Piše: Hasan HADŽIĆ
 
Najuspjelija domaća politička karikatura Emil Vlajki - trenutno potpredsjednik RS-a iz reda Hrvata, a vječno idolopoklonik Slobodana Miloševića zbog koga, ponajviše, u tom entitetu Hrvata zapravo i nema – s nelagodom se u „operaciji referendum“ uvjerio da velika politička ambicija ima i visoku cijenu. Da, da... Nije njegova profitabilna funkcija samo sladostrasno protokolarno paradiranje uz skute novog idola Milorada Dodika i nije mu ovaj  tek onako u oktobru napabirčio pet tisuća glasova za vodeću hrvatsku fotelju u Banjoj Luci.

Jer, imao je Dodik i u Vlajkijevom prethodniku Davoru Čordašu iz bratskog HDZ-a sasvim „poštenog Hrvata“, sto posto svog čovjeka, ali novom Voždu to nije bilo dovoljno. Naime, čak i od takvog Čordaša bilo bi nerealno očekivati da bude glasnogovornik baš glede referenduma, jer duh Bosanske Posavine, koju su Tuđman i Boban blanko predali Miloševiću i Karadžiću, ostaje neizbrisiva HDZ-ova hipoteka. Dodik je za svoj konačni obračun sa Bosnom i Hercegovinom i OHR-om u ovom mandatu trebao nekoga 200 posto svog i Vlajki mu se strasno dao.  

Elem, prvi je Emil morao priopćiti nemilu vijest  srpskom pučanstvu, mjesecima prije toga domoljubno- autonomaški sluđivanom da je granitni stav Dodikovog štaba o sudbonosnom referendumu počeo naprasno da se kruni.

Vlajki Ledolomac
 
Elem, prvi je Emil morao priopćiti nemilu vijest  srpskom pučanstvu, mjesecima prije toga domoljubno- autonomaški sluđivanom da je granitni stav Dodikovog štaba o sudbonosnom referendumu počeo naprasno da se kruni. A nakon što je Vlajki probio led, u mučnu pripremu napuštanja željezne linije odbrane referenduma istog dana, 6. maja (važno je da se zapamti datum), gurnut je Igor Radojičić.

Genetski i dodikovski prepotentan, predsjednik Narodne Skupštine  je sve izgledniji poraz pokušao utrpati u pobjedničko pakovanje: Što se njega tiče, odluka o referendumu je već postigla svoj cilj, jer se, eto, prvi put otvorila ozbiljna rasprava o stanju u pravosuđu... Sve do tada nije bilo riječi ni o kakvoj raspravi, referendum nije imao alternativu, a šačici opozicionara koji su u Skupštini bili protiv referendumskog boja, pitajući se – a šta sutra?, prijetilo je istaknuto mjesto u antologiji srpskih izdajnika.

Prevratnički 6. maj      
  
E sad, kad su se već zbila ta prva posipanja pepelom, smogao je nekako snage da se istog tog, prevratničkog 6. maja pojavi i sam Milorad Dodik i prvi put u karijeri odstupi od svog kurčevitog stila. Da, da... Baš onog garda zahvaljujući kojem je, najprije kroz obračun sa paljanskim klanom a kasnije sa  međunarodnom zajednicom, stekao svu moć. Ranije su njegova pisma, usmjerena na međunarodne adrese, vrvjela od prijetnji i upozorenja, a ovo, odaslano Ban Ki-moonu, ovo je cviljenje, vapaj generalnom sekretaru UN-a da ne nasijeda prevarantskom i perfidno podmetnutom izvještaju Valentina Inzka.       

Još koliko juče jebalo se Dodiku za kojekakve Bidene, Gregorijane, Barosse, Lajčake... A tek za Inzka!? Ma taj mu je bio važan k'o čuvar plaže u zimskom periodu ili, u korisnijem slučaju, dežurna vreća za udarce. A sad odjednom Mile Stijena mora da piše tom, kako ono bi..., čija je uloga u kriznim situacijama bitna k'o i šefa Dobrovoljnog vatrogasnog društva Aleksandrovac, kod Laktaša, i da mu se žali na onog podlog austrijskog činovnika.

Još koliko juče jebalo se Dodiku za kojekakve Bidene, Gregorijane, Barosse, Lajčake... A tek za Inzka!? Ma taj mu je bio važan k'o čuvar plaže u zimskom periodu ili, u korisnijem slučaju, dežurna vreća za udarce.

