Piše: Ajla Terzić

Jedno je jutro nestalo struje, a nas dvoje smo ostali zaglavljeni u liftu. Ipak, nije mi sinulo da je to božja kazna, naročito jer je spas došao u vidu komšije Radeta koji je popravio lift.

Bilo je to, dakle, krajem 80-ih. No, koliko god dijete voljelo duže da spava, ta je aktivnost barem bila fakultativna, kao likovna sekcija ili ping-pong. U to doba su časovi vjeronauke uglavnom bili pokušaj od jednog ili oba roditelja da na svoje potomke prenesu nešto od onoga što su njih učili, a i malo da rasterete nanu. Konačno, ocjena hodže Muhameda nije imala veze s mojim formalnim obrazovanjem, nije uticala na raspoloženje mojih roditelja i sigurno da je taj nedostatak presije doprinosio opuštenijoj atmosferi dok smo lomili jezik s arapskim pismom ili dok smo slušali o džehenemskom ognju.

Da li je čudno to što se, dvadeset godina kasnije, vijest da je ministar obrazovanja Kantona Sarajevo Emir Suljagić donio odluku da ocjena iz vjeronauke - koja je zvanični predmet u školama u BiH - neće uticati na konačni prosjek učenika, tumači kao hrabar potez? Koliko god da je ova država u međuvremenu otišla u regresiju, to je u svakom slučaju, važan i odličan potez.

U televizijskom komentaru na "žestoke reakcije" povodom ovog čina, Suljagić je nastupio s izuzetnom odlučnošću poručivši da će odluka ostati ista, bez obzira na  prijetnje sudom. Svakako, treba imati u vidu da ta odluka vrijedi samo u Sarajevskom kantonu, ali ohrabruje činjenica da su roditelji koje je tv-ekipa pitala za mišljenje o vjeronauci, uglavnom bili flegmatični poručivši da je bitno da dijete ide u školu.

Pri tome, nad ovom se odlukom - koja je mali paraf na dokumentu, ali veliki iskorak za sekularnu državu - krste i ibrete predstavnici Katoličke crkve, odnosno Islamske zajednice, što i nije tako neobično. Jedino protiv čega će vjerski autoriteti poslovično dići svoj glas jesu oni koji koriste svoj mozak i logički razmišljaju, s tim da je historija ovog protivljenja vrlo šarolika i uključuje proganjanja, razapinjanja, lažna suđenja, spaljivanja, ratove, klanja, ubijanja svim dostupnim oružjem i da dalje ne nabrajam, jer će neko ovo možda da čita uz ručak. Ministar Suljagić je ispravno primijetio da vjerski poglavari nikad ne bi tako zajednički nastupili da se ukinu takozvane dvije škole pod jednim krovom. Naravno - jer crkve i džamije sekularizacijom gube potencijalne mušterije.

Na kraju krajeva, iako je to već riješena stvar, zašto vjeronauka uopšte treba biti dio nastavnog programa? Da djeca znaju šta je njima njihova vjera i šta su oni njoj? Kako kaže vic, lako je tako.

Britanski biolog Richard Dawkins u svojoj knjizi „Iluzija o bogu" - koju je teško barem i vidjeti po sarajevskim knjižarama - piše da su vjerski poglavari itekako svjesni dječije ranjivosti i važnosti da se sa indoktrinacijom krene što ranije. Časovi vjeronauke su kontradiktorni sa formalnim obrazovanjem koje se sastoji iz prirodnih i društvenih nauka, jer se djeca na vjeronauci uče da će, između ostalog, preživjeti vlastitu smrt i da je vrlina da budu zadovoljni s nerazumijevanjem svijeta koji ih okružuje. A upravo je ovo posljednje, kako piše Dawkins, jedna od najgorih posljedica religije.

Harmonija, mir, ljubav? Svakako. Dawkins insistira na tome da je originalna upotreba riječi "etničko čišćenje" u bivšoj Jugoslaviji bila eufemizam upravo za "vjersko čišćenje", pri čemu i upućuje na Vjekoslava Pericu, autora utjecajne studije o raspadu Jugoslavije Balkanski idoli (dakle, na nekoga kome je historija ovog konflikta poznata insajderski).

Dawkins, dakle, sumira da bez religije ne bi bilo segregacije, od Kosova do Palestine, od Iraka do Sudana, od Ulstera do Indijskog potkontinenta. Pri tome poziva da samo obratimo pažnju na regije po svijetu u kojima je prisutna izrazita netrpeljivost i nasilje između suprotstavljenih grupa. U većini tih slučajeva, religija je dominantan faktor sukoba.

No jedna od Dawkinsovih teza kao da je direktno preuzeta iz današnje BiH. On napominje da, dok su jezik, rasa i pleme faktori koji ionako utiču na razdvajanje ljudi, religija to dodatno pogoršava, i to naročito u trima stvarima: etiketiranju djece, segregacijom u školama i tabuima vezanim za stupanje u brak sa osobom druge vjere (i ovo nam može biti poznato). Ova segregacija u školama je samo jedna od nimalo normalnih stvari na koje se postepeno navikavamo.

S druge strane, kao što u hotelskim restoranima postoji opcija služenja barem kuhanog krompira za nesretne vegetarijance, zašto se u školama uz časove vjeronauke iz monoteističkih religija, ne bi uveli i časovi ateizma? A možda je i ovo ispad "agresivnog ateizma", kako je jednom prilikom reis Cerić nazvao ljude koji misle da je čovjek stvorio boga, a ne bog čovjeka. Sve i da je tako, najgora posljedica "agresivnog ateizma" jeste eventualno metaforičko razbijanje glave o tome kako se to rastavljamo poslije smrti i onda sastavljamo negdje gore na nebesima, dok je najgora posljedica agresivnog teizma doslovno razbijanje glava.

Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.