Razgovarala: Tamara NIKČEVIĆ (Analitika)        

- Mislim da je presuda dvojici generala indirektna presuda prvome hrvatskom predsjedniku, Franji Tuđmanu, njegovome ministru obrane, Gojku Šušku i najužem krugu vođstva oko njih - kaže Stjepan Mesić, bivši hrvatski predsjednik, u ekskluzivnom razgovoru za Portal Analitika. Mesić naglašava da presuda u Hagu ne dovodi u pitanje suštinsku opravdanost Domovinskog rata.

- Siguran sam da presuda ni na koji način ne dovodi u pitanje niti Domovinski rat, niti njegov karakter. Naravno, ima onih koji iz motiva koji su samo njima dobro znani - mada ih nije teško ni dokučiti - nastoje manipulirati sa presudom, predstaviti je kao presudu Hrvatskoj i Domovinskom ratu... Njihov cilj je, naravno, cijelu Hrvatsku pretvorili u svojeg taoca i isturiti je ispred sebe kao štit. Dakle, ne, ne dovodi se u pitanje Domovinski rat, ističe Mesić.

Inače, petnaest dana nakon izricanja haške presude bivšim hrvatskim generalima, Anti Gotovini i Mladenu Markaču, osuđenim za progon, deportaciju, pljačku, ubistva, bezobzirno uništavanje, nehumana djela i okrutni tretman srpskog stanovništva u Kninskoj krajini, krajem avgusta 1995. godine, politička i medijska bura u Hrvatskoj ne jenjava. U presudi Tribunala u Hagu, napisanoj na preko hiljadu strana, Gotovina i Markač se tretiraju kao članovi “udruženog zločinačkog poduhvata”, na čijem se čelu tada nalazio predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman. Umjesto suočavanja sa istinom o počinjenim zločinima, hrvatska javnost fanatično traži odgovor na pitanje - ko je haškim istražiteljima dostavio famozne Brijunske transkripte koji su, navodno, poslužili kao glavni dokaz protiv hrvatskih generala. Meta je ubrzo nađena u bivšem predsjedniku Republike Hrvatske, Stjepanu Mesiću.

U razgovoru za Portal Analitika - rađenog mailom - Stjepan Mesić kaže da je ipak iznenađen visinom izrečene kazne hrvatskim generalima: „Ta kazna je viša nego što sam pretpostavljao. Ali, moram da kažem da svakako nisam pripadao onima koji su očekivali da će Gotovina, poslije presude, izaći iz Haškog zatvora“.

Šta vidite kao najsporniju kvalifikaciju iz presude bivšim hrvatskim generalima?

Moj je čvrsti princip da prvostupanjske presude ne komentiram.

Da pokušam na drugi način: pojedini hrvatski mediji tvrde da presuda Gotovini zapravo "predstavlja kaznu koja je bila namijenjena bivšem predsjedniku države, Franji Tuđmanu, ali ju je ovaj izbjegao bolešću i preranom smrću". Šta Vi o tome mislite?

Mislim da je presuda dvojici generala indirektna presuda prvome hrvatskom predsjedniku, Franji Tuđmanu, njegovome ministru obrane, Gojku Šušku i najužem krugu vođstva oko njih.

Da li to znači da se ovom presudom dovodi u pitanje i sam Domovinski rat?

Siguran sam da presuda ni na koji način ne dovodi u pitanje niti Domovinski rat, niti njegov karakter. Naravno, ima onih koji iz motiva koji su samo njima dobro znani - mada ih nije teško ni dokučiti - nastoje manipulirati sa presudom, predstaviti je kao presudu Hrvatskoj i Domovinskom ratu... Njihov cilj je, naravno, cijelu Hrvatsku pretvorili u svojeg taoca i isturiti je ispred sebe kao štit. Dakle, ne, ne dovodi se u pitanje Domovinski rat.

Tokom Domovinskog rata – nesporno je – hrvatska vojska je počinila zločine nad srpskim stanovništvom. Zašto je pojedinim političarima i javnim ličnostima u Hrvatskoj teško da to priznaju?

