Svakako je najjače zazvučalo Vaše pitanje na kraju, može li se izbjeći sukob s Bošnjacima-muslimanima u skoroj budućnosti?
Zbog čitatelja, a i zbog različitih interpretacija, najprije bih ponovio što sam točno rekao, a rekao sam sljedeće: Dakle, nije uopće pitanje je li se mogao izbjeći sukob s Bošnjacima-muslimanima devedesetih, nego je pitanje može li se izbjeći sukob s Bošnjacima-muslimanima u skoroj budućnosti?
Mislim da može, ali samo ako tu opasnost ozbiljno shvatimo i ako se potrudimo da je izbjegnemo. Jer, mobilizacija je već na djelu. Svi koji imate MAX TV možete gledati Dnevnike Hayata i FTV. Redovito počinju s masovnim grobnicama, ubijenom djecom, žrtvama koje pozivaju na pravdu, ali i na osvetu. Mislim da je žrtava rata, kao i žrtava licemjernih i nepoštenih politika i previše.
Naravno, rečeno ima i svoj kontekst, a to je pregled povijesti podjela i sukoba u BiH. Ovu moju izjavu je jedan dnevni list koji izlazi u Zagrebu izvukao iz konteksta i predstavio kao „katastrofičnu prognozu“ i „crni scenarij“. Naglasili su da sam „bivši šef Tuđmanove tajne službe“ i u podnaslove ubacili riječi koje ja nisam rekao. Tako upakirana izjava dobila je potpuno drugo značenje. Stoga je moguće da je dio javnosti moje upozorenje na mogućnost sukoba te moj poziv na ozbiljnost i zalaganje potrebno da se opasnost od sukoba otkloni shvatio kao „pozivanje na sukob“. Onaj tko je to tako razumio žrtva je neprofesionalnog novinarstva, ali i opće ideologizacije društ(a)va.
Spomenuli ste da je na djelu mobilizacija, da su u njezino kolo uključeni bošnjački mediji… Kao da se ponavljaju rane 90-te?
Upravo tako. Žao mi je svih žrtava i osjećam sućut sa svima koji su nekoga svoga izgubili u ratu, ali se isto tako grozim zloupotreba žrtava i njihovog korištenja u dnevnopolitičke svrhe, a ovdje se upravo o tome radi.
Austrijski filozof Rudolf Burger piše da u cijeloj povijesti europske civilizacije opomena „Nikad ne zaboraviti“ nije vrijedila kao opomena da se sjećanjem na prošli užas spriječi njegovo ponavljanje, već kao militantno kolektivno obvezivanje na ponovno mobiliziranje pod povoljnijim uvjetima; ne kao mirovna formula već kao borbena parola.
Ako pročitate reakcije na moju izjavu i komentare na portalima vidjet ćete da je spomenuta mobilizacija potpuno uspjela. Jezik mržnje dominira javnim prostorom i usporedbu s početkom devedesetih nemoguće je izbjeći. Ne raspravlja se o činjenicama nego se blate ljudi. Teško je priloge bošnjačkih medija o ekshumacijama i masovnim grobnicama iz prošloga rata ne usporediti sa sličnim prilozima RTV Beograd ili Duge s početka devedesetih. Iz poštovanja prema žrtvama neću govoriti o detaljima, ali koga to zanima neka pročita tekst u časopisu Dani od 26. rujna 2008., str. 34. do 38. Ili, još jednostavnije, neka pogleda dnevnike Federalne TV ili TV Hajata.
Gdje vidite elemente mogućeg sukoba i na čemu ste temeljili svoju izjavu?
U BiH nije riješeno nacionalno pitanje. Povijest i iskustvo nas upozoravaju da su se na istom prostoru u prošlom stoljeću raspale tri države koje nisu bile u stanju to pitanje riješiti. Problem nacionalnih odnosa i interesa u BiH nije riješen ni zadnjim ratom, pa se ciljevi koji nisu ostvareni u ratu pokušavaju ostvariti političkim sredstvima. Ratnu propagandu zamijenila je politička propaganda, a političke elite postavljaju maksimalističke i nerealne zahtjeve. Dijalog se smatra slabošću, a prijetnje ratom i jezik mržnje sve više obuzimaju javni prostor.
