Autor: Gordana Nonin (DANAS)

Od kada je svoj svijet djetinjstva i slaganja lego kockica zamjenio svijetom novinarstva i književnosti, Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966) nastavio je da „slaže kockice“ pišući redovno, kako za matični „Jutarnji list“, tako i za druge novine i časopise.

Njegovi romani, priče, eseji i poezija čitani su na svim prostorima na kojima se razume jezik kojim su pisani, a prevedeni su i na brojne svjetske jezike - ponovljena izdanja naslova samo govore u prilog tome koliko su Jergovićeva djela čitana. „Oproštajni esej“ - roman „Otac“, premijerno i ekskluzivno objavljen prošle godine u beogradskoj izdavačkoj kući „Rende“ na angro se izvozi u Hrvatsku i druge dijelove bivše države u kojoj je Jergović rođen.

I zbog načina na koji promišlja i piše o našoj stvarnosti, kao i zbog načina na koji „prošlost pretvara u novu stvarnost“ Miljenko Jergović je protekle sedmice na Dan našeg lista dobio priznanje „Prijatelj Danasa“. Bila je to prilika i za ovaj razgovor.

DANAS: Sada, kada je završena posjeta Pape Hrvatskoj, a čitaoci će se sjetiti kako ste u romanu „Otac“ opisali kako niste mogli dobiti državljanstvo Republike Hrvatske ukoliko nemate krštenicu, što predstavlja presedan u svakoj sekularnoj državi. Kakav je vaš utisak o reakciji javnosti na tu posjetu?

JERGOVIĆ: Moj utisak obilježen je nekom konstantnom nelagodom, koja se pritom ne tiče mojih ateističkih uvjerenja, ili tačnije rečeno - moga deficita vjere u katoličkoga Boga, jer mi se čini da bih još snažniju nelagodu osjećao da sam vjernik i da me se papina posjeta tiče na neki izravniji i duhovniji način. U tih trideset osam sati, koliko je građanin Joseph Ratzinger boravio u Hrvatskoj, Zagreb je sa svih strana bio prometno blokiran, na televiziji su emitirani isključivo religijski sadržaji, obojeni desnom i ekstremno desnom ideološkom bojom, novine su izlazile s naslovnicama na kojima su bile goleme fotografije predsjednice Vlade, koja skoro pa kleči i u nekoj, za sekularnu državu nedoličnoj pozi ljubi papi ruku. U meni intenzivnu nelagodu stvara već sama ta činjenica što u državi u kojoj plaćam porez najviša javna i državna činovnica u času vjerske inspiracije nekome ljubi ruku. I hajde da se malo poigram Balkanskoga špijuna, taj kojem je ljubi još je i strani državljanin. No, hajde, taj kisdihand je još najmanji problem. Hrvatska je klerikalizirana, biskupi su postali prosuditelji društvenoga i kulturnog života, a televizijski reporteri govore kako je papa pokazao da su Hrvati „doista odabrani narod“. Sve to u čovjeku budi strah od posljedica koje može doživjeti zbog svojih uvjerenja.

DANAS: Dvadeset godina je prošlo od izbijanja sukoba u bivšoj Jugoslaviji. U vašem posljednjem romanu „Psi na jezeru“, objavljenom u Zagrebu kod naklade „Ljevak“, opisuješ Bosnu u kojoj su narodi poštovali naranče kao što u Indiji poštuju krave i da su zbog naranča bili spremni i ginuti u ratovima. „...i kao što se naranča dijeli na kriške, naravno i lahko, kao da je od kriški i stvorena, tako su i oni, kukavni, podijeljeni na ta svoja plemena“, kaže vaš književni lik. Danas, svaka od novonastalih država proživljava tranziciju nadajući se skorom ulasku u Evropsku uniju. Kako vi doživljavate ovaj prostor, evo, nakon dvije decenije od kada, po bosanskoj poslovici „jednom oguljena i razdijeljena naranča više se nikada ne sastavi...“?

