Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Od početaka modernog turizma, krajem XIX stoljeća, Sarajevo je jedna od četiri najveće turističke destinacije Balkana (uz Atinu, Istanbul i Dubrovnik). Prve početke modernog turizma na teritoriji bivše države Jugoslavije baštini grad Sarajevo.

U Sarajevu je 1879. godine počelo prvo organizirano pružanje usluga turističkog vodiča. Da bi zadovoljili potrebe gostiju, koji su u grad stizali željeznicom, gradi se (1881/82) prvi veliki hotel evropskog tipa - hotel Evropa. Od 1946. godine, hotel postaje društvena svojina.

Hotel je u posljednjem ratu devastiran, nakon rata privatiziran, obnovljen i otvoren pred Novu 2009. godinu.

Za usporedbu, prvi veliki hoteli evropskog tipa na teritoriji bivše države Jugoslavije se grade kasnije (Opatija, hotel Quarnero - današnji Kvarner, 1884. i Dubrovnik, hotel Imperial - današnji Hilton Imperial, 1897. godine).

Šta je to što je impresioniralo prve moderne turiste u Bosni i Hercegovini?

Svakako je to bila divlja priroda, visoke planine i duboki kanjoni, ali i fascinantna kulturna baština i zajednice katolika, pravoslavnih, jevreja i muslimana koje su ostale stoljećima sačuvane zahvaljujući jedinstvenoj kulturološkoj i vjerskoj toleranciji osmanske imperije.

Osnivanjem Bosanskohercegovačkog turističkog kluba 1892. godine počinju i prva organizirana putovanja kroz Bosnu i Hercegovinu i širi region.

Milena Preindlsberger – Mrazović u vodiču "Die Bosnische Ostbahn" kaže, da u Sarajevu od 1892. godine, postoji turističko društvo, koje je sebi postavilo zadatak da unaprijedi i podigne turizam i proširi znanja o Bosni i Herecegovini, njenom velikom bogatstvu, raznovrsnim prirodnim ljepotama, kao i o specijalnoj dobroćudnosti njenih stanovnika...

Radeći u turizmu više decenija, bio sam često u prilici da upoznam iskustva razvoja turizma u mnogim zemljama, uglavnom Evrope, Mediterana i Bliskog Istoka. Od bezbroj hotela u kojima sam boravio, što kao profesionalni “izviđač”, a što kao gost, uvjerio sam se da je globalizam u smislu prihvatanja svjetskih standarda u uslugama, ishrani, organizaciji rada i kategoriziranju hotela, cijenama, načinu ugovaranja kapaciteta, plaćanju, online rezerviranju, prezentiranju… ujednačio ponudu lokalnih turističkih tržišta i stvorio relativno ujednačen standard svjetskog turističkog tržišta.

Ima li, ipak, nekih razlika u ugostiteljskoj ponudi? Koliko god potičem sjećanje, stvarno se mogu sjetiti samo jednog hotela udaljenog oko sedam kilometara od Dubaija u naselju Sharjah, koji nije služio alkoholna pića. Vlasnik hotela je zabranu držao godinama, a potom je ukinuo (2003). Hoteli sa svjetskim ambicijama, naravno imaju i internacionalni menu.

Ipak, životne impresije nosim sa jednomjesečnog studijskog putovanja iz Egipta, gdje sam (sa desetak kolega iz BiH) imao priliku da u institutu Al Ahram u Kairu, u napornom programu predavanja i obilazaka terena upoznam iskustva u razvoju turizma u Egiptu. Turizam se nigdje u svijetu, pa tako ni u Egiptu, nije razvio bez učešća države. Za razvoj turističkog proizvoda opće su poznate obaveze države koje nećemo ovaj put navoditi. Napomenuću samo zadivljujuću energiju i želju političke elite da se pomogne razvoj Egipta.

Impresiju koju želim ovom prilikom pomenuti je način prodaje državnih hotela u Kairu. Hoteli se prije prodaje redovno “umivaju”, obnavlja se fasada, mjenjaju itisoni i sl., a potom se raspisuju svjetski tenderi. Ako državna komisija procijeni da nema dovoljno kvalitetnih ponuda na stolu, tenderi se ponavljaju uz direktne pozive potencijalno zainteresiranim kupcima, od Japana do Aljaske. Za neke hotele država ne uslovljava ništa, što znači da kupac hotel može pretvoriti u poslovnu zgradu. Za druge hotele država uslovljava sve. Hotel mora zadržati namjenu, visoku kategoriju, izgled enterijera pa sve do slika na zidovima koje kupac mora zadržati. Tako je napr. bilo sa prodajom Cairo Marriott Hotela, na Nilu, koji je građen prilikom otvaranja Sueckog kanala.

