Piše: Amer Tikveša (DANI)

Tekst govori o fašiziranju srpske kulture i o njegovoj pogubnosti kako po druge, tako i po Srbe

Nakon hapšenja ratnih zločinaca, u centar pažnje javnosti isplivaju i unesrećeni njihovi sljedbenici: rezači vena, babe s guslama, djeca kojoj roditelji na glavu stavljaju kape sa četiri S ili pak one s ustaškim znakom... Sve to služi za zgražanje ili ismijavanje, uglavnom se na toj početnoj emociji i završi, s malo ili nimalo kulturoloških osvrta, a o ozbiljnoj je tu stvari, dakle o kulturi, riječ. Tu se po ko zna koji put javlja pitanje denacifikacije i kulturne dekontaminacije kao ključno za budućnost ex-Yu prostora, prije svega Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore, zemalja koje su u zadnjih dvadeset godina najupućenije jedne na druge kada su zločini u pitanju. Tačnije, kaad su zločini u pitanju, jedni na druge su najupućeniji narodi tih zemalja koji nisu samo u okviru njihovih granica.

Srbi u prednosti 

Slobodno se može reći kad je fašizacija kulture nekog od tih naroda u pitanju da prednjače Srbi. Uzrok tome je taj što je za većinu zločina u posljednjem ratu najkrivlja srpska nacionalistička ideologija vođena ciljem da nakon raspada Jugoslavije zadrži sve Srbe u jednoj zemlji i po cijenu genocida. Srbi pritom figuriraju kao izabrani, nebeski narod, i svaki zločin počinjen u njihovo ime, pošto je počinjen u ime općeg srpskog dobra, i sam postaje dobro, a oni koji su počinili najviše zločina postaju najbolji ljudi unutar srpskog naroda. Za srpski kulturni identitet, onako kako ga vidi srpski mainstream, prije svega politički i kulturni, najznačajniji su likovi i djela koji u recepciji drugih naroda (u očima srpskog mainstreama neprijateljskih) djeluju najogavnije, najbeskrupuloznije, najmorbidnije, ukratko, najneljudskije. To su glavne simboličke figure za koje se veže kolektivno sjećanje. Kada je neposredna prošlost u pitanju to su: Karadžić, Mladić, Šešelj, Srebrenica... i sl. Preko njih se imaginiraju slike o sebi, to su ti likovi i događaji koji svakom srpskom nacionalisti daju na ličnoj važnosti kroz pripadnost srpstvu oličenom u zloljudima i zlodjelima, i preko toga se produžava vlastiti kulturni identitet. Tako se trenutno gradi kultura sjećanja kod Srba. Kao jedna od najvažnijih u njenoj izgradnji javlja se mnemotehnika. Njome se odaberu za vlastiti identitet značajna mjesta i uz njenu se pomoć stvaraju mentalne slike koje se potom uz ta mjesta vežu. Kao mnemotehničko sredstvo služi i poezija kao ona koja tako konstruiranom historijskom znanju daje trajni oblik. I ona je kao stvarateljica srpskog kulturnog i nacionalnog identiteta najznačajnija. Pogotovo ona koju stvara “narodni genij”, koji je vremenski sveprisutan, a prostorom određen mjestima gdje ima Srba ili barem srpskih grobova. Isti taj genij danas stvara pjesme/mitove o zločincima iz posljednjeg rata, kao što je u pretposljednjem ratu stvarao pjesme o Mihailoviću, Kalebiću, Đujiću i njima sličnima, ili u dalekoj prošlosti o Kosovu, Marku Kraljeviću, caru Lazaru, povezujući ih u vremensku vertikalu koja na samom početku ima valjda samog Boga kao Srbina, ili barem kao onog koji je bezuslovno na strani Srba. Tako kaže i neke od tih “narodnih” pjesama: “Bog sa neba gleda/ na našoj je strani,/ Srbin svoje ne da,/ Srbin svoje brani!” Ili: “Nosi, nosi, Drino, muslimanske kosti,/ šta je bilo – bilo, Bog će da oprosti.”