JERGOVIĆ: Doživljavam ga jednako kao i ranije, samo s više tragizma, a možda i lične omraze. Lično su mi se zamjerili naši narodi i narodnosti, a među njima ponajviše oni s kojima sam najviše toga proživio. Opet, drugoga svijeta, osim tog svijeta, ja zapravo i nemam. Kada to govorim, pogotovo mislim na ove jezično povezane zemlje, između Sutle na zapadu i Timoka, pa još malo dalje, na istoku. Ono što nas je ranije vezivalo, to nas vezuje i danas, a to je ta naša fatalna sličnost, bliskost, privezanost jednih uz druge. Smiješno je to ne primjećivati. A još je smješnije kada se iz patriotskih razloga odbija priznavati istost između naših jezika ili bliskost između naših kultura.

DANAS: Prvu promociju romana „Psi na jezeru“, kao i knjige koja je takođe krajem prošle godine objavljena kod istog izdavača „Pamti li svijet Oscara Schmidta“ i koja je vaš svojevrsni dnevnik o životu i umjetnosti, izdavač je u januaru odložio za proljeće zbog (ponovnih) napada na vas. Da li su knjige do danas uopšte promovisane?

JERGOVIĆ: Ne, zagrebačka je promocija otkazana, i nje, što se mene tiče, neće biti. Predstavljanja knjiga u nas su neki vedar i svečan čin. Promocije se ne ugovaraju zbog ekonomskih razloga, da bi se knjiga bolje prodavala, kao, recimo, u Americi, pa da je važno da one budu održane, bez obzira na piščevo raspoloženje. Mene trenutno ne veseli predstavljati svoje knjige na mjestima na kojima su promocije otkazivane, pa onda to neću ni činiti.

DANAS: Dakle, prvu polovinu ove godine je zaista označila ta, ne može se ni nazvati polemika jer to svakako nije bila, ponovna hajka protiv vas. Međutim, ovoga puta su pojedini pisci reagovali - Ivan Lovrenović je istupio iz Hrvatskog društva pisaca, a u isto vrijeme su se pet članova tog istog društva - Boris Dežulović, Vlaho Bogišić, Zlatko Gal, Nenad Rizvanović i Ante Tomić, obratili javnosti zajedničkim pismom. Koje je vaše mišljenje, ima li kraja govoru mržnje i na kom je nivou uopšte sloboda javne riječi u državama u kojima živimo?

JERGOVIĆ: U toj stvari ja sam se držao sasvim po strani. Nisam u njoj želio sudjelovati, jer me se optuživalo da sam simpatizer Draže Mihailovića, da sam danas četnik, a jučer sam bio ustaša, i tko zna što još. Kako sam svoj stav o Draži Mihailoviću, izražen u romanu Dvori od oraha i u jednom intervjuu u Vremenu, vrlo ekstenzivno objasnio, kada me je prethodno već bio napao Andrija Hebrang, potpredsjednik državnoga parlamenta i stranke HDZ, nisam više htio ponavljati istu priču, jer bih se osjećao još dodatno poniženim. Ali sve to, uključujući i tvrdnju da se govorom o Draži, i to u Vremenu, udvaram „beogradskoj čaršiji“, dovelo me je do saznanja da trebam ostati što dalje od tog svijeta, od njegovih „argumenata“, emocionalnih motiva i razloga. Na kraju sam izašao i iz članstva Hrvatskoga PEN centra, jer su se, makar i svojom pasivnošću, priključili hajci. Istina, potpredsjednik PEN-a je i mene i one koji su me branili nazvao „srpskim janjičarima“, ali to ću mu rado zaboraviti, premda je izgovoreno u udarnom terminu, na HTV-u. Sve moje ambicije u hrvatskoj kulturi svele su se danas na uredno plaćanje poreza, dok god u Hrvatskoj živim. A to će, daj Bože zdravlja, potrajati, jer je ovo zemlja u kojoj se, zapravo, osjećam vrlo ugodno.

DANAS: U svojim novinarskim tekstovima bavite se stvarnošću, a u književnosti „novim stvarnostima“. U romanu „Otac“ napisali ste da je „književnost metafora koja podrazumijeva umijeće organizovanja niza metafora i pretvaranja prošlosti u novu stvarnost“. Kada ste shvatili da je i svijet novinarstva i svijet književnosti vaš svijet?

