Kurt Bassuener je viši partner u Democratization Policy Council, sa sjedištem u Sarajevu. Balkan Insight je BIRN-ova online publikacija.

Piše: Kurt BASSUENER, www.balkaninsight.com

Komentar Matthewa Parisha za Balkan Insight, („Hrvatska kriza gura Bosnu ka njenom kraju“, objavljen na DEPO PORTAL-u pod naslovom "Da li će se Bošnjaci latiti oružja da bi spriječili raspad svoje države?!"), zastupa stanovište da je strukturalna i politička disfunkcija Bosne i Hercegovine ušla u svoju završnu fazu, zbog „nepovratnog“ gubitka interesovanja međunarodne zajednice, zajedno sa drugim faktorima koji su doprinijeli tom stanju. Njegov savjet je da „Srbe i Hrvate treba pustiti da idu svojim putem“, čime bi „autonomna bošnjačka teritorija“ postala krnja država.

Međunarodna uloga bi se promijenila iz provedbe mira i očuvanja države – “nastojanje da se osramoćena vizija održi u životu”, Parishevim riječima – u upravljanje “ružnim nuspojavama" raspada države, a posebno onih koje bi se odnosile na Brčko Distrikt, koji bi pripao Republici Srpskoj, i, još uvijek osporavanom, Gradu Mostaru.

Nema načina koji bi ovu državu mogao podijeliti na usaglašen i nenasilan način. Iako se doima jednostavnim, ovo rješenje bi stvorilo više problema, nego što bi ih riješilo, dovelo bi do dalje destabilizacije u regionu i stimuliralo bi nacionalističke politike u susjednoj Srbiji i Hrvatskoj.

Parisheva jeziva dijagnoza situacije je tačna, obzirom da je odlučujući faktor tog stanja realno isključivanje međunarodne zajednice iz Bosne od 2006. godine. Ipak, Parishev recept – raspad države pod međunarodnom palicom – bi bio strašna pogreška, koja bi istovremeno zahtijevala da međunarodno uplitanje bude dublje i rizičnije od onog koje je potrebno za sprečavanje raspada države.

Nema načina koji bi ovu državu mogao podijeliti na usaglašen i nenasilan način. Iako se doima jednostavnim, ovo rješenje bi stvorilo više problema, nego što bi ih riješilo, dovelo bi do dalje destabilizacije u regionu i stimuliralo bi nacionalističke politike u susjednoj Srbiji i Hrvatskoj.

Izvan kontrole

Proces, kojeg su oslobodili separatistički političari u Bosni sa ciljem ostvarivanja političke koristi, pokazuje znake stvaranja dinamike koja je van njihove mogućnosti kontrole. Svjesno ili ne, Parisheva argumentacija se poklapa sa argumentacijom predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika: „Bosna nema budućnosti i treba joj dozvoliti da se raspadne mirnim putem.”

Naravno, on se nalazi u idealnoj poziciji da osigura disfunkcionalnost države, kao što Parish i prihvata. Dodikova prividna procjena o nedostatku kolektivne želje međunarodne zajednice da se odupre stalnim nastojanjima izvrtanja države, se stalno dokazuje kao vidovitost; posljednji komunikej Vijeća za implementaciju mira, PIC, pokazuje nepostojanje saglasnosti čak ni oko prepoznavanja takvog nastojanja kao jasnog problema.

Kao i Parish, i Dodik izgleda vjeruje da neće biti značajnijeg otpora raspadu države unutar Bosne i da su oni, koji su tome skloni, previše podijeljeni da bi predstavljali značajnu prepreku. No, ovo je kockanje sa previsokim ulozima; ono koje bi opstanak Republike Srpske moglo staviti u opasnost. Parish ispravno identificira partnerstvo na potkopavanju države, između Dodika i vođe Hrvatske demokratske zajednice, HDZ, Dragana Čovića; disfunkcionalni federalni entitet skreće pažnju sa Dodikove vlastite kampanje da razori državu i potkrijepi svoj argument, koji je već otrcana izjava da je Republika Srpska „bolji dio” Bosne i Hercegovine.

Kockanje sa previsokim ulozima; ono koje bi opstanak Republike Srpske moglo staviti u opasnost. Parish ispravno identificira partnerstvo na potkopavanju države, između Dodika i vođe Hrvatske demokratske zajednice, HDZ, Dragana Čovića; disfunkcionalni federalni entitet skreće pažnju sa Dodikove vlastite kampanje da razori državu i potkrijepi svoj argument, koji je već otrcana izjava da je Republika Srpska „bolji dio” Bosne i Hercegovine.

