Što prije Tadić to razjasni građanima Srbije, biće bolje za sve, smatra Enver Hodžaj.

S kosovskim ministrom smo razgovarali u Sarajevu, na marginama međunarodne konferencije o Zapadnom Balkanu, koju su organizovali Centar za transatlantske odnose Univerziteta Džons Hopkins (SAD) i Američko-bosanska fondacija.

Ono što je proteklih dana privuklo najveću pažnju javnosti jesu navodi da se Priština i Beograd u dijalogu nalaze na korak do nekih konkretnih rješenja. Možete li nam reći neke detalje u vezi s tim?

- Dijalog između Republike Kosovo i Republike Srbije veoma je važan instrument za unapređenje života ljudi. Važan je i za normalizaciju odnosa između dvije zemlje i za njihovu pripremu za pristupanje Evropskoj uniji. Na osnovu posljednjih sastanaka, sada smo spremni za potpisivanje nekoliko sporazuma u vezi sa slobodom kretanja, trgovinom i ekonomskim odnosima, telekomunikacijama, energetikom. Ali, kada će ti dokumenti biti potpisani i šta će da sadrže, mislim da bi trebalo da saopšte ljudi koji su direktno uključeni u proces dijaloga. Ono što je važno jeste da se unaprijedi život ljudi, a da prošlost ostavimo za nama.

Stefanović kaže da mu „ne pada na pamet“ da nešto potpisuje s Prištinom, jer bi to značilo priznanje kosovske nezavisnosti. Da li vam je prihvatljiv dogovor koji ne bi podrazumijevao stavljanje potpisa na zajednički dokument?

- Iskreno, ne znam šta je tačno Stefanović rekao. Ono što znam jeste da, ako ćemo imati nekakav dogovor, sporazum, to mora biti potpisano. Ipak, kažem, neka Edita Tahiri i Kuper to razjasne s njim.

Nastala je zabuna oko odlaganja pete runde dijaloga za kraj juna. Tahiri je rekla da je to tražio Beograd, a Kuper je saopštio da je to bila njegova odluka.

- Istina je da srpska strana zapravo nije bila spremna da uzme učešće na sastanku najavljenom za sredinu juna. Koliko shvatamo, pristup Beograda je da odlaže, da kupuje (izgubi) vrijeme, a ne da dođemo do efikasnih rješenja. Nešto kao s Ratkom Mladićem, koji je uhapšen poslije 16 godina. Dugo vremena je vlada u Beogradu znala gdje se on krije. Uhapšen je praktično u posljednjem trenutku. Mislim da Srbija ima takav pristup i u procesu dijaloga s Kosovom. Odlagaće sve koliko bude mogla, da bismo došli do rješenja u finalnoj fazi.

Neki smatraju da su učestale priče u Beogradu o podjeli Kosova, o razgraničenju ili „cjepanju“ Kosova između Srbije i Albanije, što su ideje s kojima je u javnost izašao srpski vicepremijer Ivica Dačić, upravo neka vrsta pripreme javnog mnjenja za to.

- Svi prijedlozi i ideje o promjeni granica, razmjeni teritorija, stvaranju monoetničkih država jesu veoma opasne i mogu da ugroze bezbjednost i stabilnost ne samo našeg regiona. Ako na Balkanu ponovo počnu podjele, ko zna gdje će se i kako završiti. To su rješenja koja nikada nećemo prihvatiti. To su ideje koje pripadaju prošlosti, devedesetim godinama. Kosovo je danas nezavisno koliko i, recimo, Slovenija ili Hrvatska. Tako će zauvijek ostati. Naša ideja je i tokom devedesetih na Kosovu bila da imamo heterogenu državu. Naše društvo je etnički vrlo raznoliko i takve moraju biti i institucije. Mislim da je pravo vrijeme da srpski političari počnu da objašnjavaju građanima da sudbina Srbije nije na proširenju njenih granica, nego da prioritet treba da budu modernizacija društva, reforme, unapređenje uslova života, priprema zemlje za ulazak u EU, a ne da zagovaraju otvaranje pitanja s Bosnom, Crnom Gorom, Kosovom, jer to ništa neće donijeti.

Vlada u Prištini izričito odbija da se srpske opštine na sjeveru Kosova pripoje Srbiji, pa i da dobiju specijalnu autonomiju. Šta je, po vama, maksimum koji sjever Kosova može da ostvari?

