Piše: Emil Vlajki (Nezavisne novine)
Ogorčenje je zahvatilo cijelu Hrvatsku. Ljudi prosvjeduju protiv presude generalima, Gotovini i Markaču, govoreći o sramnoj nepravdi političkog ad hoc suda u Hagu. A taj sud jest politički, nepravedan, ciničan i još mnogo štošta. Vidjelo se to lijepo, između ostalog, u oslobađajućim presudama Oriću i Haradinaju. Gdje li je tu bila osuda za komandnu odgovornost, ono što se sada predbacuje hrvatskim generalima? Pa tek priča o "zajedničkom zločinačkom poduhvatu"! Ako to i jest, a ja nisam ni sudac ni tužilac da o tome govorim, što je sa SAD koje su praktično isplanirale i logistički pokrile čitavu operaciju "Oluja". One, jadne, eto nisu znale da će doći do bijega Srba nakon što vojna akcija bude završena i što će, sigurno, za vrijeme i nakon završene akcije biti i zločina i spaljenih kuća!
Ipak, treba kazati nešto o samom karakteru ove vojne akcije. U vihoru rata, područja koja su Srbi držali, raskomadali su Hrvatsku i svaka komunikacija ljudi i dobara hrvatskim teritorijem bila je onemogućena. To je trajalo četiri pune godine. Hrvatskom pučanstvu je takvo stanje postalo netolerirajuće. Ono se, očito, nije moglo, a ni htjelo udubljivati u povijesne razloge koje su Srbi evocirali za svoje postupke: njihov strah od novog ustaštva, novog Jasenovca i slično.
Sjećam se 1993. godine. Bio sam izašao iz Sarajeva vodeći konvoj od 2.000 ljudi prema Beogradu, od toga šezdesetak Jevreja. Nalazio sam se u hotelu "Toplice" kada mi je došla jedna srpska delegacija iz tadašnje Republike Srpske Krajine pitajući me što ja mislim o čitavoj situaciji. Rekao sam da nisam ideolog, nego naučni radnik, te da smatram da Zapad nikada neće dozvoliti komadanje Hrvatske i stvaranje na tom području srpske države. Istakao sam da će Hrvati krajnje zamrziti Srbe zbog teritorijalnog, ekonomskog i političkog komadanja Hrvatske. Zato bi bilo najbolje, nastavio sam, da hrvatski Srbi, koji su tada bili vojno premoćni, nađu neki povoljan modus vivendi sa Hrvatima i nastave živjeti u Hrvatskoj. Odgovorili su mi kako sam ja tek teoretičar, kako nemam pojma što su sve Hrvati učinili Srbima u Drugom svjetskom ratu "i kako će oni radije pasti travu nego živjeti u Tuđmanovoj Hrvatskoj".
Početkom 1995, hrvatski Srbi su imali još jednu šansu da na miran način završe postojeći konflikt. Naime, tada im je Tuđman ponudio teritorijalnu, političku, policijsku i administrativnu autonomiju kroz plan Z-4, kojeg su Srbi bez razmišljanja odbili!? U tom kontekstu odbijanja Srba da se stvari riješe kompromisom, a u cilju teritorijalnog, političkog i ekonomskog objedinjavanja hrvatskog teritorija, s tim da nije bilo teškog nasilja nad srpskim civilnim stanovništvom, vojna akcija "Oluja" bi se objektivno mogla smatrati dijelom opravdanog domovinskog rata.
Ostaje, međutim, prema konstataciji Haškog tribunala, da je pritom pobijeno preko 630 srpskih civila i spaljeno više od dvadeset tisuća srpskih domova, što je zasigurno doprinijelo egzodusu najmanje 150.000 srpskih civila.
A srpske žrtve ne mogu biti manje vrijedne od hrvatskih, muslimanskih i/ili inih. Možda osuđeni hrvatski generali i nisu za to krivi; to će se vidjeti nakon hrvatske žalbe na presudu. Ali, netko je ipak za to kriv. Hrvati su, prilikom stradanja Srba u Lori i u Sisku, našli snage da se sudski obračunaju sa počiniocima, pa će to zasigurno i ovdje biti slučaj. I još nešto. Prosvjedi koji se sada čuju diljem Hrvatske dobrim su dijelom upereni protiv Srba. Srbi, međutim, ne sjede među sucima Haškog tribunala i ni na koji način nisu krivi za ovu presudu. Za nadati se da će sadašnja antisrpska, neopravdana retorika prestati, jer ozbiljno može dovesti u pitanje značajna demokratska ostvarenja u Hrvatskoj, a i sadašnji, više nego ohrabrujući, detant u hrvatsko-srpskim odnosima. Pošto je u ovom času pravi neprijatelj, Hrvatima i Srbima kao kršćanskim nacijama, drugdje.
(Nezavisne novine/md)