Piše: Nikola MIHLAJEVIĆ

Iako je Bosna i Hercegovina Evropa, zemljopisno oduvijek, 1878. okupacijom je usisana u tzv "pravu Evropu", u srednjoevropsko Carstvo, što bi danas odgovaralo onom što velikim dijelom predstavlja Evropsku Uniju, ali je još uvijek samo poimanje Evrope u Bosni nerazgovjetno, ne samo stoga što se u Bosni, kao i u njoj susjednim zemljama, uostalom, događaju procesi najjasnijeg protivevropskog karaktera. Kažem, ne samo stoga, jer i ono što iz te Evrope dolazi u Bosnu nisam siguran da uvijek ima i proevropski karakter.
    
Mislim da znamo da taj nerazgovijetan odnos Evrope prema nama i nas prema Evropi ne traje oduvijek; bila su i neka druga i dručija vremena. A što se, onda, doista, u posljednjih četvrt stoljeća dogodilo da nit' mi razumjemo Evropu, nit' Evropa nas, i zašto mi u Evropi, najčešće, vidimo ono što ona, u stvari, nije.    

Neki kažu i da se radi o iznuđenoj islamizaciji. Možda? Odgovor na to dati će vrijeme, ali ako, pak, bosanski muslimani žele graditi takvo društvo na tom putu, mimo njih, niko ih zaustavljati neće, ali moraju znati da s Evropom, kakva god da je, neće ići ukorak.

Ovo i jest osvrt, koji bi se mogao nazvati našim putom u Evropu i nazad, vidljivo u nekoliko ne nužno čvrsto povezanih slika. I, za početak, što to mi, nasljednici bivše države, a posebno mi u Bosni i Hercegovini, činimo, a da bi naš odnos prema Evropi i njihov odnos prema nama postao razgovjetniji, te kada bismo to mi "imali pravo"da optužujemo Evropu za sve što nas je snalazilo, bar u posljednjih dvadesetak godina, i kada bi to Evropa "imala pravo" da nas u tome ne razumije.
   
Da je Evropa s Jugoslavijom mogla imati drukčije planove i želje, lako je moguće, dapače, izvjesno je, ali ono što se s tom zajednicom, na kraju, dogodilo naše je djelo i Evropu bi za to trebalo amnestirati, bez obzira što se u našu već razmahanu klanicu ona, najčešće, nezgrapno uključivala. Stoga bih se lako složio s Milanom Šahovićem, izrečenim u "Republici".
    
"Niko nije želio raspad Jugoslavije kao federacije, zajednice naroda koji su u njoj živjeli zajedno. Naročito u trenutku prestanka hladnog rata nikome nije moglo biti potrebno novo žarište nestabilnosti u Evropi."
    
Tako je, dakle, počeo naš put u Evropu i nazad. Do zla boga grbav put.
    
Slika prva: U Republici Hrvatskoj, zemlji koja je na korak do punopravnog članstva u Evropskoj Uniji, česte su ankete raznih agencija koje testiraju raspoloženje stanovništva prema toj istoj Uniji, a rezultati su uvijek isti ili slični; stanovništvo, u većinskom broju, nije raspoloženo članstvom u Evropskoj Uniji. Bit će to tako sve do onoga pravog, jedino obavezujućeg referenduma. O tome kasnije.

Slika druga: U jednoj tv priči biskup Franjo Komarica kaže da zna da smo mi najzaslužniji za stanje u kojem smo, ali Evropa..., ta Evropa..., ne radi dobro, kaže on; ne radi dovoljno ili, možda, po njegovom računu, radi krivo. U nastavku priče on pripovijeda da je još '92. godine bio upoznat (upozoren) da njegove biskupije neće biti. Tako su se, po njegovoj priči, neki o tome dogovorili. Bez ikakve sumnje, o tom saznanju je, po samom redu stvari, biskup Komarica izvjestio Vatikan. I šefa te države i svoga šefa, papu samog. I onu drugu Evropu, direktno ili samo putom Vatikana, svejedno je.  

