Sergej Barbarez boravio je posljednjih dana sa porodicom u Bosni i Hercegovini. Uvijek zanimljiv sagovornik te susretljiv i džentlmen kakav jeste, ljubazno je i ovog puta pristao na intervju za "Dnevni avaz". Pored neizbježnih aktuelnih nogometnih tema, popularni Barba otvorio nam je srce i govorio o nekim nepoznatim stvarima iz svog života.  

Ali, od nogometa sve počinje.

Diplomirali ste u školi za trenere i dobili UEFA-inu najveću licencu - profesionalnu licencu. Šta to znači za Vašu karijeru?

- To znači da želim da se bavim trenerskim poslom. To sam krajem prošle godine završio, a početkom ove dobio sam licencu i sada pokušavam nešto uraditi. Prioritet mi je Njemačka.

Ambasador ste bh. nogometa. Kakav Vas osjećaj prati u vezi s akcijom spašavanja Nogometnog saveza BiH?

- Sigurno je se ne bih prihvatio da nemam barem neki osjećaj koji daje imalo pozitive.

Da niste optimist, hoćete reći?

- Pa, dobro, optimist. Tu riječ pokušavam izbaciti kada se radi o nečemu što me veže za našu državu i ljude. Ali, vidi se da se isplati ta priča koja je predstavljena nama u Beču i koju smo nas devetorica odslušali i između sebe se dogovorili, nešto se može uraditi. Naravno, to je vrlo težak proces, koji je podijeljen na neke etape, ali uvjereni smo da se to može uraditi.

Očekujete li da nogometna reprezentacija BiH u junu nastavi igrati u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2012?

- Šta znači očekivati? Prioritet je da se usvoji Statut, ali kažem vam, neće biti lagano tim ljudima, pogotovo dole... No, ima tu neke supstance s kojom bismo mogli uvjeriti sve te ljude (članovi Skupštine NSBiH, op. a.). Dobili smo utisak da dosta njih ne zna tačnu situaciju.

Šta Vas zaokuplja u Njemačkoj?

- Fudbal je i dalje centar mojih interesiranja iako nije zvanično. Dosta putujem, dosta gledam utakmice i razgovaram s dosta ljudi. To je taj dio kada se ima licenca i kada se želi nešto raditi, onda se mora svugdje biti i pokazivati, jednostavno, stalno ljudima pred oči stavljati da sam spreman, da imam odgovarajuću kvalifikaciju, odgovarajuće diplome.

U jednom od ranijih intervjua rekli ste mi da ste kao DJ angažirani u klubu svog prijatelja u Hamburgu. Je li to još aktuelno?

- To je bilo, što se kod nas kaže, radi ćeifa. To sam radio nekoliko puta, ali manje u posljednje vrijeme. Sada uživam u tome da imam slobodu, jer je 20 godina nisam imao. Ali, imam dovoljno obaveza, ne sjedim skrštenih ruku. Naravno, porodica je tu, djeca idu u školu, sve to treba propratiti. Nije to da se ide s kafe na kafu. Toga je, da vam pravo kažem, najmanje. Patim se jedanaest mjeseci i onda se, kada dođem u BiH, ide s kafe na kafu.

Pokazuju li Vaši sinovi interes za nogomet?

- Šta znači pokazivati zanimanje? Svodi se na to može li on to ili ne. To ćemo još vidjeti, ali da su volja, želja, zanimanje, kapacitet tu, to stoji. Ali, znam kako je to dug i težak put i, pored školskih obaveza, iz godine u godinu je sve teže. Meni je važno da se sinovi dobro školuju, to mi je prioritet. Sport je važan, ali je sekundaran.

U septembru ćete napuniti 40 godina. To je u životu skoro svakog čovjeka izvjesna prekretnica.

- Mislio sam da će to biti sa 30 godina pa je bilo još bolje. Ne vodim mnogo računa o tim rođendanima i, principijelno, to me manje-više ne zanima. Ovo je istina. Ako moji baš nešto pripremaju, ja to osjetim i onda kažem: "Haj'mo na piće." A kada se izađe i uživa s nekim ko ti je drag, to mi je kao rođendan. Ništa se "specijalnije" ne može ni desiti. Obećao sam da ću za 40. rođendan pobjeći negdje pa ćemo vidjeti hoće li to i biti.

Dakle, za Vas kriza srednjih godina nije tema.

- Ne. Vjerujte mi, ne kažu džaba: Što si stariji, kao dobro vino si. Tako se osjećam.

I iz razgovora s Vama se osjeti da ste zadovoljni i da ste stvari u životu posložili na svoje mjesto.

- Da, upravo je tako.

Putujete li rado na daleke, egzotične destinacije?

- Ne. S fudbalom sam obišao i svijet preko bare. Privatno sam preko bio samo u Las Vegasu, to me nešto malo vuče. A sada da nešto patim od nekih pješčanih plaža i mora zelene boje... Volio bih vidjeti, ali opet će život ići dalje i da to ne vidim.

Obale Vašeg rodnog grada još nisu spojene onako kako treba. Koliko Vas to, kao Mostarca, boli? Osjetite li to kada dođete?

- Da vam ne lažem, osjeća se iako postoji napredak, ali minimalnim koracima. Ali, ja, hvala Bogu, nikada nisam imao nikakvih problema bez obzira na to koja to strana bila. Osjećam se dobro u Mostaru.

