Midhat Ajanović biće jedini predstavnik BiH na ovogodišnjem Internacionalnom filmskom festival u Goteborgu, najvećem događaju takve vrste u Skandinaviji. Festival počinje krajem januara, a to je bio povod da Ajanović progovori o svom radu, o učešću na festivalu, da li je zadovoljan stanjem u bh. kinematografiji, posebno u oblasti animiranog filma, te planovima za budućnost. Ovih dana je na švedskom jeziku počeo je da piše novu studiju koja će se baviti relacijom lutka-filma i digitalne 3-D animacije. Na njegovom stolu uvijek ima mnogo toga što je „work in progress“, tako živi.  Sredinom prošle godine završio je šesti roman „Salijevanje strave“, dovršava i knjigu snimanja za novi animirani film čiji je naslov „MI“ koji će se baviti historijom ljudskog nasilja. Volio bi, otkriva za DEPO, napraviti dugometražni animirani film prema svom kratkom romanu „Gađan“… 

Razgovarao: Siniša VUJANOVIĆ

Vaš Film “Point of Mouth” biće prikazan na najvećem skandinavskom festival u Goteborgu. Kako je do toga došlo?
Lako! Ovdje dugo živim i višegodišnji sam saradnik tog festivala tako da je umjetnička direktorica jednostavno pogledala film, svidio joj se i uvrstila ga je u program. Film je ljetos premijerno prikazan u Sarajevu, ali je u skladu sa (primitivnim, provincijalnim, imbecilnim…) načinom na koji se moj rodni grad odnosi prema mom djelu ostao potpuno neprimjećen. U međuvremenu je prikazan na još jednom festivalu i za sada je pozvan na još devet drugih festivala, ali mislim da je ovo u Goteborgu ipak prava promocija tog filma. Stoga sam u sklopu festivala priredio izložbu sa originalnim crtežima iz filma budući da sam ga radio na klasičan način: crtež flomasterom na papiru.  
 
Film koji će se takmičiti i čiji ste Vi autor je “unutrašnji dokumentarac”. Da li je bilo teško svoje emocije prenijeti kroz animaciju? Šta Vam je bio najveći izazov?
Ma, kakvi teško! Uživao sam u tome. Taj sam film napravio odmarajući se od svojih redovnih obaveza i odmarajući se od vremena u kojem živim. Radeći „Point of Mouth“ živio sam u vremenu u kojem bih želio živjeti i u gradu u kojem bih želio živjeti. Znate, u mom mentalnom prostoru postoje dva grada koja se zovu istim imenom: Sarajevo. Na mojoj lijevoj strani, onoj na kojoj stoji srce, nalazi se grad u kojem sam se rodio i trajao prvih trideset i pet godina moga života. Na desnoj strani je ovo sadašnje Sarajevo u koje često dolutam iz razloga koji mi katkada ni samom nisu jasni. Osim činjenice da se oba Sarajeva nalaze na istoj geografskoj tački ove planete te da imaju isto ime ja ni uz najveće naprezanje i volju ne mogu naći ama baš ništa zajedničko između ta dva grada. Današnje Sarajevo doživljavam kao okupaciju užasnih primitivaca, sitnih lopova, kokošara i krupnih seljačina. Pisao sam knjige o onom drugom Sarajevu koje, osim u nekim fragmentima, više ne postoji. Želio sam o tome, o muzici „Indexa“, o mom „Želji“, o nekadašnjoj „Parkuši“, „Zvonu“, „Trasi“, o svemu onome što osjećam kad se spomene riječ Sarajevo, napraviti i film i srećom našao se još jedan prastanovnik tog izumrlog Sarajeva, Ismet Nuno Arnautalić,  koji je moj projekt krajnje profesionalno producirao. Bez njega ovog filma ne bi bilo.
 
Možete li nešto više da kažete o samom festivalu u Goteborgu, ako ne griješim jedne godine ste bili i u žiriju? O kakvoj je manifestaciji riječ i koliko je pojavljivanje vašeg filma na ovom festival značajno za promociju bh. kinematografije?
Goteborg je u konceptu veoma sličan festivalu u Sarajevu. U centru pažnje je regionalni, dakle ovdje skandinavski film, ali se prikazuju filmovi iz doslovce cijelog svijeta. Ljudi koji su taj festival pokrenuli prije tridesetak godina zamislili su ga kao praznik filma. Svake godine krajem januara i početkom februara Goteborg se pretvori u jedno ogromno kino. Nevjerovatno je recimo da u ovom gradu koji nije veći od predratnog Sarajeva festival proda skoro 200.000 ulaznica. To sve govori. Dugo vremena sam pratio i predlagao za festival ne samo bosanske već i filmove svih drugih južnoslavenskih kinematografija, ali sam se umorio od toga. Ubuduće će me zamijeniti jedan kolega, a ja ću se baviti nekim drugim kinematografijama.

Vaša specijalnost su animirani filmovi. Da li vam je žao što u Bosni nema više autora koji bi se bavili ovom formom?
Zapravo mislim da ima dosta mladih ljudi koji se bave tom filmskom formom. Recimo, redovno kontaktiram sa Ivanom Ramadanom, Kenanom Tuzijem, Antonom Humlom koji su izuzetno kompetentni animatori, plus ova grupa oko Adnana Čuhare koja radi obećavajući dugometražni film i još neki koji mi se tu i tamo javljaju iz Sarajeva… Prošle godine sam u Banjaluci sreo nekoliko zanimljivih mladih ljudi koji se bave animacijom, a javljali su mi se iz Mostara i Širokog Brijega. Animacija je vjerovatno način tom mladom svijetu da pobjegne iz odvratne stvarnosti u našoj domovini jer šta je animacija zapravo ako ne naši snovi koje smo materijalizirali i učinili vidljivim drugim ljudima.

Osim filmskom umjetnošću bavite se i pisanjem romana i crtanjem. Otkrijte nam da li su u nastajanju neka nova djela i kada ćemo biti u prilici da čitamo nešto novo ili da pogledamo vašu izložbu na ovim prostorima?
Prije svega ja sam pisac i profesor, mada se, kao i mnogi drugi moderni intelektualci, izražavam u više medija. Animacija me oduvijek zanimala, napisao sam magistarski i doktorski rad iz te oblasti. Ovih dana sam na švedskom jeziku počeo pisati novu studiju koja će se baviti relacijom lutka-filma i digitalne 3-D animacije. Međutim, na mom stolu uvijek ima mnogo toga što je „work in progress“, tako živim. Tako sam još sredinom prošle godine završio moj šesti roman „Salijevanje strave“ koji će se kao knjiga pojaviti u Zagrebu, gdje uglavnom objavljujem stvari koje napišem na maternjem jeziku. Dovršavam i knjigu snimanja za novi animirani film čiji je naslov „MI“ koji će se baviti historijom ljudskog nasilja i koji ću možda ponovo realizirati sa Nunom. Volio bih u ovo vremena što mi je ostalo napraviti dugometražni animirani film prema mom kratkom romanu „Gađan“, to je projekt u koji zbilja vjerujem. No, vidjećemo da li će nešto biti od toga.
(DEPO/BLIN)