Kajem se časni Briselu
 
A nisu tu uošte više bitni ni Ki-moon ni Inzko. Bitno je što u izvještaju stoji da se BiH suočila sa najozbiljnijom krizom od potpisivanja Dejtonskog sporazuma i da Republika Srpska i njeno rukovodstvo rade na raspadu zemlje. Nikada ni jedan izvještaj nije bio tako direktan u dijagnozi problema i njihovih uzročnika, a zna se da takav dokument ne može nastati ako iza njega ne stoji dovoljno ozbiljno i dovoljno monolitna većina u EU i neminovno SAD. E, to je ono što je zabrinulo Milorada i njegov pokunjeni podnesak East Riveru je, zapravo, više poruka Briselu da on i nije tol'ko loš k'o što kruže sarajevske i OHR-ove glasine, odnosno da nije baš totalno nenagodan.

Nije provjerena informacija da je, navodno, i Borisu Tadiću, uprkos njihovoj transparentnoj ljubavi, puko film od Dodikovih utopističkih hirova i da je upravo on od njega zatražio da se spusti „s neba“ i počne pisati nježna pisma na međunarodne adrese. Ali, tajming događaja upravo na to upućuje. Naime, Tadić je još 5. maja, priskočio u pomoć svom prekodrinskom štićeniku, uputivši međunarodnim zvaničnicima upozorenje da su špekulacije o sankcijama protiv čelnika RS-a opasne po stabilnost i budućnost BiH.

Inzkovih pet minuta

Samo dan kasnije, dakle opet onog famoznog 6. maja, kad je očito sa pravog mjesta informiran da to više nisu samo špekulacije, nego sasvim moguć ishod, Tadić  je snishodljivo i hitno pozvao Inzka da posjeti Beograd. Da, da...Istog onog Inzka za koga ranije nije imao vremena ni dosadašnji srbijanski ambasador u BiH Grujica Spasović, uprkos svojoj raskošnoj kafansko - boemskoj dokolici. Sretan što je najzad dočekao svojih pet minuta značaja u regionu, Inzko će iz  SAD-a pravo u Beograd.

Tadić  je snishodljivo i hitno pozvao Inzka da posjeti Beograd. Da, da...Istog onog Inzka za koga ranije nije imao vremena ni dosadašnji srbijanski ambasador u BiH Grujica Spasović, uprkos svojoj raskošnoj kafansko - boemskoj dokolici. Sretan što je najzad dočekao svojih pet minuta značaja u regionu, Inzko će iz  SAD-a pravo u Beograd.

A dobro je poznato da je Dodik prije toga danima imao maksimalnu medijsku i svaku drugu podršku prilikom promocije referenduma u Beogradu. Tamo se posebno slavio đilkoški potez Dodika prema poznatoj intektualki i nezavisnoj poslanici Vesni Pešić na jednoj referendumskoj  tribini. Kada mu je pokušala ukazati da mora obazrivije komunicirati i podastirati argumente EU čelništvu u Briselu, Dodik je jalijaški odbrusio neka ih ona ubijedi da usliše zahtjeve RS-a, a ako to uspije, on će svom narodu, ako treba, i na dva dana prije referenduma isti otkazati. Što se njega tiče, nikome se klanjati i ubjeđivati ga neće.

Lukovićeva gerila

Sve to, a naročito scena sa cvijećem koje je Dodik na kraju skupa utrpao zbunjenoj Pešićki, popraćeno je orkestriranim podsmijehom poblike, te preneseno  u više navrata na javnoj i privatnim televizijama, pa i na „slobodarsko-demokratskoj“ B=92, stasaloj na američkoj pomoći protivnicima Miloževićevog režima. U emisiji „Utisak nedjelje“, gledaocima je servirano da veličaju Dodika i žale što Srbija nema tako odvažnog političara. To što će se samo nekoliko dana kasnije pokazati kako je Vesna Pešić bila sasvim realistična u predskazanju da Dodikova bahatost ne može biti beskonačna, pred srbijanskom javnošću ostalo je skriveno.

Inače, beogradski mediji cijelu priču oko referenduma temelje na Dodikovoj tezi da su Sud i Tužilaštvo BiH antisrpki te da, navodno, samo jedan narod proganjaju zbog ratnih zločina. U tamošnjoj štampi se, uz časni izuzetak gerilaca iz E-novina Pere Lukovića, uopšte ne otvara pitanje Dodikovog kriminala, čija zaštita je po mnogim mišljenjima glavni razlog za atak na državno pravosuđe.

(nastavlja se)

(DEPO PORTAL)