Razvoj turizma u Egiptu (kao uostalom i drugim zemljama Mediterana, posebno Turskoj) već dvije decenije, grabi koracima od sedam milja.

Svečano otvaranje adaptiranog hotela Bristol, na kojem je napadno bila nazočna politička elita, mi je mnogostruko više potaknuo apatiju nego ushićenje i poželjni optimizam. Zašto je to tako?

Šesnaest godina nakon završetka rata, pompezno slaviti završetak godinama duge adaptacije starog hotela Bristol u Sarajevu, koji je raspolagao kompletnom infrastrukturom, osnovnom građevinom, vrijednom lokacijom je dokaz potpune nesposobnosti i impotentnosti vladajućih garnitura od rata do danas. Jedino razumljivo je slavlje današnjih vlasnika i suvlasnika hotela, pripadnika kruga “Zgrabilo se, adaptiralo se, fala bogu - ima se”. Država koja je utrošila milionske iznose na čišćenje i pripremu objekta za adaptaciju (kao i za pripremu objekta hotela Europa), imovinu je dala za bagatelu ne uslovljavajući ništa.

Država ne samo da ništa ne uslovljava, već kobajagi demokratski pruža novim vlasnicima vlasničku slobodu izbora načina poslovanja i rada. Odluka novog vlasnika hotela “Bristol”, izvjesnog građanina Saudijske Arabije, da se u njegovom hotelu ne toči pivo, vino ili neko drugo alkoholno piće je njegovo pravo izbora isto kao kada bi neki drugi poduzetnici otvorili mesare u Titovoj (kao što su poslije rata i otvarali) ili u svojim hotelima služili mozak živih majmuna kao u Tajlandu i na Dalekom istoku ili nudili pseći menu kao u Kini i sl.

Moglo bi se postaviti i slijedeće pitanje: Kome je stalo da sabotira turističku budućnost Sarajeva reducirajući njegovu turističku ponudu otvarajući, koliko znam, treći hotel (za sada) u kojem se ne toči piće?

Odgovor bi mogao biti: Domaćim instaliranim izvođačima radova, subkontraktorima rušitelja Bosne i Hercegovine, kojima je glavni zadatak stalni rad na upornom radikaliziranju ovog grada pružajući time alibi rušiteljima čija je deviza “Sarajevo Teheran”.

Otvaranje navedenog hotela u Sarajevu nije u bitnoj funkciji razvoja turizma u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, kako se to želi prikazati, već nesporan koristan doprinos povećanju i obogaćivanju ponude osnovnih smještajnih kapaciteta. Uzgred rečeno, u osnovne smještajne kapacitete spadaju i prenočišta i turistička naselja. Na povećanje poslovnih dolazaka u Sarajevo, pojava novog (starog) hotela, po prirodi stvari, takođe neće imati nikakvog uticaja.

Tek izgradnjom kongresnog centra, razvojem turističkog proizvoda grada i Sajma u Sarajevu, razvojem velikih društvenih događanja grad će zakoračiti u novu turističku budućnost.

Skoro pa dvodecenijska mrljava obnova i razvoj države i grada veoma je vidljiva kroz “razvoj” turističke industrije u kojoj vlast nije pokazala sposobnost da pozicionira državu, uslovno rečeno, kao poslodavca. Predstavnici vlasti nas tako uvjeravaju da je potpuno divlja izgradnja objekata rezultat razvoja, a ne stihijno naseljavanje prostora uzrokovano mukom muhadžera i izbjeglica i željom raznih “investitora” da kapital “ugrunte” ili ga brzo obrnu bez želje za ikakvim planiranjem. Današnji “razvoj” se zato može okarakterizirati kao stihijne aktivnosti prouzrokovane interesom pojedinaca ili grupa i koncentracije stanovništva u pojedinim dijelovima Kantona Sarajevo, koje ozbiljno prijete da ugroze uvjete življenja ljudi u gradu Sarajevu.

