Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Zapanjio sam se kada sam na mobilnom pročitao internet-vijesti iz Zagreba. Presude koje će, zasigurno, zaljuljati ‘lijepu našu’.

- Što je, Paul, što se stalno igraš sa telefonom? – malo u šali, malo iz znatiželje, pitali su me potomci ljudi u klompama.
- Oprostite, ali pratim neko suđenje – gotovo sam nervozno odgovorio.
- Kakvo suđenje, čovječe, u ovako lijepom danu? Kažu da će vikend biti još sunčaniji i topliji. Prihvati se “Hainekena”  - navaljivali su ovi što cijeli život žive samo za petak i vikend. Posljednji radni dan tjedna je kao “stvoren” za brojanje praznih krigli i opuštanje do daske.
– Što je, opet neki vaši mafijaši što su do jučer vladali našim podzemljem? Da nije onaj što ga zovu Amsterdam?
- OK, nećemo više o tome, jer znam da vas to ne zanima i da ništa nećete shvatiti. Bolje naručimo još jednu rundu da se i ja sa vama opustim.

"Možete je zvati kako hoćete, ali da nije bilo te Jugoslavije, ne bi bilo ni ovog suda. Tko vam je kriv kada se niste znali pametno rastati kao, recimo, Česi i Slovaci. Ovako, neke vaše prvake drže zatvorene u obližnjem Scheveningenu. I, što će drugo, nego im suditi. Jer su za jedne zločinci, a za druge junaci. Nego, jesi li video koga da je u kazamatu a da mu nije bilo  procesa"

Ipak, svako malo, zahvaljujući blagodetima bezične digitalne tehnike, ja sam više u Zagrebu i drugim gradovima Hrvatske, nego u najvažnijem političkom središtu Kraljevine Nizozemske. Pokušavam se konektovati na najznačajne hrvatske portale i virtualne novine, ali uzalud. Stalno se pojavljuje ono “error”. Nije teško zaključiti da su internetski ulazi prezagušeni i da će, sigurno je, još satima biti. Nema mi druge nego, dok sve veseliji prijatelji ne skuže, povremeno ulaziti u portale najvećih nizozemskih medija. Na moje zaprepaštenje o, po nekima, svjetski važnom sudskom procesu ni riječi! Skoro će 14 sati pa se nadam da ću uloviti nešto na radio-vijestima. Dižem se od stola i kao pravim rekreirajuće korake po sve sunčanijoj terasi. Lovim prvi program državnog radija. Od početka do kraja samo vijesti o nedavnom pokolju u jednom ovdašnjem trgovačkom centru, te o novootkrivenim propustima obavještajnih službi na upozorenja da bi poznati sineasta Theo van Gogh mogao biti ubijen od strane ekstremnih islamista, što se i zbilo prije nekoliko godina. Na kraju, zna se, vremenska prognoza  koja u ovom danu najviše zanima slušatelje. O trojici hrvatskih generala i presudama Haškog tribunala ni riječi.

Poslije krigle - dvije ponovo se izvlačim iz sve veselijeg društva i biram internet stranicu najtiražnijeg domaćeg dnevnog lista “De Telegraaf”. U vrhu stranice najnoviji zločinacki podvig, koji  se ovih dana u Nizozemskoj  redaju kao na tekućoj vrpci. Dvadesetpetogodišnji ilegalni imigrant aparatom za gašenje požara presudio nešto starijoj Nizozemski, jer je željala da prekine njihovu dvogodišnju ljubavnu vezu. Možda bi žena ostala živa da su nadležni organi uspjeli na vrijeme da protjeraju nasilnog imigranta čiji nacionalni identitet još nisu utvrdili, te ne znaju u koju  ga zemlju deportirati. Poslije ubistva djevojke ilegalac se sukobio s policijom. U hrvanju sa jednim od agenata uspijeva  mu oteti pištolj iz ruke i ustrlijeliti ga njegovim oružjem. Konačno je savladan pucnjevima u noge. Dalje stoji da je najveći islamofob Europe Geert Wildersa ponovo pred sudom zbog tužbi da sije mržnju i vrijeđa islam kao vjeru.

Prebacujem se na portal uglednih “AD” novina. Najveći dio naslovnice posvećen je 24-godišnjem masovnom ubici Tristanu van der Vlisu, koji je protekle subote, 9. travnja, naoružan kao Rambo uletio u jedan trgovački centar i započeo bjesomučnu besciljnu pucnjavu. Ustrijelio je šestoro nedužnih, ranio desetak, te na kraju, obučen u maskirno odijelo, propucao vlastitu slijepoočnicu. Sada  eksperti, koji slično kao i kod nas sve najbolje znaju kada se već nešto dogodi, raspravljaju da li su ga na to natjerali glasovi koje je čuo u svojoj glavi ili “krvave” kompjutorske igrice što su mu dale ideju da slavu dobrog pucača potraži i van zidova svoje kompjutorske sobe.

Nije teško zaključiti da mediji tretiraju samo teme koje će najviše zanimati domaću publiku. Tko su ti neki hrvatski generali i tamo neka područja na brdovitom Balkanu gdje se sve to nešto događalo. Vraćam se za stol, prijatelji kao da i ne primjećuju da me duže nije bilo. Reagira sam jedan.

- Hej, koji ti je vrag? Što si toliko nervozan, je li se nešto dogodilo doma?
- Nije doma, nego ovdje u Hagu. Tu blizu, kod one međunarodne sudnice
- Misliš one zgrade što su je ogradili visokom ogradom samo zbog vas iz Jugoslavije.
- Bivše …
- Možete je zvati kako hoćete, ali da nije bilo te Jugoslavije, ne bi bilo ni ovog suda. Tko vam je kriv kada se niste znali pametno rastati kao, recimo, Česi i Slovaci. Ovako, neke vaše prvake drže zatvorene u obližnjem Scheveningenu. I, što će drugo, nego im suditi. Jer su za jedne zločinci, a za druge junaci. Nego, jesi li video koga da je u kazamatu a da mu nije bilo  procesa – kao da me pokušavao smiriti.

U naš dijalog uključuje se i treći frend sa punom kriglom hladnog piva u ruci

- Da se mene pitalo, Paul, ja nikada ne bih dozvolio da se pravosudne institucije koje će suditi za ratove i zločine u drugim zemljama smjeste kod nas. Samo nam donose više problema i glavobolje. Eno vam, prijatelju moj, vaših sudnica, vaših gradova, pa se tamo ganjajte, pustite nas na miru… Nemoj se, ljutiti, nemam ništa protiv tebe osobno, nego protiv politike naše vlade.

Nisam mu odgovorio, samo smo zvonko kucnuli kriglama u prvim danima vikenda koji će mnogima, siguran sam, biti buran.