Obama sa saradnicima prati ubijanje Osame Bin Ladena
Piše: Neven Anđelić
Dok se hiljade Amerikanaca okupljaju u blizini Bijele kuće u Washingtonu trijumfalno likujući zbog smrti Bin Ladena, sve me to podsjeća na slične scene u Benghaziju prethodne noći, nešto agresivnije doduše, kada je ovaj dio Libije čuo vijest o smrti Gadafijevog sina. Neki kršćani, dakle, baš kao I neki muslimani likuju zbog smrti nekih ljudskih bića. Pitam se da li bi bog, onima koji vjeruju u ovu pojavu, odobrio ovakve osjećaje. Svjetski lideri poput britanskog premijera tvrde da njihove nacije pozdravljaju ovu vijest. Dakle I duhovna I svjetovna javnost iskazuje ushićenje zbog smrti čovjeka. Kada već spominjem reakcije religioznih, u Izraelu je dan sjećanja na Holokaust što je inspirisalo ministra vanjskih poslova da zaključi kako je simbolićna činjenica da je Obama bin Laden ubijen upravo na ovaj dan.
Da se razumijemo, smatram da je ovaj čovjek nanio ponajviše zla savremenom svijetu ali nemam osjećaje zadovoljstva koje opisuju političari, ne osjećam što i mase na ulicama nekih gradova, nisam religiozan da bih se poistovjetio s nekim starim idejama i tekstovima. Sasvim sigurno ne mogu reči niti da žalim za ovim čovjekom ali ima nešto što me brine.
Da li smo ušli u novu eru - eru drzavnog terorizma? Da li je ovo doba kada uzak krug ljudi - Barack Obama, njegovi najbliži saradnici, Leon Panetta i još poneko - može odlučiti da nekoga ubije, vojnici armije vodeće države izvrše zadatak i mase ljudi slavodobitno obilježe događaj? Bin Laden je sigurno bio vodeći zločinac ali da li to opravdava akciju državnog ubistva?
U prošlosti je bilo ovakvih slučajeva. Izrael je u više navrata ovako se obračunavao s nekim arapskim političkim o vojnim vođama. Staljin je naredio ubistvo Trockog u Meksiku. Tito je slao poruke Staljinu da prestane slati agente-ubice koji nisu uspijevali u zadatku te poluprijeteći napomenuo da ako "mi" pošaljemo nekoga to ćemo morati učiniti samo jedanput. Dakle čin američke administracije nije prevelika novost. Osama bin Laden ne bi ni pred nekim islamskim sudom izbjegao najstrožiju kaznu. Ali pitanje je principa: smije li drzava, makar i trenutno najjača svjetska sila, izdati naređenje o ubistvu? Ako potvrdno odgovorim na ovo pitanje onda se postavlja problem ko bira ciljeve. Vrh te drzave, ali nije uvijek vrh drzave razuman. Pa donedavno je George W bio na vlasti. Lista za odstrijel bi s nekom novom slicnom vlasti mogla biti znatno duža.
S jedne strane bojim se da ovo jeste državni terorizam, da ne postoje garancije da će svaka vlast biti dovoljno razumna i ovako se obračunavati samo s najvećim zlikovcima. S druge strane, da je, Staljin recimo, ili Roosevelt, Churchill, kogod, neki državni lider odlučio da njegovi agenti ubiju Hitlera krajem tridesetih, da li bih postavljao ista ova pitanja? Možda bih inzistirajući na vladavini prava. Da li bih ista pitanja postavljao tokom ranih četrdesetih? Sigurno ne bih. Možda bih i ja bio na ulicama neke metropole slaveći smrt zločinca. Možda je u ovoj eri kada nedržavne organizacije postaju ključni faktori rata jedini način za obračun s teroristima koristeći terorističke metode. Izgleda da jeste. Da li se osjećam bolje i sigurnije? To je pitanje. U trenutnu administraciju najveće svjetske sile vjerujem ali, ma koliko god nezamislivo izgledalo sada, zamislite Sarah Palin ili Donalda Trumpa na mjestu Obame. Šta onda?
B92Blog/DEPO PORTAL/a.k.