U studenome 2008. godine, u mjestu Prud (općina Odžak), potpisan je sporazum predstavnika tri najjače nacionalne stranke. Bio je to prvi korak prema dogovoru domaćih političara o uređenju BiH kao samoodržive i legitimne države. Prudski sporazum podržalo je Vijeće EU, kao i Visoki predstavnik te mnogi drugi, ali su ga srušili bošnjačko-muslimanski nacionalisti. Haris Silajdžić (predsjednik radikalne nacionalističke Stranke za BiH) vikao je u emisiji Federalne TV u siječnju 2009. na Sulejmana Tihića (predsjednika Stranke demokratske akcije), rekavši: “S ovim se žele izazvati novi sukobi Hrvata i Bošnjaka“. Prema Silajdžićevoj logici dijalog i dogovor o unutarnjem uređenju BiH povod je za sukobe. Prema istoj logici Tihić je u bošnjačko-muslimanskim medijima prikazivan kao izdajnik nacionalnih interesa, kako u onim otvoreno nacionalističkim, tako i u onima koji se vole predstavljati građanskim.
I Tihić je onda promijenio stav?
Jedva je politički preživio kampanju koja se protiv njega vodila, pa je s vremenom i on radikalizirao stajališta i retoriku. Tihić je u veljači 2009. upozorio da će se situacija u BiH nakon neuspjelih pregovora predsjednika nacionalnih stranaka u Mostaru „ponovo zaoštriti i krenuti nadolje“. Hoće li to dovesti do sukoba, uključujući i ratne, teško je prognozirati. Mislim da je bolje ukazati na sve te zabrinutosti“. Tihić je 28. lipnja 2009. izjavio da do ukidanja OHR-a ne smije doći dok ne bude završena ustavna reforma, jer u suprotnom može doći i do sukoba. Isto je ponovio i tijekom sastanka sa izaslanstvom američkog Kongresa. Nakon neuspjelih „Butmirskih pregovora“ o ustavnim promjenama u listopadu 2009., Tihić je tražio „jačanje državne vlasti“ i dodao: „Ostane li ovako, nije pitanje hoće li doći do sukoba, nego kada će doći“. To je primjer kako maksimalistička očekivanja mobilizirane i indoktrinirane javnosti mogu jednoga umjerenog političara pretvoriti u radikalnog nacionalista koji se ne libi niti zaprijetiti ratom.
Sličnih izjava bilo je i u novije vrijeme?
Naravno da ih je bilo. Možda bismo zbog društvenog utjecaja mogli izdvojiti izjavu jednoga od dva bošnjačka člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, koji je početkom veljače 2011. izjavio da bi „stvaranje trećeg entiteta bilo opasno jer bi to moglo dovesti do novih sukoba“. Njegov koalicijski partner Zlatko Lagumdžija u ožujku 2011. izjavio je: „Ako do kraja ožujka ne bude formirana vlast u Federaciji BiH i na državnoj razini, ulice Tripolija bit će Disneyland u odnosu na ono što bi se moglo dogoditi ovdje”. Kada pročitamo ove i slične izjave, onda sigurno nema mjesta zgražanju nad mojim upozorenjem da opasnost od sukoba treba shvatiti ozbiljno i potruditi se da se ona otkloni.
Kako to da sve ove izjave nisu izazvale veću pažnju javnosti, dok je vaša izjava interpretirana gotovo kao „poziv na rat“?
Valjda netko misli da je potpuno u redu da Haris Silajdžić, Sulejman Tihić, Bakir Izetbegović i Zlatko Lagumdžija prijete ratom ako se ne ispune njihovi politički zahtjevi, a nije u redu ako ja na te prijetnje upozorim, i to u situaciji kada BiH nema vlast na državnoj razini ni osam mjeseci nakon izbora, kada je Ustav Federacije BiH prekršen, a vlast u njoj nelegalna i nelegitimna. Možemo se složiti da je lakoća prijetnji ratom neumjesno, bešćutno i primitivno retoričko pretjerivanje, ali ne možemo isključiti uvjerljivost analogija s tragičnim događajima spočetka devedesetih. Možemo se također nadati da neće doći do sukoba u BiH, ali isto tako moramo vidjeti tko rat priziva i tko ratom prijeti. Najveći dio bošnjačke elite jasno daje do znanja da je spreman (opet) ratovati za ostvarenje svojih nacionalnih i političkih ciljeva, a frustracija, mržnje i ratnog potencijala ima dovoljno na svim stranama. Ja upravo na to upozoravam. Upozoravam i na to da počinioci ratnih zločina nad Hrvatima u BiH nisu kažnjeni, kao što nisu procesuirani ni poratni zločini; od ubojstva bivšeg doministra Unutarnjih poslova FBiH Joze Leutara, preko ubojstava hrvatskih povratnika u srednju Bosnu, pa sve do brojnih pojedinačnih slučajeva terora nad Hrvatima u dijelovima BiH.
