U Olimpijskoj dvorani Zetra 28. aprila bit će izvedena predstava "Evropa danas" Miroslava Krleže koju je režirao Haris Pašović.

Riječ je o spektaklu čija je premijerna izvedba sredinom februara u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru oduševila tamošnju publiku, ali i pobrala sjajne kritike u medijima.

U ovom Pašovićevom ostvarenju, osim velikog evropskog umjetnika, plesača i koreografa Edwarda Cluga, te slovenske kultne grupe "Laibach" koja uživo izvodi čak 15 svojih najznačajnih kompozicija, igra Miki Manojlović, kao glavni interpretator Krležinog teksta.

Ovaj vrhunski umjetnik, jedna od najvećih balkanskih zvijezda, u intervjuu za "Dnevni avaz" otkriva zbog čega je prihvatio ulogu u ovom projektu, komentira zašto i umjetnici moraju biti politička bića te pojašnjava zbog čega ne postoji šansa da zažive regionalni zajednički fondovi u kinematografiji.

Slovenska publika Vas je zajedno s ostalim akterima predstave "Evropa danas" ispratila dvadesetominutnim ovacijama. U Zetri će predstava zbog velike zainteresiranosti biti igrana u dva termina. Kakav prijem očekujete od sarajevske publike?
 
Očekujem odličan prijem. Očekujem razumijevanje višeslojnosti tog čina, složenosti te scenske forme, koja je takva kakva jeste, i njenog suštinskog sadržaja koji je u današnjim našim sredstvima u potpunosti u skladu s onim što je Miroslav Krleža davno napisao.
 
Socijalni programi

Kakva je razlika, prema Vama, između ondašnje Evrope, o kojoj je Krleža pisao, i današnje?

 
Razlika je, možda, u socijalnim programima za šire mase u pojedinim državama, a sve drugo je negdje tu, i dalje aktuelno.
 
Vi ste s Harisom Pašovićem uradili dvije predstave koje su, kako je on izjavio, obojici mnogo značile u umjetničkom i ljudskom smislu. Ispravite me ako griješim, ali Vi ste nakon osam godina ponovo prihvatili ulogu u teatru?
 
Zapravo da, to je osam godina od početka rada na jednoj predstavi. Moja prethodna predstava je "Molijer - još jedan život" koju je povodom otvaranja nove zgrade Jugoslovenskog dramskog pozorišta režirao Dušan Jovanović iz Ljubljane. Ta predstava se igrala nekoliko sezona, ali u repertoarskom pozorištu danas u Srbiji, u BiH i svuda u okruženju ništa se nije izmijenilo. Znači, to su repertoarska pozorišta koja ne mogu imati projekte, a za koje ja mogu, u mom životnom ritmu i načinu, odrediti godinu, dvije ili tri, i raditi samo to.

Šta Vas je privuklo ulozi u ovom Pašovićevom projektu?
 
Poslije dvije predstave koje smo radili Haris i ja, "Dozivanje ptica" i "Čekajući Godoa", a nakon kojih je došao rat, uspjeli smo da se nađemo. To je nešto što se tiče našeg međusobnog razumijevanja, umjetničkog i ljudskog prepoznavanja i to je neprekinuto od prvog dana kada smo se sreli. To je, zapravo, Harisova ideja, ali to je i veliki Krleža i "Laibach" i Edvard Klug i čitav taj projekt. Privukli su me, dakle, Haris, Krleža i saradnici.
 
Talentirani ljudi

Jeste li očekivali ovako sjajne reakcije i komplimente od kritičara?
 
Jesam, naravno. Ne zato što sam samouvjeren i samoljubiv, ne znam kako bih se nazvao, čovjek, već zato što su se tu s razlogom okupili talentovani ljudi. Nisu bitna njihova nacionalna i internacionalna imena, njihovi nacionalni ili internacionalni uspjesi. Ili participacija u evropskoj kulturi, evropskoj kulturnoj baštini svih nas koji smo učesnici te predstave. Ne. Ali, kad se talentovani ljudi sretnu, onda to s razlogom obećava.

Nedavno je na Velikoj sceni Ateljea 212 premijerno vrlo uspješno izvedena predstava "Otac na službenom putu" Abdulaha Sidrana u režiji Olivera Frljića. Vi ste u istoimenom filmu Emira Kusturice, jednom od remek-djela jugoslavenske kinematografije, ostvarili kultnu ulogu. Ne znam jeste li gledali predstavu, ali kako komentirate aktueliziranje Sidranovog teksta?
 
