Razgovarala: Branka Trivić

Tadić na jednoj strani čini ono što je korisno za Srbiju na međunarodnoj sceni, kako bi ubrzao njen put ka Evropskoj uniji, ali na drugoj strani, mora da vodi računa o tome da ne otuđi većinu srpskih birača uoči predstojećih izbora, kaže Charles Ingrao, profesor istorije na Univerzitetu Purdue.

RSE: Kako gledate na zvaničnu posjetu predsjednika Srbije Borisa Tadića Bosni i Hercegovini?

Ingrao: Siguran sam da će Tadić tokom posjete Bosni i Hercegovini i susreta sa tamošnjim liderima izreći poruke koje će umiriti i njih i međunarodnu zajednicu i uvjeriti ih da Srbija ne podstiče Dodikovu retoriku. Verujem da u tom smislu postoji saglasnost između predsjednika Srbije i međunarodne zajednice da će prilikom razgovora u Sarajevu reći ono što će njegove sagovornike uvjeriti da će Srbija sa njima sarađivati i da će nastaviti da podržava Bosnu i Hercegovinu kao jednu i jedinstvenu državu.

RSE: Wikileaks je otkrio neke depeše iz američkih ambasada u Beogradu i Sarajevu poslate prije nešto više od dvije godine. U jednoj od njih se kaže da Tadić predstavlja ogroman napredak u odnosu na Koštunicu, ali da, institucionalno, pokušava da igra na dva razboja: da podržava Dejton i teritorijalni integritet Bosne dok istovremeno bar indirektno obezbjeđuje kredibilitet Dodikovoj opasnoj retorici.

Ingrao: Mislim da je to apsolutno tačno i da nije samo izraz američkog pogleda na situaciju nego da tako stvari zaista stoje. Činjenica je da je Zapad uvijek shvatao da su Tadić, kao i Đinđić prije njega, morali uvijek da budu oprezni u pogledu svoje retorike prema Republici Srpskoj zbog domaćeg političkog javnog mnjenja. Dakle, on pokušava da igra tu igru u dva pravca, to političari, po definiciji, i rade. Na jednoj strani on čini ono što je korisno za Srbiju na međunarodnoj sceni, kako bi ubrzao njen put ka Evropskoj uniji, ali na drugoj strani, mora da vodi računa o tome da ne otuđi većinu srpskih birača uoči predstojećih izbora. Prema onome što ja znam o gledištima američke administracije, na Tadića se gleda kao na kredibilnog partnera u odnosima sa Evropom i regionom. Oni uvažavaju njegov senzibilitet u prihvatanju stavova međunarodne zajednice o tome u kom pravcu Srbija treba da ide, ali i razumeju njegove bojazni da ako previše naglo preokrene stvari može izbubiti izbore.

RSE: Poslije pet mjeseci razgovora pod pokroviteljstvom Evropske unije, Kosovo i Srbija konačno su postigli neke sporazume, koji će, recimo, omogućiti kosovskim Albancima da se kreću preko Srbije, iako ne sa pasošima. Kako ocjenjujete te sporazume? Jesu li oni značjan iskorak iz dosadašnjeg ćorsokaka?

Ingrao: Ne bih rekao da je to tako veliki iskorak, ali je svakako korak u dobrom pravcu koji omogućava da se kupi vrijeme dok traje ova pat-pozicija u pogledu priznavanja Kosova od strane Srbije. Obje vlade su kupile vrijeme da olakšaju građanima teret svakodnevnog života – i ljudima koji žive u Srbiji i onima koji žive s obje strane Ibra. Oni će jednostavno učiniti uslove života mnogo podnošljivijim. Dakle, dobro je što je to učinjeno jer ovaj ćorsokak može još dugo potrajati.

Kosovo bi moglo biti uslov za EU

RSE: Šta je poslije toliko vremena nevođenja računa o običnim ljudima, navelo vlade, konkretno vlasti Srbije, da se sjete građana Kosova i njihovih problema?