I što se dogodilo? Iz strateških interesa najznačajnijeg dijela tzv. međunarodne zajednice, Evrope posebno, područje biskupije monsinjora Franje Komarice ostalo je u jedinstvenoj Bosni i Hercegovini, u zemlji gdje su katolici izrazita manjina. Tako se pokazalo i da je ta važna ličnost iz '92. godine, čije ime biskup taji, znala što govori. Praktično, biskup Komarica je izgubio biskupiju, i nema ama baš nikakvih naznaka da bi u neko dogledno vrijeme ta biskupija, osim pravnog, de jure statusa, mogla išta više značiti. Ovo su fakti koje svi oni koji imaju oči jasno vide, ako to hoće. A da Evropa ne stanuje na području izgubljene Komaričine biskupije i to su fakti, možemo o tome misliti što hoćemo, ali su  fakti legitimirani i Evropom i većinskom voljom stanovništva tog dijela Bosne, koliko se sada zna.
    
Nestalo je, dakle, Komaričine biskupije. Ali su zato, valjda kao neka vrsta kompenzacije, na njenim rubnim dijelovima nicali križevi, kao gljive poslije kiše. Prosto su prekipjeli iz bolnica, škola, policijskih uprava i drugih javnih zgrada i zalijegali po svakom brdu koje drži do sebe... Nije jasno čega su nastavak ili čega početak, ako izuzmemo tapijsku potvrdu na teritorij, onom što se u animalnom svijetu označava izlučevinama određenih žlijezda.
    
Možda nije umjesno, ali se ovdje nameće pitanje samo po sebi: Nije li, možda, "bosanstvo" tadašnjeg pape bilo malo lažno, ili u nekoj drugoj funkciji, s nekim drugim, nama još nepoznatim ciljem?
    
Slika treća: Bježeći iz Somalije, baš kao i Bosne opustošene ratom, iskasapljenih genitalija, što je "zaradila" kao "trag čistoće" lažno pronađen i opravdan Kur'anom, bez svoje volje udata za sunarodnjaka u Canadi, konvertit i vagabund, nevjernica, kako je samu sebe nazvala, Ayaan Hirsi Ali (Magan) obrela se 1992. godine u Nizozemskoj. U kampu koji je primao ljude poput nje, one koji bježe od svake ljudske muke, prispjela je u Evropsku Uniju da nađe spas. Budući je, bar do tada, bila čvrsto ukorijenjena u islam i sve manifestno što je ta vjera iz afro-azijskog muslimanskog svijeta davala, a ona donijela sa sobom, nemalo se iznenadila svojim prvim susretom s bosanskim muslimanima.
    
Napominjem da se ovdje nemam namjeru baviti njenim konvertitstvom, ako ga je bilo, njenom religioznošću ili otpadništvom, niti ovim branim njene stavove, jednostavno, to nije predmet ovog osvrta.

A bosanski muslimani, za razliku od svoje braće - bosanskih Hrvata i Srba, bez druge matične ili rezervne domovine, bez ijedne enklave koja bi bila zaštićena od teškog topništva, pojedinačno su, češće preko tranzicijskih centara ili koncentracijskih logora, stizali na sve strane svijeta; točnije, tamo gdje je bilo ikakve volje da ih se primi. Nosili su iskustva progona, tranzicijskih kampova i koncentracijskih logora, tih najnehumanijih ljudskih nastambi poslije Auschwitza. Razlika između tranzicijskih centara i koncentracijskih logora, usput rečeno, bila je očita i zastrašujuća, a u biti s istim početnim ciljem; izbaciti što više bosanskih muslimana iz Bosne.
    
Igrom sudbine ili nekim dubljim smislom, najgostoljubivije tlo na koje su kročili (ovo bi bilo važno zapamtiti) bilo je tlo protestantske tradicije, pa ih se, vjerojatno po tom pravilu, u Nizozemskoj našao popriličan broj. O susretu s njima, Ayaan Hirsi Ali piše:
    
"Malo dalje od nas živjela je skupina bosanskih tražitelja azila. Stajali su na suncu i razgovarali. Navodno su te žene bile muslimankem, ali su ustvari bile praktički gole, odjevene u kratke hlačice i majice, neke i bez grudnjaka, tako da su im se bradavice jasno ocrtavale. Muškarci su radili u njihovoj blizini, ili su s njima sjedili i razgovarali sasvim normalno, kao da ih uopće nisu ni primjećivali." I dalje:
    
"Nisam mogla prestati misliti na Bosance. Bili su mi fascinantni, djelomice stoga što su ih svi nizozemski radnici u centru zvali "muslimanima", kao da mi, ostali, to nismo bili. Započela sam razgovor s jednom djevojkom iz Bosne, koja mi je rekla naravno da je muslimanka, iako se nikad nije pokrivala; bila je odjevena u oskudnu majičicu. Također, nije nikad pročitala Kuran. Nije čak znala izgovoriti ni  Bism'Allah Al-Rahman Al-Raheem, "U ime Alaha Milostivog i Samilosnog". Nisam mogla shvatiti što ta djevojka misli po čemu je to ona muslimanka, ali njoj, čini se, islam uopće nije bio stvar vjerske, već više etničke pripadnosti".
    
