Jedan od najuglednijih bh. likovnih umjetnika, čija djela krase mnoge svjetske galerije, Safet Zec, u prošlu subotu je u obnovljenom počiteljskom Hanu priredio izložbu pod nazivom "Kuća od kamena". Bio je to njegov svojevrsni doprinos oživljavanju Hana, jedne od važnijih kuća u Počitelju, gradu za koji je ovaj naš eminentni umjetnik vezan već više od 20 godina.

U otvorenom, ali i emotivnom intervjuu, koji smo vodili u prelijepom prostoru njegovog ateljea, Zec govori o tome da će Počitelj bez pomoći šire društvene zajednice ostati mrtav grad, podsjeća zašto je bio protiv izgradnje spomenika papi Ivanu Pavlu Drugom ispred Katedrale u Sarajevu te kroz priču o Fudbalskom savezu komentira političku scenu u BiH, kao i situaciju u našem društvu.

Objekt Hana, u kojem će dva mjeseca biti otvorena Vaša izložba, veoma je, kako ste kazali, važan za kulturološki život Počitelja. No, koja su to moguća rješenja i planovi kako bi ovaj prostor uistinu postao mjesto susreta?

 - Jeste, evo, sve ovo što smo uradili ide ka tome. Ali, mnogo toga ostat će neriješeno. Jer, Hasan (Veledar, vlasnik objekta, op. a.) nema strukturu koja bi taj objekt vodila. Sve je, dakle, malo nategnuto, ali smo željeli da barem mojom izložbom ne prepustimo taj objekt zloj sudbini ili da mu ne proreknemo loš početak. Ima tu mnogo problema kojih je on, nadam se, svjestan. Ali, opet ponavljam, bez pomoći šire zajednice, jer mi smo individue, Počitelj će i dalje ostati mrtav.

Stoga, ostaje objekt da se doradi i da vidimo kako dalje, jer Hasan će teško moći finansirati osobu ili malu ekipu koja bi organizirala taj umjetnički život, a za koji je ovako sjajan prostor spreman. Sigurno ga neće otvoriti za neke svadbe, pjevaljke ili neki kič, što je za mene vrlo važno. Ali, apelujem na pomoć zajednice, jer on sam to neće moći.

Zastarjela asocijacija

Da, ali i vrata Umjetničke kolonije, o kojoj se brine jedna zajednica, zatvorena su. Umjetnici dođu jednom ili dvaput godišnje. Kada smo prije skoro tri godine razgovarali, kazali ste da je to Vaša bol, kao da je riječ o nekom ukletom mjestu. Osjećate li i sada isto?

- Da. Objekt je zatvoren i to je, zaista, nedopustivo. Nedopustiv je takav luksuz u ovim vremenima. Jer, čim vi zatvorite kuću, ona propada. To je nesretno vlasništvo Udruženja likovnih umjetnika, koje je, inače, jedna zastarjela asocijacija, koja je živjela na dobroj ekonomiji u ono vrijeme. Ne znam, u razgovorima koje sam vodio s ministrom Gavrilom Grahovcem, on je znao dolaziti u trenutke očaja, pa je govorio: "Ja ću im to uzeti!"

Taj objekt, jednostavno, treba imati svoje goste i zaposlenike koji će zaraditi svoje plate, a  umjetnicima treba obezbijediti period kada će boraviti. Jer, samo komercijalizacijom taj objekt može opstati, a to nije teško. Taj objekt ima 12-13 soba s kupatilom, a u ovom trenutku u Počitelju rijetko gdje možete pronaći prenoćište. Evo, počinje sezona i zamislite kako bi bilo lijepo da je Kolonija otvorena nekom izložbom ili samo svojim ambijentom.

Jedan ste od rijetkih umjetnika koji svojim izložbama, imenom, pokušava vratiti sjaj  starim prelijepim objektima, kao što ste to učinili u Stocu, u Šarića kući. No, pojedini vlastodršci kao da to namjerno sprečavaju. Evo, u posljednje vrijeme naša rediteljka Jasmila Žbanić održala je s priznatim evropskim umjetnicima u tom prostoru nekoliko radionica, ali tamošnji načelnik poželio im je dobrodošlicu tako što nije dopustio priključenje struje na taj objekt. Kako to komentirate?

 - Kroz cijelu priču dotičemo se nesretnog stanja tih naših mjesta. Nasreću, ovaj novi čapljinski načelnik pokazao je malo više interesa nego prethodni, pa je lani došao na otvaranje festivala u Počitelju. Veliki su pomaci, ali još mali za ono što treba Počitelju, koji pripada općini Čapljina. Jer, evo, urađena je sva struktura za uličnu rasvjetu, ali već tri godine su prošle, a ona nije u funkciji. Ne mogu shvatiti zbog čega. Svi mi znamo kroz šta smo prošli, pa zar zaista ne možemo napraviti pomak, da taj načelnik ili ti ljudi shvate da ne možemo bez zajedništva.

