Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Sa sramom priznajem da nisam ništa bolji od drugih. Kada sam prije nekoliko dana doznao da se neki nesrećnik spalio na Damu, centralnom amsterdamskom trgu, uzbuđeno sam pomislio - je li to netko snimio!? Grozničavao sam pretraživao internet-portale, birao TV kanale u nadi da ću zadovoljiti svoju zeđ za krvavim spektaklom. Srećom, bilo je u središtu nizozemske prijestonice i snalažljivih koji su se prihvatili mobilnih telefona ili digitanih kamera pa snimili svaki detalj drame jadnika što se polio benzinom i kresnuo upaljač. Moglo se sve bolje vidjeti nego u ovim već sve dosadnijim  ”big braderima”.

Kada je javljeno da se na ovako strasan kraj odlučio Iranac kojem su odbili dati azil, neki kao da su se osvijestili i počeli primjećivati da je više ljudi snimalo sam čin pokušaja samoubojstva nego sto je priteklo u pomoć čovjeku koji je gorio. Čak i oni koji nisu imali kamere u rukama mirno su posmatrali kako nekoliko spasilaca vodi bitku sa bijesnim plamenovima žrtvujuci svoje vindjakne i kapute. Za ostale markirana odjeća bila je vrjednija od života koji je nestajao pred njihovim očima.

Tog dana telefoni novinskih i TV uredništva bili su zagušeni lovcima na senzacije koji su nudili “jedinstvene snimke” , zabilježene mirnom rukom i oštrom slikom, čovjeka kako umire u bijesnoj igri vatre. Materijal je bio “bogovski”, dizao je gladanost i tiražu, zato su se kolege-urednici utrkivali tko će platiti više za spektakl koji se ne viđa svakog dana. Za samo nekoliko sati internet-portali sa fotosima čovjeka koji gori imali su preko 100.000 klikova! Potresne slike iz Amsterdama obišle su cijeli svijet i većina posmatrača je zaključila da su snimatelji dobro obavili posao. Bili su na pravom mjestu u pravo vrijeme i znali su odabrati dobar kut za fofogarfije i video-uradke.
       
Kada je javljeno da se na ovako strasan kraj odlučio Iranac kojem su odbili dati azil, neki kao da su se osvijestili i počeli primjećivati da je više ljudi snimalo sam čin pokušaja samoubojstva nego sto je priteklo u pomoć   čovjeku koji je gorio. Čak i oni koji nisu imali kamere u rukama mirno su posmatrali kako nekoliko spasilaca vodi bitku sa bijesnim plamenovima žrtvujuci svoje vindjakne i kapute. Za ostale markirana odjeća bila je vrjednija od života koji je nestajao pred njihovim očima.
       
Hej, stani Pavloviću, sjeti se samo kako si se ti ponašao u takvim situacijama. I onda su uspomene stida potekle. Bilo je to u jednom prosincu ranih osamdesetih. Krenuo sam iz Sarajeva ka Makarskoj. Tamo sam se trebao susresti sa momcima čuvenog alpiniste i junaka ondašnjih i sadašnjih gorskih službi spašavanja sa Stipom Božićem. Planirano je da mi budu vodiči  u posjetu posadi TV tornja na Biokovu, smještenom na jednoj od najopasnijih planinskih kota. Zbog visokih snježnih nanosa po bosanskim cestama odlučio sam da je sigurnije putovati busom nego automobilom. Satima smo se probijali do Mostara i, konačno, asfalt! Vjerovao sam da je prometnim mukama došao kraj, kada nas je umjesto bijelih smetova, zahvatio  orkanski vjetar. Udari bure od stotinjak kilometara na sat poigravali su se velikim vozilom i sa pedesetak uplašenih putnika. Do mene je sjedila mlada, lijepa žena. Višečasovnu udubljenost u jutarnje novine prekinulo je njeno zabrinuto pitanje da li ćemo stići do Splita. I slično, kao u zrakoplovu kada ljudi progovore sa nepoznatim suputnicima u strahu od turbulentnih propadanja letjelice, nas dvoje tako smo smirilivali živce, uvjeravajući se da je, ipak, sigurnije na suhoj cesti nego na  snježnim  drumovima. Doznao sam da sa nestrpljenjem hita na susret sa vjerenikom, mornarom koji je čeka u gradu pod Marjanom.
       
Iskusni brkati vozač doveo nas je do Makarske. Sa olakšanjem sam prihvatio šoljicu kave na autobuskom kolodvoru i sve smirenije čekao dolazak Božića i ekipe. Mlada lijepa žena i ostali produžili su ka Splitu. Dok sam poslije četrdesetak minuta poručivao drugu kavu, Makarskom su počele zavijati sirene.
        
