Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Konačno sam odahnuo. Dragi princ Philip nije zaspao u onoj londonskoj katedrali na vjenčanju najdražeg unuka. Cijelo Britansko kraljevstvo i zemlje Komonvelta  na rubu živaca gledali su u očne kapke umornog devedesotogodišnjaka. Nisu se sklopili i na radost  kraljice kojoj vjerno bračno služi već desetljećima. Ali me je zato nešto drugo jako zabrinulo. Staro englesko pagansko vjerovanje kaže -  ako mlada na svom vjenčanju ne pusti bar tri suze-radosnice, onda je vještica. Oči lijepe Kate ostale su suhe. Što li čeka jadnog princa Williama, budućeg nosioca najslavnije krune na svijetu?

Sada se pitam tko smo i što smo bili? Da li je sve ono bio san ili ovo što gledam u glamuroznom londonskom danu, dok zlatne kočije promiču noseći neka lijepa mlada lica, koja nasmiješeno odmahuju stotinama tisuća zanesenih podanika. Isti žar u njima kao i u nama dok smo mahali prvomajskim povorkama. Povijesna prevara bi me možda manje boljela da na TV ne prikazaše nasljednika onih pobjegulja Karađorđevića kako važno korača crvnim sagom veličanstvene katedrale. Mi smo bili i prošli, a oni ostali; ili sve je prolazno osim kruna i njihovih podanika. Kapitalizme, žilav li si!

Tog 29. travnja bio je sretan i jedan  moj prijatelj  u Tripoliju, Libija. Ostao tamo da sačuva radno mjesto. Preko “fejsica” javlja  da je day-off, kojim je vladarka Elizabeta častila podanike slobodnim radnim danom, izgleda važio i za engleske pilote. Bombi je bilo nešto  manje. Zahvaljujući  londonskom vjenčanju iz bajke cijeli svijet je izgledao kao Diznilend. Čuli su se samo planetarni uzdasi pri ukazivanju krunskih glava  pred TV kamerama. Gledajući svu raskoš kostima dvorske gospode i nejvjerojatno nakrivljeni šeširic Bekamove dame, pitajući se kako prkosi sili Zemljine teže, postajao sam sretan sto sam pripadnik generacije što polagano izumire.

Znam, pitate se tko je to radostan što će izumrijeti? Vjerujem da nisam  samo ja. Jer, poslužili smo kao pokusni kunići, zamorčad  ljudske povijesti dvadesetog stoljeća i čudim se da nas još ima živih. Ovim novim, s kojima sada dijelim prostor i nacionalitet, ni u snu se ne usudim  govoriti kako se  osjećam kada me nazivaju podanikom krune. Na njihovo ‘što mislim’ o našoj dragoj kraljici Beatrix, vladarki Nizozemske i još nekih državica tamo oko Antila, zbunjeno se smješkam, glumim oduševljenje. Padam u nesvijest kada nam prikazuju budući kraljevski par, njenog sina Willem-Alexandera  i vatrenu mu argentinsku suprugu Maximu. Svakog 30. travnja postajem pokretni prometni znak u jarko-narandžastom koloru kojim slavim zvaničnu boju države poznate i po, meni najdražoj, crvenoj zvijezdi “hainekena”. Tako, kao i ostali milijuni nasljednika ljudi u klompama, obilježavam Koninginnedag - Kraljicin dan, upijajući gutljaje piva do zaborava. Poslije mi je svejedno gdje sam i kome se moram klanjati.

Ali, haj’mo  zajedno da se vratimo u, po mnogima, bolju  prošlost. Sjetite se, to su bili dani kada su neki tek uz pomoć Crvenog križa prvi put vidjeli more, kada se sanjalo da imamo prve “rifle”, šuškavce, radio-prijemnike sa zelenim mačijim okom, tenisice na kojima neće pisati “borovo”. Glavni junaci moje ulice bili su neki klinci što su  na obične gitare ugrađivali prve elektromagnete i drmali na struju. Ganjala ih narodna milicija i partijski komiteti. Drznuli su se da u lijepo, napredno socijalističko uređenje unose  nazadne električne glazbene  tonove mrskog kapitalizma umjesto da pjevaju podmoskovskim večerima. Dobio sam tada i ukor pred isključenje zbog nešto duže kose i odgovora da hoću da budem ‘Bitls’ na nastavnicino pitanje što mi je to s frizurom. Mog susjeda vodili su na isljeđivanja što noću tajno sluša “Voice of America” i nekog Grgu Zlatopera.  Jeste, bilo je i toga, ali zato nitko nije bio gladan i svi smo imali isto – komad rumpločice, kilo crnog kruha i tek nešto kasnije i koju “bajaderu”, ali samo za rođendan.  