Ne može jedna zajednica ignorirati drugu, pa rat je prošao i, zaista, moramo ići ka normalizaciji. U Šarića kući smo isto otvorili izložbu u poluzavršenom objektu. Vrijeđa me to što, kada smo se već podijelili na konfesije, narode, para ima, novca ima, ali je nesreća u tome što sve zastrašujuće uništavamo. Vrlo malo je sačuvano djedovine i očevine, da tako kažem. Eno, po Sarajevu sruše kuću pa naprave novu, s balkonima, željezom, nekakvim vratima. Pričao mi je čovjek, arhitekta, kako je ispred njegove kuće komšija digao tri sprata, zatvorio mu pogled. A to je temeljni zakon u Sarajevu, pravo na pogled.

Na granici mjere

Vi ste se, evo da podsjetimo, javno pobunili protiv izgradnje mosta na trasi budućeg autoputa, koji bi zauvijek uništio svu ljepotu ovog grada i pogled koji se iz Počitelja pruža na dolinu Neretve.

- Da... Čudno je, znate, da je čitava jedna upravna struktura, od inžinjera, arhitekata, sve te silne komisije, ministri... da su projektovali takvo nešto, u ovom momentu, na ovom mjestu. Tada sam rekao: "Koja smo mi zemlja? Šta je ovo?" Jer, da je to, zaista, jedino mjesto gdje mora stajati most, zbog ne znam čega, eto nema drugog, pa hajde. Ali, tih mjesta ima i gore i dole.

Ali, kao što znate, tim projektom nije bilo u pitanju samo uništenje Počitelja nego i mnogih mjesta u Hercegovini.

- Da, nažalost, taj autoput koji nam je potreban prolazit će dolinama dvije glavne žile kucavica, Bosnom i Neretvom, gdje je vjekovna civilizacija, gdje su ljudi živjeli, što je najgore i industrija je tu, poslije, nastala. Oni su od Zagreba taj autoput projektovali tako da vi cijeli sat idete, ali nigdje kuće nema. Stoga, ovdje bi trebala biti izuzetno senzibilna ekipa ljudi, projektanata.

Mislite li da to, možda, ima neku drugu pozadinu?

- Pa, ne znam, zaista je to komplikovano. Kada fokusiram taj most kod Počitelja, onda shvatim da je u pitanju jedna ogromna količina bagatelisanja. Kao, šta most? Ta, ljudi će gledati s mosta!? Dakle, u pitanju je jedan potpuni nesporazum u bićima, šta i kako treba. Ne možete shvatiti ništa. Ništa. Ko je mogao shvatiti rat? Šta, ko, koji su razlozi?

Jeste li se, onda, zbog tih "nesporazuma" protivili izgradnji spomenika papi Ivanu Pavlu Drugom ispred sarajevske Katedrale?

- Da. Taj trg je, najprije, mali i vrlo je frekventan, ali u samom je srcu grada i kao takav je riješen. Postavljati jedno novo tijelo, bez obzira, zaista, na to o kome se radi, jedan je nesporazum tih glava i umova. Na kraju krajeva, pape su ceremonijalne, imaju ogromnu moć. Sva ta zahvalnost Bosne... Ma, ima stotinu mjesta koja mu u Sarajevu mogu biti posvećena, ali tu je, zaista, nepotrebno. Sarajevo i sva mjesta koja smo spomenuli su na granici mjere. Zapravo, gubljenje tih mjera u našim gradovima je nesporazum koji je doveo do nacionalnih sukoba. U svim mjestima u BiH, mi moramo imati senzibilitet za mjeru, znate, da sam na neki način neprimjetan u svome i da ne vrijeđam komšiju.

Nesreća Bosne

Budući da ste se kao umjetnik suprotstavljali politici, kako ocjenjujete trenutnu situaciju u BiH? Stalno se prijeti da će zemlje nestati, narod se drži u grču, ali i strahuje se od novih sukoba.

- Da. Zaista, to je jedno pozorište, jedan teatar... Kada je sklopljen taj mir, ni u pomisli se nije smjelo desiti da isti ljudi ratuju i da isti ljudi ostanu, a čitava struktura je u pitanju. Kada, evo, povremeno dolazim iz Venecije, uzmem novine, časopise, pa gledam te glave na naslovnicama, ima ih jedno dvadesetak. Evo, i ovaj Safet Halilović, kad god ja dođem, on je tu. On je meni otvarao izložbu u Parizu, rekao je tri rečenice, skroman je, ali je stalno u politici i sigurno negdje odlučuje. Ali, dobro. Dakle, pristanak jedne zemlje na tu strukturu ljudi koja je, naravno, završila rat, stalna shema tog nacionalnog, sve te grupe, pa ne može se živjeti tako. To je nesreća Bosne.