Kao što znate, nažalost, u svakome ratu, pa i u obrambenome, moguće je počiniti ratne zločine i, u tom smislu, ni Hrvatska nije izuzetak. Dakle, ma koliko se tome suprotstavljali, moraćemo se jednom za svagda sa time suočiti. Uostalom, to je u našem interesu.

Kada pogledate sve naše haške presude, ne čini li Vam se da je, za razliku od Drugog svjetskog rata, u poslednjim jugoslovenskim ratovima bilo toliko malo toga herojskog?

Poznato je da su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije bili izazvani željom Slobodana Miloševića da mijenja granice i u osvajanju i prisvajanju tuđega sigurno nema niti može biti bilo čega herojskoga. Sa druge strane, mi smo se branili, ali – nažalost – nismo ostali imuni od ratnih zločina.

Tek kada raščistimo s ratnim zločinima i njihovim počiniteljima, moći ćemo reći tko su bili heroji obrambenog rata. A da ih je bilo, to je sigurno.

Komentarišući Vašu izjavu da ste bili "lično prisutni kad je jedan tadašnji ministar, koji je takođe ovih dana prilično glasan, referisao Tuđmanu da se srpska sela u zapadnoj Slavoniji pale u tri smjene", bivši ministar policije, Ivan Vekić je kazao da ga, za razliku od Vas, „hrvatski narod ne smatra izdajnikom“. To je, koliko sam mogla da vidim, stav i jednog broja hrvatskih intelektualaca. Kako se Vi lično osjećate?

Prvo, gospodina Ivana Vekića niti sam spomenuo, niti sam prozvao. Čovjek se sam prepoznao, a zašto – trebalo bi njega pitati. Od onih koji zloupotrebljavaju medije i male ekrane kako bi me proglasili izdajnikom, jedva da bih nekoga nazvao intelektualcem; to posebno ne važi za one koji imaju kompleks zbog toga što sam dva puta pobijedio na izborima za predsjednika Republike, a oni nisu nikada. O izdajnicima će suditi povijest i tu joj ocjenu mirne savjesti prepuštam.

Da li je za Vas uvredljiv komentar predsjednika Josipovića kako je spomenuta izjava - "čorbine čorbe čorba“?

Nisam čuo tu izjavu sadašnjeg Predsjednika, pa je ne bih komentirao. U svakom slučaju, stojim iza onoga što sam rekao i napisao.

Optužuju Vas da ste Brijunske transkripte dostavili Haškom sudu; kako je uopšte došlo do inverzije u kojoj je postalo važno ne dobiti odgovor na pitanje - da li su se stvari koje se predsjedniku Tuđmanu i generalima stavljaju na teret zaista dogodile, nego - ko je Tužilaštvu dostavio Brionske transkripte?

Pa, nije u pitanju nikakva novost. Naime, godinama se susrećemo sa sličnim pokušajima onih koji bi najradije zaboravili tamne strane Domovinskog rata, koji se grčevito bore protiv toga da se suočimo s istinom o prošlosti koja uključuje i priznavanje ratnih zločina i procesuiranje njihovih počinitelja.

Riječ je o poznatom sistemu: ubij donositelja loše vijesti! Tako se pažnja javnosti ponovo nastoji skrenuti sa onoga što se dogodilo na onoga - ili one - koji su na to što se dogodilo uporno upozoravali. Najkraće rečeno: dijelom, još smo uvijek zarobljenici svoje prošlosti. To je stanje koje treba što prije i u potpunosti okončati.

Zbog neslaganja sa tadašnjom hrvatskom politikom u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) ste napustili 1994. godine?

Tako je.

U Karađorđevu je nedavno održan sastanak predstavnika Srbije, Turske i BiH, na kome je razgovarano o budućnosti Bosne i budućnosti regiona. Kako ocjenjujete sastanak i simboliku mjesta na kome je održan?