Niko nikada neće doći u Sarajevo, niti u bilo koji grad na svijetu, sa motivom da spava u jednom od hotela (izuzeci potvrđuju pravilo). Motivi putovanja, kao i turistički proizvod Sarajeva, su takođe opće poznati, onome ko želi da ih zna.

Koga još interesira politika razvoja turizma uz koju možemo dovesti u grad milione turista?

Ni jedan dosadašnji izbornik, od rata do danas, nije imao obavezu da ima bilo kakvu politiku, obavezu, odgovornost  i ta praksa se naravno, želi i dalje zadržati. Osobni uspjeh izbornika se i dalje mjeri isključivo veličinom kriminalnog bogaćenja.

Zbog toga je i pojavu aktuelnog političkog programa u obliku “platformice” moguće dočekati atributom “platformaši”. 

Otvaranje adaptiranog hotela se pažljivo isplaniralo u vremenu održavanja Drugog Sarajevo Business Foruma 2011, tako da smo uz domaću “elitu”, evidentno nezainteresiranu za razvoj ali posebno zainteresiranom za kontrolu i usmjeravanje budućih investicija, imali priliku vidjeti i čuti izjave više stranih pozvanih investitora, koji su kako kažu “nanjušili” unosna ulaganja, posebno u elektroenergetski sektor. 

Domaća ublehaška “elita”, nas tako želi uvjeriti da će investitori, uglavnom iz zemalja, koje su se proslavile u svijetu gradnjom besmislenih građevina, visokih preko kilometra, donijeti decenijama čekani razvoj, upošljavanje domaćih ljudi i domaćih privrednih kapaciteta, dakle svega onoga što oni nisu znali, a moguće ni htjeli da učine.

Zabilježeno je da je 1985 godine, u Bosni i Hercegovini ostvareno skoro šest miliona noćenja. Te godine su muzeji u gradu Sarajevu prodali oko 260.000 ulaznica. Muzej Svrzina kuća je npr. te godine zabilježio prodanih preko 51.000 ulaznica.

Posljednja urađena i uredno plaćena, ali zvanično neprihvaćena Strategija razvoja turizma u FBiH planira da ćemo u 2019. godini bilježiti oko četiri miliona noćenja, dakle te godine ćemo dostići oko dvije trećine onoga što smo imali 1985 godine. Aferim (bravo) autorima plana razvoja.

Službeni statistički podaci o broju turista u BiH su:

1989. godina = 2,367.000 turista sa prosjekom noćenja od 2,2 dana.
2007. godina =    690.000 turista sa prosjekom noćenja od 2,3 dana.

Sa usklikom odobravanja na Drugom Business Forumu je primljena i vijest da će Saudijski fond za razvoj našoj zemlji dati zajam od 35 miliona KM za izgradnju obilaznice u Zenici.

Kada, ako nam dragi bog da, za deset godina dostignemo ciljeve aktuelne Strategije razvoja turizma, navršiće se tačno dvije hiljade godina od vremena kada je carski namjesnik P.C. Dolabella završio građevinski poduhvat na teritoriji današnje države Bosne i Hercegovine, koji mu je naložio imperator August. Carski namjesnik je u vremenu od 14. do 20. godine n. e. (za manje od sedam godina) izgradio preko 550 milja cesta po vrlo teškom planinskom terenu i time postavio osnovu kasnije vrlo guste cestovne mreže u našim krajevima.

Glavni krak je od Salone išao preko Livna, Kupresa, Novog Travnika i Kiseljaka za Sarajevsko polje (Kolonia AQUAE S...) i potom trasom današnje ceste Džemal Bijedić od Ilidže za Sarajevo, gdje se uz Koševski potok račvao današnjom Alipašinom ulicom na sjever za Panoniju, a produžavao Titovom ulicom preko Pašinog brda i Sokoca za Argentariju (Srebrenicu) i istočne krajeve.

Mrzi me da računam koliko godina bi trebalo domaćoj nesposobnoj “eliti” da svojim tempom “razvoja” izgradi mrežu od 550 milja cesta, kroz Bosnu i Hercegovinu. Mrzi me da računam i koliko je kilometara 550 milja.

(DEPO PORTAL)