Kada je Dejton sklopljen, trebalo je okupiti 15, 20 intelektualaca, koji su sposobni, a ovima reći: "Vi koji ste ratovali, počinili zločine, ići ćete na sud, ne možete vodite zemlju u miru." Evo, ova shema s Fudbalskim savezom. Ja volim fudbal, volim sport. Sasvim je jasno da je to UEFA-i veoma komplikovano. Oni kažu: "Šta vi to tamo u Bosni radite? Dajte nam jednog predsjednika!" Pa, zar oni, kao idioti, ne mogu da se, bolan, dogovore, ti ćeš tri godine, ja ću ne znam koliko. Ali, naravno, shema se fura na toj Republici Srpskoj, koja treba da ostane, ako mogne, u svim aspektima nezavisna. Ali, ne može, bolan.

Sve skupa ovo mora da se ujedini ponovo, društveno i ekonomski da komunicira. Pa, taj parlament, taj luksuz sa svim tim autima koje vozaju, ma šta je to? Koje on, bolan, znanje ima? Koji kvalitet ? Kakav je njegov um? Šta je to on veliko uradio? Je li se iko od njih ubio? Skočio? Ne! To jedna fina ugodnost, sve su oni to lijepo kreirali... Kada o tome pričam, očaj me uhvati, ali moram se vratiti poslu, mom životu.
 
Kako, kao umjetnik, komentirate činjenicu da se na čelne pozicije, poput ministara kulture, postavljaju osobe kojima je to skoro pa prvo radno mjesto?

 - To je shema po kojoj nacionalna stranka delegira, ona nema stručnjaka. Kaže, onaj Haso ili Ivan je dobar, on to hoće. Pa, kako? Nama treba kvalitetan čovjek, ne njegova politička opcija. Mene zanima stručnost, koja je od izuzetnog značaja za život. Međutim, stranka pobijedi i imenuje ljude koji su potpuno na margini svog kvaliteta i svojih intelektualnih i stvaralačkih sposobnosti.

Osim i Dodik - to je nesporazum svjetova

Šta možemo očekivati od mlađih generacija, kada, evo, živimo u društvu u kojem su vrijednosti izopačene, poremećene?

- Ne znam. Ili, možda, moramo doživjeti jedan kolaps, neki zemljotres, neku nepogodu koja bi to na taj način promijenila, dovela do svijesti. Evo, spominjao sam taj Fudbalski savez, pa nam je rečeno - eto, imate sjajnih fudbalera, Osima, Bajevića, sjajni svjetski ljudi, zaista, pa su oni došli kao savjetodavno tijelo. I, eto, gledam, sjedi Osim s Dodikom! Pa, to je nesporazum svjetova. Ali, jadni Osim je rekao: "Pa, dobro, da bismo igrali, moramo te idiote nekako da ubijedimo, kako bismo taj nesretni savez dobili jedinstven."

A taj naš mladi svijet voli sport i uspješni su, ali, evo, svi odoše, u Njemačku, Italiju, jer ne mogu u svojoj zemlji da se izraze, da dožive uspjeh. Hoću da kažem da kroz tu malu fudbalsku priču dolazite do priče da ni zemlja ne može naprijed. Tri predsjednika, pa što ne može jedan? Sporazumite se, bolan, ne budite smiješni u svijetu. Dođu negdje, a domaćin ne zna s kim će se prije pozdraviti. Ali, zar nije taj isti svijet mogao kao i Fudbalskom savezu reći: "Ne, mi ćemo vas isključiti!" Nego, stalno neko gnjavljenje, hajte ovo, hajte ono. Boli dupe, što bi se reklo, Evropu. Što u tom Dejtonu nisu... ma, znaju sve,  sve su shvatili.

Umjetnici znaju o politici kao i idioti političari i šteta je što se ne uključuju
      
Može li umjetnost u nekim situacijama nadjačati politiku?

- Ne razumijem zašto se umjetnici koji su veoma sposobni, imaju glave, pamet, kao što prave svoja djela, znaju isto toliko o politici, kao svi ti idioti, ako ne i više, ne uključuju u politiku. Njihovo uključenje bilo bi itekako značajno, jer zemlja ne da vapi za svakim poludobrim, da ne kažem cijelim kvalitetnim bićem. Inače vam svi odoše po svijetu. Upravo osjećam da zemlji nedostaje čitav jedan kvalitet, taj odliv koji je što ratom, što politikom otišao. Evo, Dino Mustafić sjajno vodi taj festival, ovaj radi dobar film... dakle, imate izuzetnih ljudi, ne mogu svi otići vani, neko mora i u ovoj zemlji biti, a ima ih.

Eto, samo dolazimo do onoga kako zamijeniti te ljude, kojim sistemom, jer ta shema po kojoj se čitava struktura života odvija je dugo zatvorena. Ne znam, normalno bi bilo da masa ljudi iz Čapljine dođe na ovu izložbu u Počitelj, koji je historijski ostatak jedne civilizacije, ili da dovedu svoje prijatelje iz Osijeka, Sombora, da kažu: "Hajmo vala popiti kafu u Počitelju." Zato ja nastojim da u svom životu eliminišem to što je pogubno, što je dovelo do rata, jer uništavanje baštine u Sarajevu i Mostaru isto je i na Mljetu, u Splitu, Zagrebu ili na Kosovu, u Srbiji.

Avaz/DEPO PORTAL/a.k.