JERGOVIĆ: Vrlo rano. Zapravo, ne sjećam se da sam drugoga svijeta i imao. Osim ako se ne računa svijet koji sam gradio od lego kockica. U predškolsko doba bio sam lego fanatik. Gradio sam čitave gradove ispod stola u dnevnom boravku. Ali vjerojatno je i to bio neki uvod u književnost, a paralelno s tim i u novinarstvo. Ono što je u ovome vrlo važno, jest vrijeme u kojem se događalo moje odrastanje. Vi znate sve o tome, jer smo rasli otprilike u isto vrijeme i na istim ili vrlo bliskim prostorima. U tom su našem vremenu, i u toj našoj generaciji, novine i knjige bile strašno važne, i u vrlo određenom smislu - sakralne i svete. Moj prijatelj, pjesnik i esejist Semezdin Mehmedinović ima teoriju kako je sedamdesetih i osamdesetih godina književnost u Jugoslaviji zauzimala mjesto religije, dok je književni život nalikovao nekom vrlo ozbiljnom vjerskom ritualu, ili životu u vjeri. Stvarno je bilo tako. Krajem sedamdestih, pa kroz cijele osamdesete, mladi je čovjek ulazak u književnost doživljavao kao nešto neusporedivo veliko i važno, važnije od većine drugih profesija. Čudno je kako to danas nevjerojatno zvuči.

DANAS: Iduće sedmice dolazite u Beograd gdje ćete učestvovati na skupu o Ivi Andrići. U godini kada se obilježava pola vijeka od dodjele Nobelove nagrade Andriću uveliko traju „svojatanja“ ovog velikog pisca. U rubrici „Subotnja matineja“ na svom sajtu objavili ste dva teksta - jedan o nedavno preminulom Miroslavu Karaulcu, autoru čuvene knjige „Rani Andrić“ i jedan o Andrićevoj priči „Mara milosnica“ za koju kažete da najautentičnije i najdublje govori o bosanskohrvatskom narodu i Sarajevu od svih književnih tekstova. O čemu ćete govoriti na skupu?

JERGOVIĆ: Što se svojatanja tiče, ne bi ih bilo da nije Nobelove nagrade. Zahvaljujući njoj, o Ivi Andriću se puno više zna, nego što ga se čita. A najviše se, naravno, zna o njegovome porijeklu, o nacionalnom izjašnjavanju, o pristajanju ili odbijanju da ga se uvrštava tamo ili ovamo... Dakle, sve se zna o onome što je ustvari najmanje važno. Ili što može biti važno samo za one koji su Andrića zaista čitali. Ovih je dana, baš u jubilarnom broju Statusa, izašao jedan tekst o Andriću, njegovim pripadnostima i posthumnim identitetskim problemima, koji mi se vrlo svidio, i koji sigurno ulazi u neku imaginarnu antologiju zaljubljeničkih tekstova o ovome piscu. Napisao ga je Radoman Kanjevac. Između ostaloga, piše i o toj zlosretnoj Nobelovoj nagradi: „Nagrada jednome - mnogima je ovde kazna. Tek kad umre čovek kod nas dobije priznanje, jer od njega više ne preti opasnost. Sa Andrićem kao da je bilo obrnuto. Njegovi problemi su nastali tek pošto je otišao sa ovoga sveta.“ Ta nagrada je, gledano iz naše današnje perspektive, učinila veliku čast Andrićevom djelu, ali i lošu uslugu njegovoj književnosti. Da je nije dobio, o Ivi Andriću govorili bi samo oni koji su ga čitali. Za one druge bio bi nacionalni izdajnik, prevrtljivac, kraljevski diplomat, komunistički prilježnik i u svakome pogledu sumnjiv tip... Ovako, i mi koji ga čitamo, trošimo vrijeme raspravljajući o andrićološkim argumentima onih koji ga nisu čitali. Naporno je to i uzaludno. Inače, na mome sajtu (www.jergovic.com), koji sam pokrenuo jer nemam novca da izdajem novine za kulturu, u rubrici „ajfelov most“, ima jedan izvanredan tekst o Andriću i poeziji, koji je napisao Ivan Lovrenović, meni osobno najvažniji i najkompetentniji čitalac Andrićev. Kada Lovrenović govori o Andriću, ja uvijek šutim, slušam i ne upadam. Nisam ponizan, ne daj Bože, nego ništa od onoga što bih imao reći nije mi toliko dragocjeno kao sve ono što Lovrenović kaže. A o čemu ću govoriti na susretu u Beogradu? Još uvijek nisam siguran. Razmišljat ću o tome i dok budem vozio bivšim autoputem Bratstva i jedinstva, koji mi je, izgleda, postao nekom sudbinskom rutom.