Kada ste u BiH, navratite i u Sarajevo.

- Sigurno, uvijek se to veže, a i jedan dio rodbine živi mi u Sarajevu. Mene još vodaju po gradu, nisu to neka specijalna mjesta, ali jesu ona u kojima se čovjek lijepo osjeća. Pokušavam proširivati spisak tih mjesta.

Kada dođete u BiH, sigurno se svaki put iznova suočite sa saznanjem da ste jedna od omiljenih ličnosti, čovjek kojeg cijene i zbog onoga što ste pokazali na terenu i izvan njega. Koliko Vam to znači?

- Ta se stvar ne može novcem kupiti, mora se zaraditi. To je ogledalo onoga što je čovjek do tog momenta uradio u svom životu. Znači, ono što sam radio, ne može biti pogrešno. Obostrano poštovanje, ljudi su mi vraćali ono što sam im ja pružao. To mi je veliko bogatstvo. I kada sam završio karijeru, taj je kontakt ostao. Veliki ponos.

U Njemačkoj ste veoma poznata ličnost. Koliko ste sudionik džetseterskih događaja u toj zemlji?

- Primarno mi je da se bavim sportom i idem na takve događaje. Ne volim gužvu i to maltretiranje. A na sportske događaje idem zato što nekoga cijenim i želim mu dati podršku. S Adnanom Ćatićem našao sam se nekoliko puta kada sam bio u Leverkuzenu i svaki put rado odem na njegov meč.

Zašto porodicu držite tako daleko od javnosti i medija?

- Zato što je privatno privatno, a biznis je biznis. Tako treba da bude i tako nam je najbolje. Jednostavno, tako možemo uživati u momentima koji su samo za nas.

Možete li zamisliti da se nekada u budućnosti vratite da živite u BiH?

- Život me je naučio da nikada ne govorim ne. Ali, o tome sada ne razmišljam, a šta će biti poslije, vidjet ćemo. Može se desiti da ću negdje drugo živjeti, ali sada je Hamburg baza mog života.

Uvijek ste bili među modnim trendseterima. Koji stil sada preferirate?

- Zavisi od situacije. Uvijek sam težio ka nečemu neobičnom pa tako i sada. Uvijek sam tražio svoj stil.

Treba li mnogo novca da bi se bilo odjeveno kao Sergej Barbarez?

- Ne. Vjerujte mi, moja glavna marka je "Zara". Gdje god idem po svijetu, tražim gdje je ta radnja da nešto kupim što nema u Hamburgu i Njemačkoj.

Iako je općepoznato da ste u sretnom i dugogodišnjem braku, ipak ste ponekada na meti pripadnica ljepšeg spola. Je li Vam to naporno, neugodno...?

- Nema to veze. Čovjek je toliko situacija u životu doživio da je to... Uzimam globalno, dešava se, pogotovo kada je neko poznat, ali nema tu ništa. To su situacije koje se rutinski rješavaju.

Je li Vam danas žao što nakon nemilih događaja u Beogradu, kada je naša reprezentacija igrala sa Srbijom, niste povukli ekipu s terena?

- To su momenti koji su za mene bili nešto novo, koje nisam doživio. Na terenu sigurno nije bilo lijepo i nije imalo veze sa sportom, ali to su neki događaji koje čovjek možda mora doživjeti, pogotovo kada dolazi s Balkana. Najveća je tragedija to što se takve stvari uopće dešavaju. Pokušali smo uraditi ono što smo mogli, sportski nismo uspjeli, ali život ide dalje. Mi smo tražili da se te stvari prekinu, a ja sam, kao kapiten, imao obavezu da upozorim sudiju na takve stvari i, ako se to desi, da se može desiti da izađemo. Rijetke su situacije da se takve odluke donose i desilo se to što se desilo. Daleko je to...

Posjećujete li u Njemačkoj koncerte bh. pjevača?

- Ne. Bio sam, mislim, na jednom nastupu Ede Maajke prije skoro deset godina u Hamburgu. Bilo je 30 ljudi i tako mi je žao bilo čovjeka i onda sam rekao: Više ne. Da nekoga ne bih sažalijevao, a Hamburg je svakako loš za tu našu svirku.

Kakvu muziku Vi slušate?

- Electro i house, uglavnom.

Uskoro je u Diseldorfu Eurosong. Hoćete li bodriti Dinu Merlina?

- Ako me pozovu, sigurno ću doći. Sigurno će oko Merlina biti dosta frke, a ako oni izraze želju da dođem, onda se sigurno nešto može dogovoriti.

Lična karta

- Sergej Barbarez rođen je 7. septembra 1971. u Mostaru.
- U Hamburgu živi sa suprugom i dvojicom sinova.
- Smatra se jednim od najboljih bh. igrača ikada i jedna je od najviše cijenjenih i omiljenih sportskih ličnosti u našoj zemlji.
- Uživa veliki respekt u nogometnoj Evropi, posebno u Njemačkoj.
- Igrao je u Veležu, Hanoveru, Union Berlinu, Rostoku, Dortmundu, Leverkuzenu, HSV-u...
- Strijelac Bundeslige 2000/2001.
- Nogometaš godine u BiH 2001., 2003.
- Sportist godine u BiH 2005.
(Dnevniavaz.ba/dg)