Više sam bubao tog čika Marxa i njegovog mu jarana Engelsa, nego sva pravila iz matematike i fizike. Iz drugog korijena, hipotenuze nije bilo sramota pasti,  ali gdje ćeš iz borbe za radnička prava i one do neba debele knjige “Kapitala”. Utrošili smo u to najljepša desetljeća svojih života. Samoupravna socijalistička iskustva sa žarom prenosili na naše potomke i onda puče puška, puče balon opsjena i obmana. Pao je veliki Sovjetski savez, pali smo i mi. Ode komunizam i socijalizam u tri P. M.

U zanosu što stvaramo novo društvo bez izrabljivača i izrabljivanih nismo ni primjećivali da sinovi partijskih drugova postaju sve deblji, ljeniji i sve manje odlaze na dobrovoljne radne akcije. Dok smo nabijali žuljeve na gradnji pruga što su gradile nas, tatini sinovi su otkrivali čari Opatija, Brijuna, Kupara. Dok su oni već znali gdje je Sena, Temza, Trafalgar ili Ajfelov toranj, mi smo, dršćući od uzbuđenja, primali omladinske i partijske knjižice. Kada bi nas probudili, i u pola noći znali smo tko nam je glavni neprijatelj – kapitalizam i krunisane glave. Posebno smo mrzili one neke Karađorđeviće što su glavom bez obzira pobjegli već u prvim danima one svete narodno-oslobodilačke borbe od Vardara pa do Triglava. Bježao je jugoslovenski kralj u panici, ali nije zaboravljao na sanduke sa zlatom koje je ukrao  svom narodu. Čak je iz zrakoplova, kojim je odletio u povijest, izbacivao najbliže suradnike samo da bi ukrcao što više žutog blaga. Sjećam se pri prvom posjetu Londonu, kada su me iz Juge pustili kao primjernog mladog socijalističkog trudbenika, sa neskrivenim gnjevom raspitivao sam se gdje žive ti kraljevi nasljednici, da im pokažem što čeka mrske pljačkase vlastitog puka.

Srećom, za njih ili mene, nisam ih pronašao. Zato sam još glasnije pjevao, kao i većina vas: “Amerika i Engleska, bit će zemlja proleterska”.  O časovima Marksizma da i ne govorim. Više sam bubao tog čika Marxa i njegovog mu jarana Engelsa, nego sva pravila iz matematike i fizike. Iz drugog korijena, hipotenuze nije bilo sramota pasti,  ali gdje ćeš iz borbe za radnička prava i one do neba debele knjige “Kapitala”. Utrošili smo u to najljepša desetljeća svojih života. Samoupravna socijalistička iskustva sa žarom prenosili na naše potomke i onda puče puška, puče balon opsjena i obmana. Pao je veliki Sovjetski savez, pali smo i mi. Ode komunizam i socijalizam u tri P. M.

Sada se pitam tko smo i što smo bili? Da li je sve ono bio san ili ovo što gledam u glamuroznom londonskom danu, dok zlatne kočije promiču noseći neka lijepa mlada lica, koja nasmiješeno odmahuju stotinama tisuća zanesenih podanika. Isti žar u njima kao i u nama dok smo mahali prvomajskim povorkama. Povijesna prevara bi me možda manje boljela da na TV ne prikazaše nasljednika onih pobjegulja Karađorđevića kako važno korača crvnim sagom veličanstvene katedrale. Mi smo bili i prošli, a oni ostali; ili sve je prolazno osim kruna i njihovih podanika. Kapitalizme, žilav li si!