Piše: Nikola MIHALJEVIĆ

Do prije neki dan moj se poznanik hvalio fotografijom na kojoj se vidi on zagrljen s Ivom Josipovićem, predsjednikom Republike Hrvatske. Fotografija je nastala u vrijeme kada je Ivo Josipović, još samo kao kandidat, pabirčio glasove bosanskohercegovačkih Hrvata, vabeći ih da daju svoj glas njemu, budućem predsjedniku Republike Hrvatske. Iako neki analitičari kažu da je Ivo Josipović tada plaćao "skuplje pitu neg' tepsiju", jer je u Bosni, kažu, dobio 4% glasova, a baš radi toga (skupljanja glasova po Bosni) u Hrvatskoj izgubio najmanje 8% hrvatskih birača, i sa tih 4 i bez onih 8% glasova on je postao trećim hrvatskim predsjednikom. Glasala je, naime, ojađena Hrvatska. Izlagana, na sve moguće načine izvarana i do zla boga opljačkana Hrvatska. Hrvatska malih ljudi. Nijedna HVIDR-a nije mogla biti tako moćna da tadašnji uspjeh Ive Josipovića nije mogao biti lako predvidljiv. Od tada je on dobio obavezu da zdušno skrbi političkim, a, dakako i ekonomskim probitcima Republike Hrvatske.

IVO JOSIPOVIĆ: Iako ne s bogzna kakvim ovlastima, naslijedio je stanje skoro totalno kriminaliziranog društva, natovarenog kao nebo teškim teretom s kojim se nijedna država ne bi mogla bezbolno nositi. Uz to je naslijedio i, najblaže rečeno, nelagodne odnose sa svojim susjedima, u prvom redu s Bosnom i Hercegovinom, državom u kojoj obitava značajan broj etničkih Hrvata, od kojih su većina i državljani Republike Hrvatske. Posebnu nelagodu s tom državom izaziva mu i stalno podsjećanje na prvi grijeh, skoro pa u incestu začet zmijski plod, ravan istočnom grijehu, koji on, kao predsjednik Republike Hrvatske, na početku je već bilo znakova, ne može okajati, ili ga nekako drugačije riješiti

Kažem do prije neki dan, jer me tada moj poznanik pitao, malo karikaturalno, naravno, da li da tu zajedničku fotografiju spali javno, na gradskom trgu, ili u potaji, u dvorištu svoje kuće. Kaže da ga je Ivo Josipović, prihvatajući HDZ-ovu mantru o njegovoj etničkoj ugroženosti u Bosni i Hercegovini, uvrijedio i razočarao, ne vjerujući, usput, nikome ko bi ga uvjeravao da Ivo Josipović ne zna da to što on hadezeovski ponavlja nije laž.
    
Bilo kako mu drago, moj poznanik je, do neki dan, bio posvećenim vlasnikom slike s predsjednikom. Što se, u međuvremenu, dogodilo s tom fotografijom, nije ni važno.
    
Ali, utkratko, kako doista stoje stvari s elementima nastanka slike s predsjednikom i je li moj poznanik imao pravo na razočaranje?
    
Ivo Josipović je postao trećim hrvatskim predsjednikom, a u državi koja ima tako nizak redni broj trenutnog predsjednika sve što se u njoj i oko nje događa njoj je historijsko. Iako ne s bogzna kakvim ovlastima, naslijedio je stanje skoro totalno kriminaliziranog društva, natovarenog kao nebo teškim teretom s kojim se nijedna država ne bi mogla bezbolno nositi. Uz to je naslijedio i, najblaže rečeno, nelagodne odnose sa svojim susjedima, u prvom redu s Bosnom i Hercegovinom, državom u kojoj obitava značajan broj etničkih Hrvata, od kojih su većina i državljani Republike Hrvatske. Posebnu nelagodu s tom državom izaziva mu i stalno podsjećanje na prvi grijeh, skoro pa u incestu začet zmijski plod, ravan istočnom grijehu, koji on, kao predsjednik Republike Hrvatske, na početku je već bilo znakova, ne može okajati, ili ga nekako drugačije riješiti.
    
U vrijeme kada je moj poznanik postao vlasnikom slike s predsjednikom, Ivo Josipović je, kao kandidat za predsjednika Republike Hrvatske, došao pabirčiti glasove po Bosni i tim obznanio da prema toj državi prihvata igru utvrđenom u onom prvotnom, incestuoznom istočnom gijehu. Sve kasnije se, po pravilu, odvija pukom inercijom, običnom rutinom.
    
Već tada je moj poznanik trebao znati da neće imati pravo na razočaranje.
    
