Piše: Marko Vešović

U tekstu objavljenom u Pobjedi Novak Kilibarda, u ratu crnogorski Šešelj, a danas poznat kao Nošo Pošteni, crnogorskom piscu Radoslavu Rotkoviću obraća se ovako: ”Zašto se ne pobuni, uvaženi akademiče, kada me Jevrem Brković postavio za prvog predśednika Senata Dukljanske akademije? A zašto se ne pobuni protiv Jevremove odluke da se ne pozivam na śednicu Senata DANU kada se postavljao novi predśednik Senata? Bogami, ti i Jevrem ste ravni po čojstvu! Kad nijesi s Televizije stao u moju odbranu, bio si se do ramena uvukao u anus vladajućeg sistema. A kad nijesi zapitao Brkovića đe je dotadašnji predśednik Senata, bio si tada, kao i sada, moralno poravnat s Jevrosijem iz Pipera! Ja sam imao snage da se javno razvjenčam s jednom politikom, a kome si se ti do sada suprotstavljao?”

Ne razumijem rečenicu o televiziji, jer ne znam o čemu se radi, ali još manje razumijem zašto bi Radoslav Rotković, koji se od Miloševićevoga dolaska borio za Nezavisnu, danas morao zaboraviti da je Novak Kilibarda, šef Koljačke narodne stranke, bio jedan od najvećih krvnika Crne Gore i “stati u njegovu odbranu”? Ostalo razumijem. Do kraja. I do dna.

U prošlom stoljeću, kad je ”Jevrosije” postavio Noša za predsjednika Senata Dukljanske akademije, nakitio sam mu u Monitoru pismo pod naslovom Ne bih s Kilibardom ni tramvaj čekao i zatražio da me briše sa spiska članova DANU čiji je obraz ukaljao kad je zasenatorio Vojvodu od Dubrovnika, kako su Noku prozvali kad je obećao da će “od Dubrovnika napraviti Nikšić na moru”. U odgovoru, Jevrosije je kao lav branio od mene Koljibardu koga je, inače, u romanu Monigreni prikazao kao Slobinoga hrta Karamana koji laje uz gusle. A Nošova tvrdnja da se Radoslav Rotković ”do ramena uvukao u anus vladajućeg sistema”, podsjetila me na pjesmu Uskrni zemljo dukljanska iz 1991. u kojoj Jevrosije veli:

Već dvije godine traje Osamnaesta:

Crnogorci se sami sebe stide!

Hoće u drugu kožu, drugo ime –

Vjekove odbacuju kao zmija svlak.

U taj ih strašni vode krimen:

Amfilohije, Momir, Milo i Novak.

 
U debelo se crijevo, kažu bratsko,

Uvlače Voždu krvavijeh ruku,

Svako je doba naše bilo adsko,

Al samo je ovo za sram i za bruku.

Kao što vidite, Koljibarda danas na Radoslava Rotkovića troši sliku koju je na Koljibardu nakjuče potrošio Jevrosije: Koljibarda, koji je bio prvo Miloševićev a potom Đukanovićev uvlačiguz, Rotkoviću kaže da je uvlačiguz “vladajućeg sistema“.   

Od moga monitorskog pisma naovamo, Jevrosije će od mene vatreno braniti Koljibardu, a znate li zašto? Zato što ga je Nošo, kad se Jevrosije iz Zagreba vratio u Crnu Goru, proglasio begom Ljubovićem. Tačnije, najvećim crnogorskim plemićem. Poslužio se stihovima iz muslimanske narodne pjesme: “Dvjesta bega na Hercegovini, dvjesta bega, trista alaja-bega, a kad dođe beže Ljuboviću, tu ni jednog bega ne bijaše”. Ovim riječima izrazio je dobrodošlicu  povratniku Jevrosiju. Kao što vidite, Koljibarda se o istom trošku uvlači i Jevrosiju i muslimanima, mada je za vrijeme rata naoružavao svoje jurišnike i slao ih u BiH s naputkom: Turčina prvo prikolji, pa onda  s njim diskutuj.

Treba li se onda čuditi što je u Crnogorskom književnom listu Jevrosije je napisao: “Kilibarda je u odnosu na Marka Vešovića izuzetno moralna ličnost, a Marko Vešović je, u odnosu na dr Kilibardu, jedna amoralna gromada”. Moj sukob s njim počeo je rasprom oko senatora Koljibarde, a okončao se knjigom Špijun iz Pipera u kojoj sam Jevrosija razlupao u tirinte i kao čovjeka i kao pisca: od potonjega sam načinio isto što i  Danilo Kiš od Brane Šćepanovića u Času anatomije, a možda se Jevrosije čak i gore proveo od Brane.

Jevrosije ga je u međuvremenu popušio, a kako i zašto, to je duga priča, i evo tek jedan detalj. Od Đukanovića je godinama dobijao pare za Crnogorski književni list čiji je vlasnik bio i od njega napravio najsramnije književno glasilo koje je ikad izlazilo na jeziku do juče zvanom srpskohrvatski. Kad je Crna Gora postala nezavisna, Đukanović mu je zavrnuo slavinu i ugasio list koji je Jevrosije pravio – znate li kako? Svakoga ponedjeljka, na recepiji hotela Crna Gora, čekao ga je debeo koverat u kojem su mu pogani veće od njega ostavljale materijal na temelju kojeg je u CKL jednako pljuvao i pripadnike prosrpskog i pripadnike procrnogoskog bloka koji su imali primjedbi na račun Đukanovića.

