Piše: Dušan BABIĆ, www.balkaninsight.com

Sa velikim interesovanjem sam pročitao komentar koji je napisao moj uvaženi kolega Matthew Parish pod naslovom „Hrvatska kriza gura Bosnu ka njenom kraju“. U mnogome se slažem sa njim, međutim, postoje tačke sa kojima se uopšte ne slažem. Evo nekih od njih.

„Zbog toga bi za Bošnjake bilo bolje da se usredsrede na sticanje bogatstva i jačanje političkog uticaja u oblastima koje su isključivo pod kontrolom Bošnjaka. Neosvojive političke bitke treba zamijeniti poslovnim interesima. Srbe i Hrvate treba pustiti da idu svojim putem.”!?

Političke bitke se zaista ne mogu dobiti, ali, nažalost, politika je i dalje važna u ovoj ratom razorenoj zemlji i društvu duboko podijeljenom po etničkim osnovama.

Osim toga, rečenica koja tvrdi da Srbe i Hrvate “treba pustiti da idu svojim putem“ otvoreno sugeriše da Bosna i Hercegovina nije i njihova zemlja ili da su čak oni uljezi u sopstvenoj domovini.

Teško je reći da je Sarajevo danas kosmopolitski grad. Zahvaljujući dramatičnim demografskim promjenama izazvanim ratom, trenutno samo u Sarajevu živi oko 100.000 nepismenih! Naime, siromašni i zaostali stanovnici iz udaljenih ruralnih krajeva istočne Bosne, danas uglavnom dijelom Republike Srpske, doselili su se u Sarajevo i njegova predgrađa. Vjerovatno za stalno.

U daljem izlaganju, koje bi trebalo da potkrepi tezu o samodovoljnosti bošnjačkog bantustana, koji, uzgred, predstavlja samo četvrtinu čitave teritorije BiH, i govoreći o njegovim prednostima nad srpskim i hrvatskim dijelovima zemlje, Sarajevo je opisano kao „kosmopolitska prijestolnica“.

Teško je reći da je Sarajevo danas kosmopolitski grad. Zahvaljujući dramatičnim demografskim promjenama izazvanim ratom, trenutno samo u Sarajevu živi oko 100.000 nepismenih!

Naime, siromašni i zaostali stanovnici iz udaljenih ruralnih krajeva istočne Bosne, danas uglavnom dijelom Republike Srpske, doselili su se u Sarajevo i njegova predgrađa. Vjerovatno za stalno.

Jedna živopisna i veoma indikativna šaljiva izreka masovno se prepričava ovdje: „Ne želim da vidim kravu čak ni na kartonu za mlijeko”, dodajući: „Bilesi, imam i sitnu vodu”.

„Možda najvažnije goruće pitanje jeste da li će se Bošnjaci latiti oružja da bi spriječili raspad svoje države. … (moj kurziv)” Još jednom, moj kolega Parish jasno kaže da je BiH isključivo bošnjačka država! Nema potrebe posebno napominjati koliko je takvo razmišljanje pogrešno i štetno za ovu zemlju.

„Za većinu Bošnjaka Republika Srpska je isto što i Kosovo za Srbe: zemlja koja izaziva sirovu emocionalnu reakcije mržnje, jer se smatra okupiranom od strane neprijateljski raspoloženog stranog naroda“, dodajući, “…Ali, to je mjesto koje nikada ne posjećuju.“ Ponovo pogrešno.

Poznajem mnoge Bošnjake koji često putuju u Republiku Srpsku, i bez straha ili ičeg sličnog. Poređenje Republike Srpske sa Kosovom je čista glupost.

A što se tiče „rezervisanog optimizma“, Parish je naveo „dva izuzetka, Mostar i Brčko…” ponovo ne pomenuvši Sarajevo, kao litmus test bilo kakve svjetlije budućnosti zemlje.

Naime, prije nekoliko mjeseci komentarisao sam njegovo otvoreno pismo Rodericku Mooreu, tada novom glavnom zamjeniku Visokog predstavnika i supervizoru za Brčko u Kancelariji Visokog predstavnika u Sarajevu, objavljenom u sarajevskom 'Oslobođenju'.

Ukratko, rekao sam tada da je status Sarajeva pitanje nad svim pitanjima. Dok god je Sarajevo striktno pod kontrolom Bošnjaka, svaka debata o tome kako BiH načiniti državom koja će funkcionisati sama od sebe je bespotrebno ili predstavlja praznu priču.

I, konačno, preostaje pitanje – zašto je međunarodna zajednica toliko posvećena očuvanju status quo u Sarajevu? Ali, to je neka druga tema za diskusiju.