Piše: Vildana Selimbegović

Danas sam upoznala Halila Čengića: prije toga razmijenili smo nekoliko mailova, zapravo - obično je on meni mailom objašnjavao muke malih dioničara. Zato smo se konačno i sreli: gospodin Čengić vjeruje da je nova Vlada Federacije Bosna i Hercegovine konačno riješena da iz firmi u kojima posjeduje značajan udio u kapitalu počne povlačiti novac koji joj pripada i koristiti ga za dobrobit građana.

Dobre vijesti Čengić je donio sa Skupštine dioničara Bosnalijeka: uvjeren je da su zajedničkim snagama Vlada FBiH, mali dioničari, predstavnici Libije koja je svojedobno postala vlasnikom dijela Bosnalijekovog kapitala, te predstavnici međunarodne banke IFC, osujetili plan generalnog direktora Bosnalijeka da na mala vrata ovlada ovom firmom. Gledala sam ga dugo sa skepsom - valjalo mu je objasniti mi u čemu je razlika, pošto i on i ja znamo da direktor Arslanagić vedri i oblači Bosnalijekom još od prije rata. U prošlu subotu, objasnio mi je Čengić, propao je plan Edina Arslanagića da preko Nadzornog odbora izvrši dokapitalizaciju Bosnalijeka za poznatog kupca. Ko je poznati kupac, pitam ja naivno. Neće da kažu, odgovara Čengić, i ne krije kako misli da bi to bila neka off shore kompanija, sa jedne od onih egzotičnih destinacija, iza koje bi stajao niko drugi do direktor Arslanagić.

Na samoj Skupštini Čengić je Arslanagića priupitao i za igračke njegovog sina, inače važnog uposlenika Bosnalijeka. Početkom godine i sama sam nabasala na tekst u kojem se mlađahni Arslanagić, kako ga zove Čengić, hvalio svojim skupocjenim prohtjevima. Bilo je to (a gdje drugo) u Avazovom Lifestyle dodatku u kojem je Amar, kako je već ime Arslanagićevom podmlatku, predstavljen kao "moderan muškarac", "biznismen", "direktor sektora u Bosnalijeku" i "veliki fan Loiusa Vuittona". U nevelikom tekstu, no ipak posve dovoljnom da čitatelju sve bude jasno, ovaj tatin kadar predstavio je svoju novu igračku, porsche panamera 4S. Kupio ga je jer "veoma voli dobre i brze automobile". U to vrijeme, na stranici Asa auta, kao startna cijena za ovu igračku stajala je cifra od 100.000 eura! Toliko valjda treba para da bi se neko na ovim našim cestama igrao auta.

Već tada se znalo da je američkom Alvogenu otac Arslanagić tražio dva miliona eura (na našem, četiri miliona KM-ova) da ne pravi problem oko kupovine dionica Bosnalijeka u vlasništvu Federacije BiH?! Kad je Alvogen odbio isplatiti milione, strana investicija proglašena je "neprijateljskim preuzimanjem", a na pisanje Oslobođenja Arslanagići su familijarno odgovarali gostovanjima u EPP-ovima lokalnih televizija sve hvaleći se kako su spriječili okupaciju Bosnalijeka. Tako sam konačno naučila novi sinonim za okupaciju: trideset miliona! Šta znači 30 miliona ulaganja u Bosnalijek nekom ko godinama iz tog istog Bosnalijeka ulaže u sebe i svoju porodicu - u kuće, vile, bazene, vinske podrume, apartmane po Bjelašnici i Floridi? Šta je 30 miliona za firmu nekom čija se djeca igraju igračkama od 100.000 eura?

Javna je tajna, još od rata, da Bosnalijek živi od fondova za zdravstvenu zaštitu. Oni su mu omogućili i tu vrstu bezobraznog monopola kakav su novinari razotkrili na primjeru loprila, lijeka za reguliranje pritiska. Kutiju loprila Bosnalijek je izvozio za 1,72 KM, ali je istu kutiju Zavod za zdravstvenu zaštitu Sarajevo Bosnalijeku plaćao 12,98 KM. Čuvajući monopol na esencijalnim listama, Bosnalijek je obilato koristio novac fondova, naš novac, novac poreskih obveznika ove države. Kada se pojavio Alvogen sa ponudom od 30 miliona, mi, kojima su vrata Bosnalijeka zatvorena jer ne razumijemo potrebu da se na tuđoj nesreći i neophodnom lijeku grade vile, apartmani i kupuju porshei, ponovo smo se pokazali naivnim. Povjerovala sam, priznajem, da je jedna strana kompanija sa nekih 120 godina rada u farmaceutskoj industriji i njezina spremnost da u našu zemlju uloži 30 miliona vrijedna domaćeg angažmana, tim prije što je Alvogen najavljivao i novih 200 radnih mjesta. Planirali su od Bosnalijeka napraviti regionalni centar izvrsnosti i izlazak ove firme na svjetsko farmaceutsko tržište.

No, ubrzo se ispostavilo da je Edin Arslanagić mnogo važniji i od stranih investicija i od novih radnih mjesta. Nije njega Alvogen nasekirao samo odbijanjem da mu na osobni račun isplati dva miliona eura već i jasnim stavom da njegov sin Amar više ne može ostati direktor u Bosnalijeku, objasnio mi je jučer Halil Čengić. E, konačno sam shvatila! Nekada se davno pojavio podatak da je mlađahni Amar za cijelu godinu uspio na stranim tržištima prodati ravno 62 kutije Bosnalijekovih preparata. Kad Alvogen nije u stanju prepoznati takav potencijal, kad ne želi u svojim redovima, među svojim direktorima, modernog muškarca, biznismena, Arslanagića mlađeg, šta uopće ima tražiti ovdje? Zar taj Alvogen ne shvata da jedan Arslanagićev sin vrijedi više od 200 tuđe djece? I pravo mu budi. Da bi spriječio i Alvogen i neke buduće Alvogene, Edin Arslanagić je odlučio reagirati i uknjižiti Bosnalijek akcijom dokapitalizacije za poznatog kupca. Upravo zato Halil Čengić, mali dioničar, smatra velikom pobjedom hrabrost Vlade FBiH, Libijaca i IFC-a da odbace ovaj Arslanagićev plan i da konačno okrenu novu stranicu, onu koja nagovještava da će korist od Bosnalijeka imati svi njegovi vlasnici, a ne samo otac, sin, ostala mnogobrojna familija i jarani porodice Arslanagić. Halil Čengić očekuje sličan scenarij i u FDS-u. Ako se dogodi, to će zaista značiti da za ovu zemlju ima nade.

Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.