Piše: Frenkie

Bili smo već na povratku kući kada je grupica mladića u trenerkama i potkošuljama, koja je sjedila na stepenicama ispred zgrade, mene upitala šta ja to jedem. Nisam baš bio siguran da sam razumio pitanje pa sam zastao i rekao: „Molim?!“. Znao sam u tim godinama već za fazon sa ciglom i na prozivke tipa „alo, glavonja“ se nisam okretao, ali ovo „šta ja to jedem“ nije mi tada bilo baš najjasnije.

Razmišljao sam kasnije o tome i moje jedino logično objašnjenje bi bilo da sam tih godina bio krupniji. Nisam bio debeo, ali na spram mog komšije, na spram njih i na spram drugih vršnjaka, bio sam krupniji. Uglavnom, čim sam ja izgovorio svoje „Molim?!“ oni su ustali sa stepenica i uz: „Ma šta moliš?“ pritrčali. Detektor mog komšije je očigledno radio puno bolje jer je on nastavio da hoda. Kada sam se okrenuo da vidim gdje je, ugledao sam ga na drugoj strani ulice,na sigurnoj distanci. Pomislio sam da je u odličnoj poziciji, pa čak i da ga ovi momci zaganjaju kada završe sa mnom ima veliku prednost , i šanse za uspješan bijeg su mu odlične! Tako sam se ja našao u okruženju od pet-šest kratko ošišanih, krezavih trenerkaša.

Prvo pitanje je bilo: „Odakle si?“. „Tu iz Slavinovića“ - odgovorio sam kao iz topa. Da bi čitaoci bolje razumjeli priču bitno je da spomenemo da sam se u tom trenutku nalazio na Brčanskoj Malti, tačnije Sjenjaku. Inače, skoro svaki veći grad u bivšoj Jugi je imao po jedan Sjenjak i to su po pravilu bili „žešće zajebani krajevi“ kao što bi rekli Pinki i Švaba. Slavinovići, kvart u kojem sam ja tada živio, bio je još zajebaniji od Sjenjaka, ali to mi tada nije pomoglo jer sam, a to su i momci u trenerkama skontali, bio novi kolač. Moja prva greška tog dana je bila što sam nosio novu trenerku koja ja bila šarena tako da se vidjela iz aviona.

A moja druga greška je bila što sam stao. Da sam oborio glavu, pravio se gluh, momci bi možda još nešto dobacili ali bi nas pustili da prođemo. Moje „Molim?!“ je bilo samo dodatno ulje na vatru. U smislu, „to ti frajer, pa uzvraćaš?!“. Nije mi baš bilo svejedno kada sam se našao u toj situaciji, ali se sjećam da se nisam bojao. Čak naprotiv, stajao sam pred njima sa blagim osmjehom na licu, što je vjerovatno u njima probudilo još veći bijes. Uslijedila su onda druga nepovezana pitanja na koja naravno nije bilo ispravnog odgovora. Sjećam se samo da je jedan od njih, mislim da je bio čak najkrupniji, ostao na stepenicama i dobacivao: „Nemojte ga, ba!“. Uvijek se u takvim situacijama nađe jedan pozitivac koji pokušava da spriječi frku, ali rijetko kad uspje.

U jednom trenutku sam i pomislio da će odustati od tuče i da će me uz jedno „nemoj da te vidimo više ovdje“ pustiti da idem, ali onda je uslijedio prvi udarac. Nije bio čak ni jak. Oborio sam glavu, okrenuo se i lagano krenuo da hodam. Držao sam se za vilicu gdje sam primio udarac i pomislio da i nije toliko strašno. Više sam ustvari odglumio da me je zabolilo, nadajući se da je to sve. No nakon par koraka dobio sam još jedan udarac u leđa. Okrenuo sam se i vidio da su trojica ostala stajati na svom mjestu, a da su druga dvojica krenula prema meni. Tada sam odlučio da bježim. Ovdje moram spomenuti da sam šest godina aktivno igrao fudbal i da sam za tih šest dugih godina stekao veliku kondiciju i brzinu. U to su se trenerkaši ubrzo i sami uvjerili. Bio sam mali bosanski Usain Bolt! Da se slučajno neko našao tog dana sa štopericom na Sjenjaku, bio bi svjedok rušenja svjetskog rekorda na sto metara. Bio sam toliko brz da sam za par stotinki stigao komšiju koji je se i dalje lagano šetao. U prolazu sam mu samo dobacio: „Bježi, bolan!“, a on je uzvratio sa: „Me neće oni mene, znam ja njih“.

Nisam se obazirao na njegove riječi, samo sam nastavio. A trčao sam. Forrest Gump je bio nula za mene. Nisam se čak ni okretao da vidim gdje su trenerkaši. Vjerovatno nije bilo više potrebe, al' ja sam nastavio. Nakon što sam se izgubio između zgrada usporio sam. Srce je lupalo. Bio sam pod adrenalinom i mogao sam nastaviti trčati cijeli dan. Tek sam se ustvari zagrijao. Onda sam se počeo smijati. Opipao sam se oko usta da vidim da li mi je tekla krv, ali ništa. „Odlično sam prošao“ - pomislio sam. Bez ogrebotine. Onda sam se okrenuo da vidim gdje je komšija. Nije ga bilo. Pomislio sam da je on pobjegao nekim drugim putem i odlučio sam ga sačekati ispred zgrade.

Kada sam došao pred ulaz ugledao sam mu sestru. Iako sam bio siguran da nije stigao prije mene, novopečenog rekordera u trčanju između zgrada i kola na sto metara, upitao sam je li ga vidjela. Naravno, nije. Čekao sam još jedno vrijeme i onda ga ugledao u daljini. Bio je sav poderan. Išla mu je krv iz nosa, majica rastrgana, trenerka poderana na koljenima... Baš su ga prebili. „Pa ja ti govorim bježi“ - dobacio sam mu. „Jebi ga“ - odgovorio je. Bilo mi ga je žao. Osjećao sam se krivim. Da ja nisam stao, mogli smo sve ovo izbjeći. Samo je prošao kraj mene i ušao u zgradu. Čuo sam ga kako penjući se uz stepenice govori sestri: „Sad ću zvat Seju, jebat će im mater!“ Sejo je bio njegov stariji rođak koji je vozio golfa, imao trebu i znao dosta raje u Slavinovićima.

Kasnije sam shvatio da glavni razlog zbog čega su nas tog dana napali nije bila nova trenerka i to što sam ja bio krupniji, nego zato što sam tad za njih bio dijasporaš. Šetao sam se ispred njihove zgrade, pričao sa drugom i naglas se smijao. Njima je to bilo čudno. Isto kao što je meni danas bilo čudno kada sam nakon dugo vremena vidio nasmijanu i veselu dijasporu koja je došla za praznike i šeta gradom. Da sam na njihovom mjestu, pomislim, ne bih vam došao, nema tih para!

P.S. Sa momcima koji su nas tog dana napali na Sjenjaku kasnije sam se sprijateljio. Danas slušaju moju muziku i dođu na koncert. Komšija je dobro, završio fakultet i radi u struci, ne viđam ga često. Sejo se nije svetio, od toga smo odustali. A ja danas opet živim u Slavinovićima, i dalje smo „žešće zajeban kraj, burazeru!“

e-novine/DEPO PORTAL/a.k.