Vjerojatno ne svojom voljom, Ivo Josipović je sve vrijeme pokušavao potisnuti ustranu činjenicu da je jedan njegov prethodnik, prvi hrvatski predsjednik, bio "Sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka.", obznanivši time da je "otac domovine" ujedno i rasist. Za tog istog prethodnika Ive Josipovića "Bosna i Hercegovina je neprirodna tvorevina koju treba razmontirati, a bosanskohercegovački muslimani su neevropski narod", time, pak, obznanivši da je "tvorac mlade demokracije", najblaže rečeno, i ksenofob. Kako naknadno svjedoči P Galbraith, isti je tvorac "mlade demokracije" i nepitan izjavio "Kako muslimani predstavljaju islamsku prijetnju, a Hrvatska je istočni zid zapadne civilizacije.", potvrdivši da je spreman taj "istočni zid "učvrstiti, a "islamsku prijetnju" nekako suzbiti, obznanjujući da je, po tom poslu, spreman i ugaziti u tuđu zemlju i tako, izvjesno je, dovesti do mogućnosti da se u tom poslu izvrši i ratni zločin. To što je s njim mišljenje dijelila i njegova stranka (HDZ), najznačajnija hrvatska politička organizacija toga doba dio je iste priče.   

Vjerojatno ne svojom voljom, Ivo Josipović je sve vrijeme pokušavao potisnuti ustranu činjenicu da je jedan njegov prethodnik, prvi hrvatski predsjednik, bio "Sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka", obznanivši time da je "otac domovine" ujedno i rasist. Za tog istog prethodnika Ive Josipovića "Bosna i Hercegovina je neprirodna tvorevina koju treba razmontirati, a bosanskohercegovački muslimani su neevropski narod."

Malo znači objašnjenje Vesne Alaburić, poznate zagrebačke odvjetnice, kako "...uopće nije bitno što je Tuđman planirao s Bosnom i Hercegovinom? /upitnik je moj/ nego je bitno je li Tuđman planirao da se bilo koji politički cilj ostvari počinjenjem zločina. Uvjerena sam da smo uspjeli dokazati da Tuđman niti jedan politički cilj nije kanio realizirati činjenjem zločina."(Misli na obranu svog klijenta, M Petkovića u Hagu.) Malo znači radi toga što će gospođa Vesna Alaburić i sve vesne alaburić koje budu dolazile iza nje i pomrijet će a neće shvatiti da je u ostvarenju Tuđmanovih, ili bilo čijih drugih političkih ciljeva u Bosni i Hercegovini sličnih njegovima, zločin već ukalkuliran, sam po sebi.
    
Takvo političko naslijeđe dočekalo je trećeg hrvatskog predsjednika, Ivu Josipovića, a bar neki u Bosnu su znali da bez dekonstrukcije tih odnosa Hrvatske prema Bosni i Hercegovini stanje u ovom dijelu svijeta bit će sve prije no miran kutak prikladan za ugodan život. Još više ih je u Bosni očekivalo da je s Ivom Josipovićem i došlo vrijeme dekonstrukcije onoga zmijskog okota, i po tome moj poznanik ne bi imao razloga da ga razočara predsjednik za kojega je glasao.
    
Ali, kao i u svakoj lijepoj priči, ne trajaše to dugo.
    
"Zaustavite Reuters!", možda bi sada poželio Ivo Josipović. Ali ne ide. "Najveća mreža novinskih i tv agencija šalje dnevno više od osam milijuna riječi na devetnaest jezika." I u tih više od osam milijuna riječi, tridesetšest, jasno složenih, riječi hrvatskog predsjednika, ovako poredanih: "Mi smo u posebno osjetljivoj situaciji jer graničimo s Bosnom u kojoj živi puno ? (opet je upitnik moj) muslimana i nadam se da taj sukob, osobito u Libiji, neće utjecati na odnose različitih nacionalnosti u Bosni i u susjednim zemljama."
    
U najkompliciranijim odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, od svršetka rata pa do danas, Ivo Josipović londonskom Reutersu vrti priču kao izašlu iz najcrnjih ratnih dana. Ova izjava traži mnogo pitanja i, vjerojatno, još više odgovora. Možda, opet, Ivo Josipović zna nešto što mi ne znamo, ali se je toplo nadati da ono o "osjetljivoj situaciji jer graničimo s Bosnom" nema vrijednost, ni intenciju ,onome "Kako muslimani predstavljaju islamsku prijetnju a Hrvatska istočni zid zapadne civilizacije."
    
Nadati se je, jer je ne izriču isti ljudi, nije ni isto vrijeme..., i tako to..., a moj poznanik i vlasnik slike s predsjednikom može da čini s njom što hoće, ali pravo na razočaranje Ivom Josipovićem nema.