Spomenuli ste i licemjerne i nepoštene politike koje su dovele do sukoba u BiH. Koje su to politike?
To su sve one politike koje nisu prihvaćale demokratska načela i dijalog. Počevši od totalitarne utopističke politike SKJ od 1945. do 1990. godine, preko manje ili više isključivih politika nacionalnih stranaka, pa sve do neprincipijelne i nepoštene politike onoga što zovemo „međunarodnom zajednicom“. Ona u kontinuitetu, od početka raspada Jugoslavije pa sve do danas, vrši razne eksperimente u BiH ne vodeći računa niti o BiH niti o njezinim narodima i građanima. Tome pridonosi kronični nedostatak totalitarizmom neinficirane bosansko-hercegovačke elite koja bi bila u stanju provesti tranziciju društva i demokratizirati ga. Umjesto toga, sukobljavaju se i iscrpljuju nacionalističke i utopističke (jugoslavensko-bosanske) ideje i koncepcije. Drastičan primjer licemjerne i nepoštene politike je politika bošnjačko-muslimanske crveno-zelene koalicije SDA/SDP-a koja onemogućava Hrvate u BiH da sami izaberu svoje političke predstavnike, nego im nameće podobne i „poštene“ Hrvate koji onda služe njima i njihovim interesima, kršeći pri tom Ustav, Izborni zakon i negirajući odluke nadležnih institucija BiH.
Često se čuje s različitih strana da BiH mora biti jedinstvena, građanska država. Može li ona takva biti, postojati?
Ništa u društvenim odnosima „ne mora“ biti. Moranje pripada totalitarizmu i parola je tiranina. Čim netko postavi tezu da nešto „mora“ on već sije sjeme sukoba i zla. Jer, na putu njegovoga „moranja“ naći će se neko drugo i drukčije „moranje“. BiH je nastala kao država tri jednakopravna naroda i kao zajednica svih svojih građana. Samo takva može i opstati. Osim toga, kako navodi Josef Isensee, svaka država nalazi se pod stalnim pritiskom opravdanja. Država mora tražiti svoj smisao izvan same sebe i mora po svom postojanju i po svom djelovanju zadovoljiti zahtjeve uma, ali i svojih naroda i građana. Romantična nacionalistička (ili idealističko-utopistička) predodžba po kojoj je BiH, sama po sebi, nekakva posebna metafizička vrijednost, izgubila je svaki smisao i ne daje nikakvu sigurnost za njezin opstanak. BiH mora naći svoj smisao i mora osigurati legitimitet ako misli opstati, a uopće ne mora biti „jedinstvena i građanska“.
Koji su korijeni sve ozbiljnijih trvenja između Hrvata i Bošnjaka i zašto Bošnjaci u Hrvatima vide veće neprijatelje nego u Srbima?
Kao što sam već rekao, korijeni međunacionalnih trvenja i sukoba u BiH su neriješeni nacionalni odnosi. Najveći dio bošnjačke političke elite vidi BiH kao svoju nacionalnu državu, s tim da među njima postoje razlike u načinu viđenja uređenja te države. Srpska politička elita nastoji očuvati i učvrstiti Republiku Srpsku, dok se hrvatska politička elita bori za očuvanje identiteta i političkog subjektiviteta. Hrvati u BiH čak su izgubili mogućnost biranja svojih političkih predstavnika. Bošnjacima je jasno da više nije moguće „ukinuti“ Republiku Srpsku pa su sve više suprotstavljeni Hrvatima u Federaciji BiH. Logika je jasna, ako ne mogu napraviti svoju nacionalnu državu od čitave BiH, mogu barem svoj nacionalni entitet od Federacije BiH. U tom kontekstu treba razumjeti i Lagumdžijinu izjavu da će od Federacije BiH napraviti Zapadnu Njemačku, kao i ukupnu politiku koju provode stranke tzv. platforme predvođene crveno-zelenom koalicijom SDP/SDA. To je bit problema hrvatsko-bošnjačkih odnosa danas o čemu bošnjačka elita ne želi govoriti niti razgovarati. Onaj tko na to upozori mora računati na tsunami bijesa i mržnje. Večernji/DEPO PORTAL/a.k.