog nacionalizma i ostalih skretanja sa partijskog kursa došlo je upravo zbog toga što smo prestali sa likvidacijama.
„Roman o Titu“ (14)
- Potpuno se slažem sa tobom, Velizar. No, mi smo prešli u drugu fazu revolucije. A ti se okani preteranog razmišljanja. I mnogo priče. Znaš i sam da si zbog toga ostao bez zvanja narodnog heroja. Prije svega, pristaješ li ti da se poduhvatiš rukovođenja Sajmom, upitao je Tito generala Basaru.
- Sa zadovoljstvom, druže maršale.
- Đurić! - Na službi, druže maršale!
- Javi tamo gdje treba da do večeras pohapse onu bandu sa Sajma. Neka im nađu već nešto i neka ih osude na višegodišnje robije. General Basara sjutra stupa na dužnost. A ti Velizar, na tebi je da do oktobra kada se održava Međunarodni sajam knjiga, stvari dovedeš u savršeni red. Tim prije što ću svojim prisustvom uveličati Sajam knjiga. Stalno mi prigovaraju što još ni jednom nisam posjetio Sajam. I kad bolje razmislim - to je propust! Treba da ga posjetim. Ali, razumiješ da ne mogu tek tako otići u to leglo anarholiberalizma i revizionizma. Imaš pet mjeseci da Sajam vratiš na put revolucije i radničkog samoupravljanja. Predlažem ti da upravu sajma organizuješ po uzoru na ustrojstvo Prve proleterske brigade.
- Odmah ću postaviti političkog komesara Sajma.
- Ispravno! A sada da se vratimo na Sulejmana.
- Da ga vratimo u ateizam?
- Ne, Velizar. Slušaš li ti, išta, majku ti božiju. Imam ja druge planove sa Sulejmanom. Čime se tvoj sin bavi?
- Ne radi ništa! Piše knjige! Napisao je dvadesetak romana i knjiga pripovedaka, ali sam mu zabranio da objavljuje.
- Zbog čega?
- Zbog toga što je izneverio poetiku socijalističkog realizma. Dekadentan je. Piše sve same gluposti. Nekakav postmodernizam.
- Ne lupetaj, Velizar. Postmodernizam još ne postoji. Prerano je za to. To je nadrealizam. Jeste da bi bilo bolje da piše kao Maksim Gorki. Ali šta? I Koča Popović i Davičo i Aleksandar Vučo su bili nadrealisti i to ih nije priječilo da budu dobri komunisti. Nego, vidi. Odlučio sam da tvoga sina naimenujem za ambasadora SFRJ u Saudijskoj Arabiji. Ćuti! Ništa ne govori. Nemoj da ostaneš i bez Spomenice. Razmišljaj dijalektički. Pazi: postavljanje jednog novopečenog muslimana na položaj ambasadora u Saudijskoj Arabiji naići će na veoma dobar odjek u islamskom svijetu. Time ćemo istovremeno arapskim zemljama pokazati da ih uvažavamo kao punopravne članice pokreta nesvrstanih. Sa duge strane, boravak u Sani će otriježnjujuće djelovati na tvog sina. Koji, ako sam dobro obaviješten, voli dobro popiti.
- Tačno je, druže maršale. Prava je pijandura. Što je najgore, u zadnje vreme pije krijući. Osramotiće i vas i našu zemlju.
Danas/DEPO PORTAL/a.k.