Najprije moram da kažem da pozdravljam jasnu i konkretnu izjavu predsjednika Republike Srbije, Borisa Tadića da Srbija neće podržati referendum kojim bi bila dovedena u pitanje cjelovitost Bosne. Imperativno je za stabilnost regije da bez i najmanje zadrške bude jasno kako ni Srbija, ni Hrvatska nemaju nikakve pretenzije na bilo koji dio teritorija susjedne BiH. Iako znam da Karađorđevo budi uspomene na jedan mnogo spominjaniji i zlosretniji sastanak, mislim da ne bismo smjeli dozvoliti da mjesto održavanja zamagli ili baci u drugi plan rezultate sastanka. Što se mene tiče, susret smatram pozitivnim i nadam se da će se nastaviti započetim putem.

U svijetlu problema koje pravi predsjednik RS, Milorad Dodik, ima li, po Vašem mišljenju, BiH budućnost?

Volio bih kada bi spomenuta izjava predsjednika Republike Srbije, Borisa Tadića, značila da će Milorad Dodik u budućnost praviti manje problema, da će shvatiti i prihvatiti činjenicu da živi u Bosni i Hercegovini i da je ona njegova država i domovina. BiH je konstanta ovih naših prostora i ona naprosto mora opstati.

Nakon prestanka Vašeg predsjedničkog mandata, iz Srbije su stizale ocjene da ste bili jedna od glavnih prepreka uspostavljanju saradnje na relaciji Srbija - Hrvatska. Kako gledate na te primjedbe i kako ocjenjujete trenutne odnose dvije države?

Primjedbe koje spominjete potpuno su neutemeljene i lišene svake osnove. Zaboravlja se da sam upravo ja bio taj koji je utro put zaista ozbiljnoj normalizaciji odnosa Zagreb – Beograd. Trebam li nekoga podsjećati na to da se u vrijeme kada sam preuzeo dužnost Predsjednika nije čak moglo ni telefonirati iz Hrvatske u Srbiju i obratno?

Što se trenutnih odnosa tiče, oni su dobri i mislim da su na tragu onoga što sam u deset godina svoja dva mandata kao predsjednik Hrvatske trasirao. To, naravno, ne znači da nema neriješenih pitanja i otvorenih problema. Bitno je, međutim, da se složimo oko toga da ćemo sve rješavati pregovorima, uz dobru volju na obje strane i u uzajamnom povjerenju.

Beogradska istoričarka, Latinka Perović, u nedavnom inervjuu za Portal Analitika, rekla je da je insistiranje Srbije na tome da je "lider na Balkanu" zapravo "zamjena za hegemona". S obzirom na to da i iz Hrvatske stižu slične poruke, kako Vi gledate na ovakve ocjene?

Balkan, odnosno, Jugoistočna Evropa, definitivno ne treba hegemona, bio on u Beogradu ili u Zagrebu. Što se tiče statusa lidera, on se stječe dostignućima i rezultatima. Ako je, na primjer, riječ o tome tko je lider na putu prema ujedinjenoj Evropi, onda je to nesumnjivo Hrvatska. U svakome slučaju, ne postoji, niti treba postojati apsolutni lider regije. A liderstvo u ovom ili onom području mijenja se, da tako kažem, iz dana u dan i ne treba ga shvaćati kao nešto što bi toga lidera, ma tko to bio, u negativnom smislu odvajalo od ostatka regije ili postavljalo iznad drugih zemalja regije.

Kako ocjenjujete odnose Crne Gore i Hrvatske?

Drago mi je što mogu reći da su ti odnosi vrlo dobri i da se razvijaju na tragu onoga što sam dogovarao s najodgovornijim političarima Crne Gore, a u interesu obiju zemalja i svih njihovih građana.

Hrvatska javnost spekuliše da biste se uskoro mogli vratiti u politiku. Ima li istine u tome?

Ostat ću, svakako, prisutan u javnom životu, ali aktivnom politikom nemam se namjere baviti.

(DEPO, BLIN/md)