Ovoj slici bi pripadao detalj nastao tri godine poslije susreta Ayaan Hirsi Ali s evropskim i bijelim, bosanskim muslimanima. Upamćen je s jednog sastanka organiziranog od strane jedne značajne međunarodne organizacije, a tema sastanka bi se mogla pojednostaviti kao: Rat je gotov. Kako dalje?
    
Jedan je američki profesor imao skoro nametljivu potrebu da nas (više od sto) upozna s novom doktrinom tzv Zapadnog svijeta. Radilo se o modernosti, kao nečemu što, iza hladnog rata, predstavlja jednu novu dogmu koja bi zamijenila sve predhladnoratovske vrijednosti; slobodu demokraciju, slobodne izbore, slobodno tržište...U objašnjavanju je bio posve jasan i razumljiv, osim jednog pristupa koji je iznosio bojažljivije. Radilo se, naime, o islamskom svijetu i njegovom pristupu modernosti.
    
Silazeći stepenicama jednog sarajevskog hotela, upitao sam ga: 'Profesore, da li to znači i da bosanski muslimani, samim tim što su sljedbenici islama, ne pripadaju svijetu modernosti, sa svim posljedicama koje taj status nosi?'
    
"Tako nekako", odgovorio je ne suviše glasno.
    
Danas mi pada na pamet još jedno pitanje. Je li svejedno što je Ayaan Hirsi Ali tada vidjela u bosanskim muslimanima, kada oni, ionako, samim tim što su muslimani, ne pripadaju modernosti i da već time snose i  posljedice tako učitanog statusa. A Ayaan Hirsi Ali je tada u bosanskim muslimanima vidjela prvi put spoj islama i svih tragova iz modernosti, nastalih i prije modernosti kao dogme, i da joj se, poslije toga, nije srušio svijet isčitan po Kur'anu, ili, možda, po nekim drugim svetim Knjigama. 

Nestalo je, dakle, Komaričine biskupije. Ali su zato, valjda kao neka vrsta kompenzacije, na njenim rubnim dijelovima nicali križevi, kao gljive poslije kiše. Prosto su prekipjeli iz bolnica, škola, policijskih uprava i drugih javnih zgrada i zalijegali po svakom brdu koje drži do sebe... Nije jasno čega su nastavak ili čega početak, ako izuzmemo tapijsku potvrdu na teritorij, onom što se u animalnom svijetu označava izlučevinama određenih žlijezda.

Slika četvrta: Prije nekog vremena, proveli su me prijatelji kroz Filozofski fakultet u Tuzli. Da po hodnicima i po stepeništima pogledamo mnoštvo lehvi, razbacanih baš kao i križevi na rubovima Komaričine biskupije, urađenih prosto, ako je moguće upotrijebiti riječ nenametljivo, a lijepo. Oblikovanih slova, kao kod Germana goticom, sve su citirale Kur'an i pozivale na dobro. Svi smo se bojažljivo okretali i postavljali neizgovoreno pitanje: Koračamo li,možda, hodnicima Islamske teologije ili Filozofskog fakulteta? Baš Filozofije i baš u Tuzli? I ovdje bi se moglo slobodno upitati; čega su ove lehve nastavak ili, možda, čega su početak?
    
Ne znam kako još stoje lehve u Tuzli, ali se bojim da bi pitanje njihovog smisla, baš na Filozofskom fakultetu, bilo protumačeno kao napad na islam, usporediv sa negiranjem genocida u Srebrenici. Kao što bi i pitanje smisla križeva rasutih po brdima bilo tumačeno kao napad na katolištvo i Hrvate same, usporedivo s negiranjem zločina u Vukovaru, Bleiburgu... To, jednostavno, mora biti tako, jer smo u stanje svijesti pomiješali sekularizam i ateizam praveći sinergiju jedno s drugim i zaboravljajući, pritom, da je sekularna država jedinim garantom vjerske ravnopravnosti i njene slobode. Znam i da bi dobronamjerni ljudi, ljudi neostrašćeni nacišovinizmom, dobrohotno pitali; Zašto bi smetale lehve na Filozofskom fakultetu ako pozivaju na dobro i zašto bi smetali križevi ako nisu ni protiv koga? A jesu. I križevi i lehve. Jer su, Hegelovim pravilom "tihog tkanja duha", samo kamuflirane dobrim za sve. A to, prosto, nisu.
    