DANAS: Primate priznanje „Prijatelj Danasa“, a jedan od prethodnih dobitnika je i Ivan Čolović u čijoj biblioteci „XX vek“ je objavljena vaša knjiga „Zagrebačke kronike“ u kojoj se nalazi izbor tekstova objavljivanih u novinama i časopisima. Od teksta „Može li čovjek biti musliman“, koji ste objavili neposredno nakon Jedanaestog septembra, pa sve do eseja o pjesniku Milanu Milišiću „Stihovi za pomirenje“, pisali ste o različitim društvenim pojavama u prvoj deceniji 21. vijeka...

JERGOVIĆ: Da, to su tekstovi koje sam pisao u dvijehiljaditima, a obično se tiču manjinskih ili autsajderskih pitanja, u najširem smislu te riječi. U planetarnom smislu bilo je to desetljeće konačne dezorijentacije i, reklo bi se, dehumanizacije, postepenog napuštanja onih ideala na kojima je Europa 1945. zasnovana. A u našem, lokalnom, smislu to je vrijeme topljenja i ublažavanja ratnih mržnji, vrijeme postepenog pomirenja, do kojeg je, na žalost, prije dolazilo jer smo gubili energiju mržnje, jer su nam se ispraznili topovi i pokvarili tenkovi, nego što bi iza svega stajala neka ozbiljna namjera da postanemo normalni ljudi, ili da međusobnu sličnost upotrijebimo u vlastitu korist, onako kako to čine djeca, pa da nas bude više pred susrete s onima koji su veći, jači i udaljeniji od nas. Od takvih sam tema sastavio knjigu, a činjenica da je objavljena u biblioteci XX vek, kod Ivana Čolovića, za mene je nemjerljiv uspjeh, jer je to, valjda, i najuglednija edicija, uz odumrla Nolitova Sazvežđa, naših kultura i književnosti, još od vremena kada smo se učili životu i svijetu.

Srpske novine bolje od hrvatskih

DANAS: „Nema ništa ljepše, nego živjeti u umjetnosti, stvarati je i doživljavati, makar pritom čovjek služio i budalama. U tome je sav smisao. I u tome je ono pravo novinarstvo, iza kojega ostaju tekst i slika, slično umjetnosti. Oboje sav životni smisao nalaze baveći se životom.“ Ovo ste napisali povodom izložbe fotografija „Zagreb“ jedne fotografkinje. Kako vidite budućnost novinarstva s obzirom da je ova profesija potpuno degradirana i, malo je reći, suviše potcjenjena.

JERGOVIĆ: Budućnost novinarstva bit će tačno onakva kakva će biti budućnost naših društvenih zajednica. Pameću bogata društva, bez obzira čak i na materijalno siromaštvo, imaju dobre i pametne novine. Retardirana društva, ona društva koja su podložna većima i jačima od sebe, društva u kojima vladaju nacionalizam i vjerski fanatizam, imaju sve lošije i lošije novine. S jedne strane, društva retardiraju, jer nema novina koje bi ih opamećivale, obrazovale ili ih dovodile u ono zdravo stanje zapitanosti i dileme nad bilo čime. S druge strane, retardirana društva imaju potrebu da poglupe svoje novine, jer ih vrijeđa svaka pamet. Srbija je danas u prednosti nad Hrvatskom, kada je riječ o novinama, premda je u zaostatku u društvenome razvoju i materijalnom bogatstvu. U prednosti je za žanrovski ozbiljne listove i magazine. Hajdemo ih nabrajati: Nin, Politika, Vreme, Danas, Status, Blic... Takvih novina u Hrvatskoj više nema. Ne govorim o političkim usmjerenjima, nego o žanru. Govorim o novinskoj stranici na kojoj je tekst, a ne paparaci fotografija ili slika gole žene. Zahvaljujući takvim novinama, ja imam stalni utisak da Srbija kulturno i duhovno napreduje, koliko god prethodno nisko padala, dok Hrvatska nazaduje, koliku god, u mnogo čemu, još uvijek imala prednost ispred Srbije. Novine su, između ostaloga, dijagnoza neke kulture i društvene zajednice. Namjerno govorim samo o novinama, a ne o svim, pa i elektronskim medijima. Ja sam, što se toga tiče konzervativan i starinski: za mene je novinarstvo tekst, odštampan na papiru.

(BLIN MAGAZIN/đk)