Klanje – radovanje

Posljednji stihovi dio su pjesme u kojima se klanje pravda upravo Bogom i jedinom istinom koja je data Srbima: “Srebrenica, mesto moje drago,/ nikad u životu nisam bio tamo/ ali za to mesto mene nešto veže,/ tamo muslimanu vrat se nožem reže/ za Srbiju, brate, a s verom u Boga,/ Srebrenica mesto ponosa srpskoga/ zbog srpskog junaka, našeg Radovana,/ tamo, braćo, više nema muslimana/ bajonetom svojim klao ih je glatko/ jer samo je jedan đeneral Mladić Ratko/ srušili smo njihove džamije i kule,/ zavili u crno sve njihove bule/ kad udare Srbi sa svih strana,/ neće više biti muslimana/ ovo vam je kazna što izdali ste rod,/ prodali ste krst, kaznio vas Bog/ poturice jadne, od Turaka ste gori,/ kolji, Ratko, kolji, i sve ih pomori.” Narodni genij sam gotovo da ništa ne bi mogao da nema podršku u institucijama koje ga ovjeravaju. Mit o muslimanima u Jugoslaviji kao o Turcima, a opet o samim Turcima kao o isključivo zlim ljudima koji su željeli sve srpsko da zatru podržavala je u ratu, a i sad dobrim dijelom intelektualna, politička, vjerska, vojna i kulturna elita Srbije. Najilustrativniji je svakako primjer Mladićevog ulaska u Srebrenicu kad govori da je to osveta nad dahijama. Brojni su vjerski službenici bili prisutni na mitinzima podrške Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, u ratu su ih blagosiljali, a poslije rata skrivali i štitili. Na kraju krajeva, danas Republiku Srpsku imamo kao apsolutno teokratski uređeno društvo, gdje su sve institucije osveštane i imaju svoju slavu i gdje crkva nijednom svojom riječju nije osudila zlo koje je najzaslužnije za nastanak Republike Srpske, protjerivanja, ubijanja, rušenja, silovanja... Sve spomenute elite nisu, dakle, ništa drugo nego udarači pečata na barbarogenijsko stihoklepstvo. Sam Milorad Dodik, sadašnji premijer Republike Srpske, govori u duhu tog genija. U emisiji Svedok na Radio-televiziji Srbije rekao je: “Neka se za greške odgovara, ali treba jednog dana reći da su Milošević i ljudi tog vremena napravili jedan fenomenalan posao, Dayton, koji je nama u RS-u dao mogućnost da gradimo svoju stabilnost i subjektivitet, koji mi uporno branimo.” Narodni genij kaže kao i Dodik, samo stihovano: “Mladić Ratko junački se bori/ srpsku zemlju preko Drine da stvori.” Sve te elite s narodnim umotvorinama spaja zajednički mit, a mit, opće je poznato, ima fundirajuću funkciju u izgradnji nečijeg nacionalnog i kulturnog identiteta. On je reflektor koji sadašnjost obasjava svojom pripoviješću i daje joj smislenost, opravdava je. Da banaliziramo: muslimane je opravdano klati jer su oni Turci koji su nam 500 godina radili o glavi.