Onda je, kako vam je poznato, Jevrosije dobio degnek, a usput je ubijen i njegov tjelohranitelj. Kad mu je gašenjem CKL Đukanović poručio: više mi ne trebaš, Jevrosije se sa sobom dogovorio da Đukanovića nauči pameti i napisao romančugu Ljubavnik Duklje. U kojem jedan od junaka, zvani MILOS, na svadbi, kao kum, jebe nevjestu, svoju vlastitu kumu: znalci lokalnih zbitija vele da je to svadba Ratka Kneževića. Ako mene pitate, Jevrosije je batine dobio kako bi mu došlo iz prkna u glavu ko je gospodar Crne Gore. Ukratko: Jevrosije ga je popušio svuda, osim u Vijestima koje su dio bogatstva crnogorskoga tajkuna Miška Perovića, ljutoga demokrate što je u ljutim bitkama sa diktatorom Đukanovićem zgrnuo, prema procjenama upućenih, barem 50 miliona eura.

Ovo je kontekst u kojem postaje posve očekivano i razumljivo da jučerašnja Miloševićeva kurvetina danas drži predavanja o čojstvu Jevrosiju koji je Koljibardin rz i obraz od mene vatreno branio i na kraju dobio knjigu u kojoj se proveo kao Selim-paša  na Vučjem dolu. Ovo je kontekst u kojem je posve očekivano i razumljivo da Koljibarda Radoslavu Rotkoviću kaže: “ti i Jevrem ste ravni po čojstvu!”, a potom i da pritvrdi: “bio si tada, kao i sada, moralno poravnat s Jevrosijem iz Pipera”. To vam je ona Crna Gora čijim se odsustvom, kad je se sjetim, osjetim duboko usrećen, ona Crna Gora koja me, kad u Sarajevu na nju pomislim, počne gušiti, i samo je u njoj moguće da crnogorski Šešelj kaže Rotkoviću: ”Ja sam imao snage da se javno razvjenčam s jednom politikom, a kome si se ti do sada suprotstavljao?” Ponosna što se, kad je velikosrpski projekat doživio vojni slom, presvukla u Vili Branta i suprotstavila se samoj sebi, Miloševićeva jebaljka je Rotkovića, koji se od prvog dana suprotstavljao Miloševiću i Vojvodi od Raguze, najžešćem našem velikosrbinu, upitala: kome si se ti suprotstavljao?

U podgoričkom listu Indeks Koljibarda, ta “pri svakoj vlasti nezamjenljiva važna nula“, rekao je: «Da li je trebalo da ostanem rigidno tvrd kao s početka i da i sada kažem da bi trebalo ići i nanovo paliti Konavle, rušiti Dubrovnik, ubijati Muslimane i sva ona nepočinstva raditi“. Požuriću da odgovorim: ”Nije trebalo! Dosta je što je u ratu vikao da treba ubijati muslimane, paliti Konavle i rušiti Dubrovnik”. Danas Konavle i Dubrovnik čuva hrvatska vojska, a NATO-trupe su stacionirane u BiH, pa bi Koljibarda bio triput veća blesa nego što jeste kad bi zagrmio: «Ubijajte muslimane, palite Konavle, rušite Dubrovnik!» Koljibarda nije genocidan nego je takav bio program njegove stranke, kako veli Baljkov aforizam.

Koljibarda na kraju veli: “Fala Bogu što sam se na vrijeme osvijestio». Što mu je živa živcijata istina: samo je od 1989. do 1997. godine bio «rigidno tvrd» a osvijestio se dvije godine nakon sloma velikosrpskog projekta. Javne propovijedi «da treba ubijati muslimane» uopšte ne smatra zločinačkim već dokazom svoje «rigidne tvrdoće», toliko je moralno zakržljao taj ajvan koji je juče bio Miloševićeva zečica, a danas piša po Jevrosiju i Rotkoviću.

U Sarajevskim sveskama objavio sam pedeset strana analiza gdje sam dokazao da je Koljibarda običan junac od naučnika. Taj junac je danas šef tima za pisanje istorije književnosti Crne Gore. Ljudi kao što je bio Vladimir Barović, kontraadmiral jugoslovenske ratne mornarice koji se ubio na Visu jer nije htio pucati na Hrvate, zalutali su u taj narod: ako si Barović, moraš se zvati Veselin da bi bio pravi Crnogorac. Stoga uopšte ne razumijem zašto su ti Srbi toliko zajunili da budemo njihovi Spartanci? Ja da sam Srbin, činio bih sve što je u mojoj moći na afirmisanju Crnogoraca. Bih, života mi svačijega. Jer sve dok mi postojimo, nema ni teoretske šanse da Srbi budu najgori od svih Jugovića.

(BLIN MAGAZIN)