- Je li to neka vježba civilne zaštite? - znatiželjno sam pitao konobara
- Nije mladiću, nego nesreća. Sarajevski autobus odletio je u provaliju kod Dubaca!
        
Kakva kava, kakvo Biokovo!?. Uhvatio sam prvi taksi u grozničavom novinarskom lovu za senzacijom. Bio sam ponosan na samog sebe pri pomisli da ću prvi napraviti vijest o udesu. Već sam zamišljao kako će me citirati sve agencije, a novine tiskati moje fotose. Za 15-tak minuta stigli smo do Dubaca, opasnog usjeka na Jadranskoj magistrali, između Brela i Omiša, u kojem   bura, stješnjena u procjep među moćnim liticama, još više dobija na snazi. Ovog puta naprosto je zbrisala “moj bus” u duboku provaliju.

I što da se lažemo, što više krvi, više prostora i minutaže u medijima. Nisu li Christian Amanpour, nekada sa CNN-a, ili Martin Bell sa BBC-a, upravo na takvim slikama postali svjetske novinarske face. Jučer su bili na našim prostorima, danas  na drugim. Jučer smo bili mi, danas Libija! Krvave slike donijeće nove reporterske  slave. Tko je tome kriv? Mi, novinari, ili vi što letite kao muhe na…., dok se piše o tragediji, smrti, krvi!?

          
Uz velike napore uspio sam se 200 metara spustiti u ambis ispod kojeg je bijesno zavijalo zapjenušano more. Po niskom škrtom rastinju, što se probijalo kroz oštri kamen, zaustavili su se komadi lima uništenog autobusa, Pored njih razbacani kuferi, torbe i 12 tijela mojih doskorašnjih suputnika od Sarajeva do Makarske. Uspaljen škljocao sam do besvijesti. Posebno me je privlačila jedna osoba koja kao da je spavala. Bila je to ona mlada žena, koja je očekivala zagrljaj vjerenika u Splitu. Kroz objektiv i dalje je bila lijepa…

Nakon sat vremena ponovo sam bio u Makarskoj. Slao sam svoje novinske materijale. Sutradan doznajem da sam dobio redakcijsku nagradu zbog  dobrog snalaženja u datom trenutku.

Robot bez osjećaja probudio se u meni  i za prijeratne velike rudarske nesreće u Rudniku mrkog uglja u Zenici. Dok su iznosili ugljenisana tijela komorata uspio sam pronaći odličnu poziciju za fotografiranje. Popeo sam se na obližnju dizalicu točno iznad ulaska u okno. Ispod mene kao da su defilirali spasioci sa nosilima i mrtvim tijelima. Skoncentriran na što oštrije slike i dobre kadrove ništa nisam osjećao. Emocije u valu oduševljenja zahvatile su me  tek u foto-laboratoriju kada sam skužio kako sam dobre fotose napravio.

Slično je bilo i na drugoj velikoj rudarskoj tragediji u Tuzli. Tada sam zapravo proklinjao svoju kameru i zakočeni film u njoj. Uz glasne  psovke nisam ni zamjećivao koliko je tuge oko mene. Na tisuće ljudi sa strahom je isčekivalo svaki izlazak spasilaca iz rudarske jame na svjetlost dana. Svako pojavljivanje značilo je i još jedno tijelo više. Ludio sam i što nemam širokutni objektiv kojim bih mogao zahvatiti cijeli prostor na kojem je ležalo gotovo stotinu mrtvih rudara.
           
Reporter užasa probudio se u meni i kada je rat buknuo. Srećom ili ne, tada nije bilo digitalne foto-tehnike. Trčao sam za prizorima koji uzbuđuju dok nije nestalo filma. Danas, kada vidim kolege sa teškim objektivima kako jure po raznim ratištima, točno znam što misle i osjećaju. Traže samo fotos koji će uzdrmati i razveseliti urednike. Što više takvih slika, to bolja pozicija na ljestvici karijere. Koliko li su se tek visoko popeli oni što su tako impresivno prikazivali svu razornu moć tsunamija dok je gutao japansku obalu. Svi smo bili oduševljeni kadrovima, rijetki su se sjetili da su ispod vala katastrofe bili ljudi, živa bića, što su u trenu zbrisani…

I što da se lažemo, što više krvi, više prostora i minutaže u medijima. Nisu li Christian Amanpour, nekada sa CNN-a, ili Martin Bell sa BBC-a, upravo na takvim slikama postali svjetske novinarske face. Jučer su bili na našim prostorima, danas  na drugim. Jučer smo bili mi, danas Libija! Krvave slike donijeće nove reporterske  slave. Tko je tome kriv? Mi, novinari, ili vi što letite kao muhe na…., dok se piše o tragediji, smrti, krvi!?