Piše: Josip Vričko

Jer da jeste, bh. euroatlantske ambicije presahle bi još u ranu jesen 2008., kada je grupa lagano, dakle u nešto kraće hlačice (ali, doduše, i s kapicama), odjevenih starijih omladinaca navalila na učesnike sarajevskog Quer festivala, a i na one koji su ih podupirali

Hrvatska se proteklih dana, još tamo od splitskog Gay Pridea, pa, evo, do onoga zagrebačkog održanog prošloga vikenda, bavila homofobijom kao središnjom temom. A sve, dakako, u kontekstu završetka pregovora s Europskom unijom i najavom ulaska u europsku obitelj, kako je iz Bruxellesa obećano, za dvije godine. Nakon što su, po sarajevskom modelu, ali i uz kamenice i vrlo solidan pirotehnički arsenal u Splitu naglasili kako nismo nastali od Adama i Steve, nego od Adama i Eve, Hrvatskoj je zaprijećeno da će, ionako izvjesni, pojačani monitoring do svečanoga ulaska u Uniju, sada biti još teži. Monitoring sa zubima, prilično plastično je objašnjeno. Na posebnom, strogom nadzoru, sad već izvjesne 28. članice, najviše se inzistira(lo) u Amsterdamu, gradu gdje, inače, kurve u izlogu sedu, pušu, piju, prolaznike gledu... hajde da se malo sjetim i Bore Čorbe - iz boljih vremena. I njegovih i mojih, naravno.

Jasno, jake antipederske snage nisu ostale dužne nizozemskim djeliteljima europskih atesta, pa su im se, uz ostalo, sjetili srebreničke sramne uloge. Slijedom čega se priča o pravima, kako se to, ne bez suosjećaja, ali i stanovite patetike voli kazati, drugačijih - gotovo izgubila. Štoviše, konfrontirani su desničari i ljevičari (pri čemu ovi potonji zaboravljaju da je u socijalističkoj Jugoslaviji do 1973. spolni odnos između dva muškarca bio kvalificiran kao krivično djelo protuprirodnog bluda, te je kažnjavano sa do tri godine zatvora), vjernici i ateisti...

U takvom ozračju je glavni grad Hrvatske dočekao svoju Paradu ponosa. Budući je splitsko iskustvo pokazalo kako nije dovoljno da 688 policajaca štiti 1.000 učesnika, u Zagrebu je o kontroverznoj tisući skrbilo otprilike dvostruko više pripadnika organa reda. I, jasno, splitski je scenarij izbjegnut, a hrvatski mediji, evo sve do danas kada nastaju ovi redovi, slave "europsko lice Hrvatske".

Tako je, eto, buduća članica odabranoga europskoga društva u samo nekoliko dana prošla put od homofobične do homofrendične (valjda se tako može kazati?!). A pritom su učesnica zagrebačkog pridea Vesna Pusić i, po izboru homoseksualaca, homofob desetljeća Vesna Petir i dalje, dakako, saborske zastupnice HNS-a, odnosno HSS-a. Što će reći, kako ovo pod Sljemenom nije bila nikakva europska Hrvatska, nego je naprosto policija bolje radila svoj posao, nakon što je pod Marjanom tek pukom slučajnošću izbjegnut tragičniji epilog. Uostalom, anketa Hrvatske televizije pokazala je da više od polovica građana i dalje ne prihvaća gay manifestacije, a više od četrdeset posto bi ih zabranilo.

No, hapy end zagrebačkog strogo kontroliranog - i kratkotrajnog - suživota heteroseksualaca i homoseksualaca, bio je, čini se, dovoljan da nekoliko značajnih europskih diplomata, među inima i naš prijatelj (?!) Carl Bildt, pokušaju uvjeriti Amsterdam kako Hrvatska, ipak, nije specijalni slučaj. Pa joj (dodatni) monitoring nije nužan. Kako trenutačno stvari stoje, rasplet se očekuje potkraj tjedna, ali i bez njega je jasno kako ovdje, u biti, nije riječ o toleranciji kontra homofobije, ili, kolokvijalno kazano, o pederima (i lezbijkama) i odnosu prema njima - već o tomu da su mali pretendenti na veliku Uniju pod velikom lupom. Nad njima se, dakle, vježba strogoća; a kad pokažu - baš kao Hrvatska u Zagrebu poslije Splita, znaju slušati - eto nagrade. Ili mrkve, kako se to obično veli.

Za Bosnu i Hercegovinu to i nije loša vijest. Jer da je odnos prema drugačijim (svake vrste!) presudan, bh. euroatlantske ambicije presahle bi još u ranu jesen 2008., kada je grupa lagano, dakle u nešto kraće hlačice (ali, doduše, i s kapicama), odjevenih omladinaca navalila na učesnike sarajevskog Quer festivala, a i na one koji su ih podupirali. Naravno, ne bih - preopasno je! - ovu vrstu tolerancije ponovo testirao u Sarajevu. Kak i kada - jednog, nadam se, lijepog dana - s europskog dvora dođe radosna vijest kako će i nas grijati sunce Unije.

Neće, naime, Sarajevo (a, čini mi se, ni Zagreb) nikada biti Berlin, pa da može gradonačelnik (Klaus Wowereit) u predizbornoj kampanji kazati: "Ja sam homoseksualac i to je u redu" - i onda, pobijedivši, deset godina voditi grad toliko uspješno da je danas samo mali broj onih koji sumnjaju kako je ovaj gay budući njemački kancelar. Sarajevo (a i Zagreb, Beograd, Skoplje...), međutim, mogu biti gradovi gdje će se, nakon svega, odgajati djeca kojoj će tolerantnost biti način života.

Kada prestanemo brojati krvna zrnca, prestat će nam biti važno tko, kako i naročito s kim vodi ljubav. A onda će, valjda, i onim koji to rade na drugačiji način biti nebitno da to demonstriraju paradirajući po ulici.

Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.