Ingrao: Mislim da su tu velike sile imale značajan uticaj. Iako vjerujem da su i Tadić i kosovska vlast bili zainteresovani da olakšaju život građanima, smatram da je spoljašnji uticaj bio odlučujući. Sjedinjene Države su svakako vršile pritisak na Prištinu da učini izvesne ustupke, ali i Evropska unija je uticala na obje strane da učine nešto konkretno na građenju kompromisa koji će ih u konačnom ishodu približiti nekom prihvatljivom rješenju. Treba se sjetiti da su na čelu Srbije godinama bili političari koji su se suprotstavljali međunarodnoj zajednici – prije svih Milošević, ali i Koštunica – bilo da je u pitanju bila saradnja sa Haškim tribunalom ili pregovori o budućem statusu Kosova, tako da u vrijeme njihove vlade nije postignut gotovo nikakav napredak.

Tadić, s druge strane, sada pokazuje da je prijemčiv i senzibilan na standarde i uslove koje Zapad od Srbije očekuje jer odatle, sa Zapada, Srbiji stižu krediti i investicije i podrška dobijanju kandidature za EU. On čini sve što je u njegovoj moći, da bude kooperativan, a da istovremeno ne žrtvuje svoj politički kapital kod kuće.

RSE: Beograd je odmah stavio na znanje da postignuti sporazumi ne znače čak ni indirektno priznanje Kosova, dok je šefica prištinskog tima Edita Tahiri izjavila da su oni prvi korak Srbije ka priznanju kosovske nezavisnosti. Koja je od ove dvije suprotstavljene tvrdnje bliža istini?

Ingrao: Sporazumi će samo olašati ili otkloniti dosadašnje teškoće građana Kosova i Srbije, ali oni ne prejudiciraju da će Tadićev sljedeći korak ići ka priznanju Kosova. Mislim da je gospođa Tahiri rekla ono što građani, kosovski Albanci, žele da čuju. Dakle, to što je izjavila namjenjeno je za domaću je upotrebu, kako bi se dramatično naglasio značaj onoga što je postigla. U najkraćem, sporazumi su korak u pravcu građenja povjerenja između Kosova i Srbije, ali oni ničim ne povećavaju vjerovatnoću da će Srbija priznati Kosovo.

RSE: Da li prihvatanje ovih sporazuma od strane Srbije može da se uporedi sa odnosom Kine prema Tajvanu i da li bi za Srbiju takav model bio preporučljiv?

Ingrao: Moguće je da kad su ovi sporazumi u pitanju upravo takav model gledamo na djelu. Kao što Srbija ne priznaje Kosovo, ni Kina ne priznaje Tajvan, ali je ipak uspostavila trgovačke i druge odnose sa Tajvanom, kao i sa Sjedinjenim Državama i drugim zemljama koje Tajvan priznaju. Rekao bih da iako nije permanentno rješenje, sličan modalitet odnosa između Srbije i Kosova može da funkcioniše neko vrijeme jer situaciju čini prihvatljivijom, ali da bi pronalaženje konačnog rješenja bilo u interesu obje strana jer bi tako postale privlačnija mjesta za investicije.

RSE: Odgovarajući na novinarsko pitanje može li se put Srbije u članstvo EU usloviti priznavanjem nezavisnosti Kosova, Visoka predstavnica Evropske unje Catherine Ashton izjavila je u Briselu da će na putu Srbije ka članstvu u EU "doći do razmatranja političkih pitanja" i da će države članice EU odlučiti "kada će i da li će" Srbija ući u članstvo" Unije. Kako vi “čitate” njen odgovor?

Ingrao: Iako je njena formulacija veoma labava, ona je rekla nešto što Srbija treba da ima na umu, a to je da svaka zemlja članica Evropske unije ima pravo veta na prijem bilo koje države-kandidata za Uniju. Sve dok Kosovo ne bude priznato od strane Srbije, ja sam gotovo uvjeren da postoji velika vjerovatnoća da će bar jedna od dvadeset plus članica Evropske unije priznanje Kosova Srbiji postaviti kao uslov za članstvo u EU.

(Blin/đk)