- Biću jasan. U periodu 2005 - 2007. imali smo međunarodni proces, koji je predvodio Marti Ahtisari kao specijalni predstavnik UN. Godinama smo u Beču razmatrali položaj Srba na Kosovu i došli do najboljih rešenja o stvaranju novih opština, učešću Srba u centralnoj vlasti, vladi i parlamentu, uložili smo više od 200 miliona eura u primjenu Ahtisarijevog plana. Njime je obuhvaćeno i rješenje za sjever. Sada su nam potrebni validni izbori u sjevernoj Mitrovici i uvođenje vladavine zakona, pri čemu Euleks mora da obavi svoj dio posla. Nećemo prihvatiti ništa osim primjene Ahtisarijevog plana, koji ima nivo Dejtonskog ili Ohridskog sporazuma.

Ali, sa Ahtisarijevim rješenjima Beograd se nikada nije složio.

- To je plan pregovaran i usvojen na međunarodnom nivou. Podržao ga je i generalni sekretar UN Ban Ki Mun i na osnovu tog plana više od 70 država je priznalo našu državnost.

Pojavile su se informacije da Vlada Kosova ima strategiju za pojačano lobiranje za međunarodna priznanja nezavisnosti. O čemu je reč?

- Ta strategija treba da poveća broj zemalja koje će potvrditi nezavisnost Kosova. Analizirali smo pojedinačno svaku državu, razloge zašto nas još nije priznala, šta ih motiviše, koji pojedinci su ključni, kako da svemu pristupimo. Očekujemo da će neke od tih država u budućnosti promijeniti svoju poziciju i mi sada pokušavamo da im objasnimo zašto bi to trebalo da urade što je prije moguće.

Kada čujete predsjednika Borisa Tadića kada kaže da Srbija nikada neće priznati Kosovo, šta pomislite?

- Englezi kažu: „Never say never.“ Ali mi, ipak, imamo razumijevanja za takve izjave kada su date za potrebe domaće javnosti u Srbiji, jer političari svuda u svijetu brinu o očekivanjima javnosti. Ali, nadam se da će Srbija da shvati da ne može biti jednom nogom u sjevernoj Mitrovici, a drugom u Briselu. Što se prije srpski političari okrenu ka EU i usredsrede na evropski put, biće bolje i njihovim građanima i cijelom regionu.

Predsjednik Tadić je više puta govorio o potrebi za novim, kreativnim rješenjima u vezi sa odnosom Srbije prema Kosovu. U tom kontekstu, pominjao je i model „dvije Njemačke“. Da li bi za vlast u Prištini takvo rješenje bilo prihvatljivo?

- Moram reći da imam utisak da gospodin Tadić od ponedjeljka do petka izađe s pet različitih ideja. Jednog dana to je podjela, drugog razgraničenje, trećeg „dvije Njemačke“, četvrtog specijalni status za Kosovo... To mi govori da Srbija zapravo nema ideju šta joj je činiti, odnosno da priprema svoju javnost za priznanje nezavisnosti. U svakom slučaju, model koji pominjete pripada periodu Hladnog rata, kada je između Istočne i Zapadne Njemačke postojao zid, a kada je Evropa bila podijeljena „gvozdenom zavjesom“. To su, dakle, koncepti koji pripadaju istoriji, a ne Evropi 21. vijeka. Takođe, Srbija je 2007. u Beču odbacila model „dvije Njemačke“, koji joj je bio predlagan. Tadić je i tada bio predsjednik Srbije, bio je uključen u pregovore. Kosovo je suverena, nezavisna država od februara 2008. i kao takva treba biti prihvaćena od svih, uključujući Srbiju. Sve drugo je istorija.

Kakvo mišljenje imate o predsjedniku Tadiću?

- Mislim da je on, kao pojava, moderni lider Srbije, koji bi trebalo više da ulaže u modernizaciju Srbije. Nije Tadić izgubio Kosovo, već oni prije njega. Mislim da Tadić ne treba da snosi posljedice onoga što je izgubljeno za vrijeme Miloševića. Nije nezavisnost Kosova njegov lični poraz. Što prije to razjasni građanima, biće bolje za sve.

Granice na Balkanu su riješena stvar

Da li vlast i Albanci na Kosovu imaju želju za pripajanjem Albaniji?

- Naša želja prethodnih 20 - 30 godina bila je da budemo država, ravnopravni sa ostalima na Balkanu. Mislim da se o takozvanoj velikoj Albaniji oduvijek više pričalo u Beogradu nego u Prištini ili Tirani. Granice na Balkanu su gotova stvar, a država Kosovo je završno poglavlje krize i raspada bivše SFRJ.

Rusi brinu o sebi

Kako doživljavate poziciju Rusije u vezi sa statusom Kosova?

- Pristup Rusije mora biti pravilno shvaćen. Oni se tako ponašaju zbog sebe, a ne zbog nekakvog prijateljstva sa Srbijom i neprijateljstva prema Kosovu. Njihov pristup ima globalnu dimenziju. Nadam se da će i Rusija jednoga dana shvatiti realnost Kosova. Danas/BLIN MAGAZIN/tg