Turci, Amerikanci, izdajnici i junaci

Dakako, u tim pjesmama nisu samo prisutni Turci i srpski junaci, značajnu ulogu igraju mjesta, već spomenuta Srebrenica, zatim Kosovo, Romanija, itd, ali i noviji “neprijatelj” od Turaka, tj. Zapad, i navodni izdajnici srpstva. “Care Lazo, jel’ ti suza pala, izdadoše Ratka đenerala...”, pjevalo se na protestnim okupljanjima povodom hapšenja Ratka Mladića. Stih, moglo bi se reći, u hipu izmišljen. Ili vulgarni stih: “Borise Tadiću, napuši se Mladiću!”, vjerovatno nastao po uzoru na Kusturicine i Neletove baljezgarije: “Ko ne voli Dabić Rašu, popušio karu našu”, uz neizostavnu blagdanskokalendarsku: “Ko ne voli Radovana, ne viđeo Đurđevdana!” Interesantno je tu spomenuti da praznični kalendar ustvari predstavlja kolektivno doživljeno vrijeme, a da kod Srba postoji tendencija da se to vrijeme maksimalno fašizira tako što će se u ključne praznike uključivati sjećanje na krvave događaje koje prije svega čine Srbi. Zadnje citirani stih to donekle govori, ali ilustrativniji su sljedeći: “Nad Saraj’vom sviće sudnja zora/ s Turcima se ratovati mora/ Ratovati ,a ne suze liti/ Sarajevo mora srpsko biti/ Muslimani bolje da vas nema/ Srbadija se na Saraj’vo sprema/ Zazvoniće zvona pravoslavna/ U Saraj’vu prije Nikoljdana/ Zazvoniće srpska zvona naša/ i nestaće paša i ustaša/ Kad udare s Trebevića vuci/ Ko su Srbi upamtiće Turci/ Kad udare Srbi sa svih strana/ Neće više biti muslimana.” Kroz spomenute vjerske praznike i stalno spominjanje vjere, pravoslavne kao okosnice srpskog nacionalnog identiteta i islamske kao neprijateljske, a i zbog blagosiljanja i podrške srpskim zločincima, može se reći da je pravoslavlje u umu srpskog narodnog stihoklepca bitno određeno kulturnim rasizmom i fašizmom. Narodni genij to tako ne imenuje, možda je i nesvjestan tih pojava kao zlih. Međutim, to ne znači da narodni genij tu laže, to jest uistinu tako dok se crkva ne ogradi od tih ljudi i njihovih nedjela. Od kraja rata, da se primijetiti da su tenzije spram Turaka splasnule, sad je pretežno neprijatelj Zapad personificiran kroz Ameriku: “Rodi majka u Krajini, ponos srpskoj otadžbini,/ Istoriju svima znanu o Ratku i Radovanu./ Čuvaj, Bože, dva nam tića, Karadžića i Mladića,/ Dva junaka, dvije dike, ponos srpske republike./ Do Zapada nek se čuje, narod srpski poručuje/ Oni nisu na prodaju već za srpsku istoriju./ Amerika bješe sila dok ne rodi dobra vila/ Zemlju što junake daje, al’ junake ne prodaje.” Interesantno je to da bi se ovom neznanom autoru mogao spočitati uvid u teoriju kulture jer je tačno pogodio ulogu Radovana Karadžića i Ratka Mladića u srpskoj nacionalnoj kulturi. Oni su bitni za historiju koja će od njih stvoriti nacionalne heroje i ugraditi ih u identifikacijsko polje Srba, svih i svuda. Dakako, sama srpska historija neće tu biti jedini mjerodavni faktor, jer 21. je vijek i Srbi imaju uvid i u druge dokumente, ne samo one koje tvori narodni genij, SANU, političari, već npr. Haški tribunal, nepristrani historičari, preživjele žrtve srpskog zločina i sl. Međutim, pogubno je da se iko socijalizira u skladu s idealima koje, preko spomenutih, nameće ideologija srpskog nacionalizma, jer to je neka buduća vojska spremna činiti ista zla kao i njihovi idoli. Dakle, na početku teksta spomenute denacifikacija i kulturna dekontaminacija, usprkos dostupnosti informacija, pristupu savremenim tehnologijama, mogućnosti uvida na raznorazne načine i neistinitost srpskih nacionalističkih naracija, neophodne su ako se hoće da u srpskom narodu bude manje onih sklonih mržnji prema drugom, nego onih sklonih pozitivnim civilizacijskim vrijednostima.

TEKST PRENOSIMO UZ DOZVOLU ATORA

(BLIN MAGAZIN/đk)