Piše: Nikola MIHALJEVIĆ

U najtežim vremenima po Bosnu, u smutnom vaktu kada se Bosni doista radilo o glavi, stanovništvo koje će kasnije postati Bošnjacima, moglo bi se reći da su sa Bosancima bili sinonimi. Bila je to imaginarna trećina (ne po procentu) koja je baštinila pravo na Bosnu, onu čije su pravilo utkali komunisti, poznata kao ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska zemlja. U tim i takvim vremenima, na nesreću sva tri naroda u Bosni, ti budući Bošnjaci postali su stožerna strana koja je branila Bosnu. Ne znam je li to bio i najvažniji razlog, ali je činjenica da Bošnjaci nisu imali ni matičnu ni rezervnu domovinu moralo ostaviti dubok razlog da im je obrana Bosne bila pitanje života i smrti. Stvar se još više zakomplicirala sa sviješću da je obrana Bosne bila moguća samo po onom komunističkom pravilu, Bosne kao i muslimanske i hrvatske i srpske zemlje, makar takvu Bosnu druga dva naroda tada i nisu željela.

Mislim da bi svi narodi u Bosni; i Srbi i Hrvati, i sve manjine; i Romi i Vlasi, Slovaci i Ukrajinci i Čerkezi i Egipćani i Česi...,i svi čiji broj u Bosni prelazi petnaest, mogli da osnivaju svoje akademije i nauka i umjetnosti. Svi, samo ne i Bošnjaci. Oni bi se morali držati Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, čak i iza vremena kada bi svi njeni članovi ostali samo članovi bošnjačkog imena. Upravo radi onog kapitala koji su iznijeli iz rata.

Mučna je to bila borba, ta obrana takve Bosne, borba protiv drugih i sebe samih, da se ono komunističko pravilo i srpske i hrvatske i muslimanske zemlje moralo, na kraju, ruinirati. Tu ratnu i identitetsku zavrzlamu pratile su strašne žrtve, najveće na stožernoj strani branitelja Bosne, tako da se rezultat primakao samoj osnovi biološke supstance naroda kao takvog. Bilo kako bilo, taj smutni, ratni vakat se završio, iako se ne bi moglo reći da je Bosna obranjena i da je taj rat za nju gotov.
    
I tako su Bošnjaci iz rata izašli s moralnim kapitalom (neki kažu, ne uvijek opravdano sticanim) koji, činilo se, nije bilo moguće tek tako potrošiti. Ali kapital, pokazalo se, kao i svaki kapital, pa i onaj moralni, zna iscuriti, nekad i neprimjetno, te ostaviti zatečenim i njegove vlasnike.
    
Događala su se, potom, iznuđena ili hotimična posrtanja, a nedostatak jasnije izrečene brige sudionika sa strane za fudamentalnu stranu na kojoj leži Bosna, upravo zbog onog moralnog kapitala, ostavilo je Bošnjake u uvjerenju da niko nema moralnog prava da kritizira bilo koji njihov postupak, a koji je, moguće, mogao nositi i neke posljedice za zemlju Bosnu. Odatle dolazi i ona čuvena rečenica: "Kome, ba, da se mi prilagođavamo?!" Dogodilo se to i stoga što su Bošnjaci, u društvenom smislu, već duboko zagazili u viktimizirano društvo pa će, bojati se je, svaki svoj budući identitet svesti, baš kao i Židovi izvan Izraela, ne na jezik, državu, teritorij..., no samo na Srebrenicu, po svemu je uspoređujući sa Auschwitzom.
    
Mislim da je iz tih posrtanja došla i osnivačka skupština Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, i to održane u drugoj državi, u Srbiji.
    
Moj prijatelj, profesor Rusmir Mahmutćehajić, u posljednjih petnaest godina, koliko se družimo, pa sve, takoreći, do jučer, neprestano mi ponavlja: "Bosni može doći glave samo kritična masa Bošnjaka, vođena intelektualnom i vjerskom elitom, koja bude željela praviti neku svoju Bosnu."
    
Je li osnivanje Bošnjačke akademije neki ili, možda, tek prvi korak bošnjačke Bosne, pokazat će vrijeme. Ali, imati pred sobom, na stolu, projekat multietničke države i društva, a u isto vrijeme sav društveni život situirati u partikularnom, usko nacionalnom (etničkom), suludo je. I veoma lažno.
   
Nije stvar u legitimitetu takvog čina (osnivanje BANU) jer, nedvojbeno, legitimitet postoji, stvar je, međutim, političke procjene, odnosno, pitanja koliko štete ili koristi taj čin Bosni može donijeti.

Mislim da bi svi narodi u Bosni; i Srbi i Hrvati, i sve manjine; i Romi i Vlasi, Slovaci i Ukrajinci i Čerkezi i Egipćani i Česi...,i svi čiji broj u Bosni prelazi petnaest, mogli da osnivaju svoje akademije i nauka i umjetnosti. Svi, samo ne i Bošnjaci. Oni bi se morali držati Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, čak i iza vremena kada bi svi njeni članovi ostali samo članovi bošnjačkog imena. Upravo radi onog kapitala koji su iznijeli iz rata. Nikada neće stajati opravdanje da su, na neki način, bili prisiljeni na tu partikularnost, jer drugi nikakvo zajedništvo neće. Jer svi, bar za sada, mogu da neće, svi osim Bošnjaka. Bošnjaci, naprosto, moraju. Moraju zato što su svojevrstan armirani stup Bosne. I zato što su ništa bez Bosne. Ako su Bosanci i Bošnjaci i bili sinonimi, bošnjačkim pristajanjem na neku svoju Bosnu, oni to više nisu.
    
Može se u nekim granicama neke svoje, bošnjačke Bosne naći čak i Srebrenica, taj bošnjački Gazimestan i Kosovo Polje, ta najveća bošnjačka pobjeda u porazu i pobjeda u veličini bola, značit će, svejedno, samo to da se zločin isplati i da je, čak i Međunarodnim sudom osuđeni, genocid nagrađen.
    
Eventualnim istrajavanjem, napokon, na samo svojoj, bošnjačkoj Bosni, neće se samo skrenuti ogromne količine vode na srpsko-hrvatski separatistički mlin, no produbiti još uvijek nesređene odnose Evrope i muslimana, koji su i do sada najčešće u točki, najblaže rečeno, nesporazuma. Ne treba smetnuti s uma da papa Ratzinger, svojim govorom u Regensburgu, nije samo verbalno otkliznuo i o islamu i proroku Muhammedu rekao to što je rekao, o njima je on tada tako istinski mislio, kao što misli i danas.

Ništa tome nije pripomoglo naknadno pojašnjenje tog, tako jasnog, govora od strane papine kancelarije, kao što ništa ne pripomažu ni učestale "opservacije" "dobronamjernih dušebrižnika" da će takva Bosna lako postati nepotopivi nosač Al-Qaide, hotimično zaboravljajući da takav nosač u Bosni može napraviti samo kršćanska Evropa.

(DEPO)