Daleko bi nas odvela potraga za početkom "tihog tkanja duha" na bosanski način, pa je od potrage uputno odustati. Bilo je to mnogo prije križeva i lehvi, i mnogo prije putešenstvija Lazarevih moštiju što su po istom "tihom tkanju duha" uspjele proizvesti "nebeski narod", koji će, jednom u budućnosti, kada za to dođe vrijeme, biti sposoban da počini najmonstruoznije zločine.
   
Teško bi bilo razlučiti što je u ovih četiri-pet slika evropsko, a što samo naše, ali bi, bar po pravilu dobrog domaćina, većinu zloga trebalo uzeti sebi i u "tiho tkanje duha" utkati i Komaričine križeve što se osipaju brdima k'o svrab na njegovanoj koži i lehve baš na Filozofskom fakultetu, a sve će, jednog skorog dana, ostaviti nepotrebnim pitanje Dežulovićevog mamlaza, Ive Lučića, o nemogućnošću izbjegavanja oružanog sukoba između Hrvata-katolika i Bošnjaka-muslimana.
    
Mnogo je razloga koji su nas doveli u predvorje misli Dežulovićevog mamlaza, Ive Lučića, ali, mislim da je najpoganiji onaj koji je obogotvorio naciju, točnije, etniju i nacionalizam ukotvio kao religiju, sa svim prerogativima religijskog diskursa u cjelokupnom društvenom životu te oduzeo mjesto čuđenju da je bosanskohercegovačko društvo samo periferno sekularno, možda ni toliko.
    
Iako je po porijeklu i upotrebi specifičnost pravoslavlja, filetizam je najprikladniji termin koji bi označio bezboštvo obogotvorenjem nacije primjenjiv i na Hrvate-katolike i na Bošnjake-muslimane. Kod ovih drugih, u pitanju odnosa Evrope i nas, simptomatičan je i eksplozivan govor reisa Cerića iz Blagaja, kojim je najavio, slobodno se može ustvrditi, neraskidiv život religijskog i svjetovnog, ako u njegovoj interpretaciji ovo drugo i postoji, te da život može egzistirati samo kao posljedica derivata izvučenih iz Kur'ana, dakle, samo po Kur'anu. Neki kažu i da se radi o iznuđenoj islamizaciji. Možda? Odgovor na to dati će vrijeme, ali ako, pak, bosanski muslimani žele graditi takvo društvo na tom putu, mimo njih, niko ih zaustavljati neće, ali moraju znati da s Evropom, kakva god da je, neće ići ukorak.

I ovdje bi, možda, bilo neumjesno, ali bar radi hude sudbine Ayaan Hirsi Ali i svih djevojčica kojima se to radi, trebalo bi pitati: Izostankom reakcije svih ovlaštenih izdavača fetvi o ustaljenoj i masovnoj praksi sakaćenja genitalija ženske djece, a sve pozivom na islam, čini li, u neku ruku, bar po Jaspersovoj "Krivnji", odgovornim i sve muslimane svijeta.
    
I na kraju, da se vratimo na sliku prvu. Rezultati anketa o želji Hrvata za članstvom u Evropskoj uniji lažni su. Na referendumu, većina onih koji budu glasali bit će za priključenje Hrvatske Uniji. Više od očekivane dobrobiti življenja u Evropi, gonit će ih da tako glasaju osjećaj bijega od Srba i Bošnjaka-muslimana, i sveg Istoka čiji pijesak već desetljećima bezuspješno skidaju, baš ka "Srbi zemlju s opanaka koju su sa sobom donijeli." I Republika Hrvatska će lako biti pripuštena u krug Evropske Unije. Ne iz specifično strategijskog interesa (kao Bugarska, naprimjer), niti nekog posebnog tranzicijskog napretka u odnosu na svoje susjedstvo. Bit će to, ponajviše, radi toga što pripada zapadnom kršćanstvu, ma šta mi mislili o tome.
    
A koliko, konačno, u svemu tome mi "imamo pravo" okrivljivati Evropu i koliko Evropa "ima pravo" da nas u tome ne razumije, morat ćete odgovoriti sami sebi.