Nažalost, predstavu nisam gledao i žao mi je što nisam bio u prilici da je vidim. No, pogledat ću je jednom prilikom. Sidranov scenarij, Emirov rad i naš zajednički rad je proces koji je završio filmom "Otac na službenom putu". Ne mislim da je riječ o aktueliziranju Sidranovog teksta. Jer, Sidranov tekst je sjajan i on je aktuelan i, jednostavno, uklopio se u koncept Ateljea 212 koji sada ima novu upravu. Sidranov tekst  je ozbiljna dramska i filmska literatura i on je sam po sebi nešto što će veoma dugo trajati. Ali, njegov tekst je bio predtekst za jedan drugi proces, kao što je to uvijek u pozorištu ili filmu, da se na osnovu toga uradi nešto što se zove predstava ili film. Ne znam kakva je predstava, ali znam kakav je film.
 
Poraz civilizacije

Vaše kolege iz Srbije imale su nedavno neprijatnosti, Sergej Trifunović i Dragan Bjelogrlić zbog stavova o Jovanu Divjaku, a slično se desilo reditelju Srdanu Goluboviću u Trebinju na snimanju filma "Krugovi". Smatrate li da bi se umjetnici trebali držati po strani, izvan uplitanja u politiku?
 
Ne. Ne. Ne. Vi jeste političko biće, vi to danas morate biti, ako imate bilo kakav respekt u odnosu na vrijeme u kojem živite. Svojim djelom vi reagujete na političku stvarnost, ma kako ona trusna bila. Ono što smatram važnim i bitnim je da to djelo, pokatkad, pod navodnicima, pa neka to bude i sad, bude zaista nešto što je plod razumijevanja, senzibiliteta, osjećanja vremena u kojem smo živjeli, u kojem živimo i u kojem bismo mogli živjeti. Ali, bez ijednog živog refleksa na trenutak u kojem živimo, zaista, i na sve ovo što nas okružuje i, naravno, opterećuje, niste umjetnik, vi ste nešto što se zove umjetnik. Tako da smatram da svaki senzibilni čovjek koji svoj senzibilitet umije da pretoči u sopstveni iskaz refleksa ili refleksa vremena u kojem živimo je nešto što je za mene vrlo bitno. I to je djelo. A ko šta govori, kako tumači, to danas više nije bitno. Jer, da je bitno i da je bilo bitno ko šta govori, danas ne bismo bili u situaciji u kojoj jesmo. Riječ je danas, ali i ranije, potpuno izgubila svoj smisao. Pametna riječ izgovorena ne znači ništa. Pametan gest ne znači više ništa. Glup gest više ne znači ništa. Ružna riječ ne znači više ništa. Sve je postalo veliko ništa. To je poraz. To je poraz ozbiljnog drugog dijela 20. i početka 21. vijeka. To je ozbiljni ljudski poraz naše civilizacije na trusnom području.

Bili ste, ako se ne varam, dvije godine na čelu Upravnog odbora Filmskog centra Srbije, nakon čega ste podnijeli ostavku. Jeste li to učinili zato što ste smatrali, kako su neki mediji naveli, da Filmski centar treba osloboditi utjecaja politike ili zbog nečeg drugog?
 
Ne. Ja sam u svojoj ostavci tačno i vrlo precizno naveo zašto je podnosim. Ne bih je tumačio, zaista.
 
Činjenica je da matične države na prostoru našeg regiona ne podržavaju kinematografiju ni približno koliko bi trebale. Budući da su umjetnici s prostora bivše države dokazali da se može raditi zajedno, smatrate li da može zaživjeti ideja o zajedničkim regionalnim fondovima?
 
Ponovit ću ono što i vrapci na grani znaju. To je neophodno. To je jedina pukotina kroz koju može da se provuče jedini smisao, jedino što može eventualno da spasi kinematografije s ovih prostora. Ali, vi to mene pitate. Ako me pitate postoji li šansa, ona teoretski postoji, ali praktično ne postoji. Tu moraju da se recituju mnoge stvari. Da se shvati smisao i potreba kulture, je li kultura prava u vremenu u kojem živimo, je li kultura jedini put kojim se može graditi osnova za sve. Naravno da to ne zanima političare. Prema tome, mislim da te šanse nema.
 
Na kojim projektima ste trenutno angažirani?
 
Ima nekoliko projekata. Eto, doći u Sarajevo, imam pred sobom dva-tri filmska projekta, uglavnom, opet participiram u jednoj malo daljoj zemlji.

(dnevniavaz.ba/md)