Čović se, također, upleo u igru sa visokim ulozima oko sastava Vlade Federacije tokom proteklog mjeseca, kada je povećao uloge i, umjesto da se zadovolji sa priličnim brojem visokih pozicija, izgubio. HDZ odbija legitimitet Vlade Federacije koju čini koalicija Socijal-demokrata, SDP, [bošnjačke] Stranke demokratske akcije, SDA, Radom za boljitak i Hrvatske stranke prava, HSP, ali su povukli slučaj sa Ustavnog suda Federacije, očito u strahu od poraza.

Nivo međuetničke tenzije u Federaciji, između Hrvata i Bošnjaka, je sada viši nego bilo kada od prigušenog pokušaja stvaranja trećeg entiteta 2001. godine. No, koncept trećeg entiteta predstavlja opterećenje HDZ-u i njegovom savezniku, HDZ 1990, jer bi njegove navodne granice bile daleko od jasnih, ali i neprihvatljive bošnjačkoj većini u Federaciji.

Hrvatsko stanovništvo je podijeljeno u bar tri odvojena područja; fokusiranje na Hercegovinu i zapadnu Bosnu bi značilo da bi Hrvati u centralnoj Bosni bili izostavljeni iz ovog entiteta. Ovaj problem je bio prisutan u ratu i još uvijek predstavlja problem u samoj ideji "Herceg-Bosne".

Kada se pogleda karta, onda se vidi da Brčko i Mostar nisu jedine moguće krizne tačke. Uprkos Parishovom uvjerenju da Bošnjaci i Srbi "više nisu pomiješani", povratnička zajednica Bošnjaka u Republici Srpskoj je značajna u Srebrenici, Prijedoru i Bijeljini (Janji).

Pored povratnika, govorimo i o drugim lokaliziranim koncentracijama ustavotvornih naroda. Srbi imaju većinu u četiri općine Federacije: Drvaru, Glamoču, Grahovu i Petrovcu. A šta je sa bošnjačkom većinom u Unsko-Sanskom kantonu? Podjela države na “jedno-etničke bantustane”, da se poslužimo izrazom koji koristi Parish, ne bi bio jednostavan proces, uprkos uspjesima koje je etničko čišćenje ostvarilo tokom rata na promjeni demografskog stanja.   Prilikom zagovaranja za međunarodnim upravljanjem procesom raspada države, on želi reći da bi međunarodna zajednica trebala završiti ili nadgledati nezavršeni proces etničkog čišćenja iz doba rata. Zbog toga, povratak bošnjačkih izbjeglica u Brčko, uz pomoć S.A.D.-a, ocjenjuje “problematičnim”: staje na put povezivanju dviju polovina Republike Srpske.

Bar je bivši ambasador S.A.D.-a, William Montgomery, sada lobista za srbijansku nacionalističku Srpsku naprednu stranku, SNS, koju vodi Tomislav Nikolić, bio iskren o toj pojedinosti kada ju je zagovarao prije dvije godine. Ovakva strategija bi u sebi imala direktne rizike po one koji bi bili zaduženi da je sprovedu: mnogi će se, vjerovatno, nasilno opirati promjeni misije međunarodne zajednice iz pružanja “zaštićenog i sigurnog okruženja” u omogućavanje ponovnog čišćenja.

Parish povlači paralelu sa Kosovom: Bošnjaci će prihvatiti gorak gubitak Republike Srpske, isto kao što su Srbi prihvatili gubitak Pokrajine Kosovo, zbog toga što im “povećana politička autonomija srpskog i hrvatskog dijela Bosne, ne pravi nikakvu praktičnu razliku". Ponovno, uvidom u karte, postoji bar jedno, veliko, praktično pitanje, čak i ako bi uzeli kao istinitu tvrdnju "da se neće boriti": ovo će odvojiti područja sa većinskim bošnjačkim stanovništvom od Zapada i u potpunosti će ih okružiti. Ovo bi, samo po sebi, trebalo dovesti do pitanja vjerovatnosti opiranja podjeli države.

Kako sam čuo da to mnogi pripadnici međunarodne zajednice rade, Parish navodi nedostatak zainteresiranosti puka za obnavljanje konflikta i time podupire uvjerenje da je "malo vjerovatno da bi moglo doći do široko-rasprostranjenog nasilja". Iako je zaista zapanjujuće da je, u jednom tako traumatičnom i teško naoružanom društvu, bio veoma mali broj incidenata međuetničkog nasilja – ja, na primjer, nikada do sada nisam čuo o “ubistvu iz osvete – ipak je opasno pretpostaviti da je to znak nedostatka opasnosti.

Obični građani se nisu ništa pitali kada je 1992. godine počeo rat; većina Bosanaca koji su postali borci su krenuli u rat zato što su osjećali da im oni, koji su započeli sukob, nisu dali mogućnost izbora. Nije tačno da je suživot stvorio “poriv za ubijanjem komšija”, kako to Parish objašnjava. Huškači su izazvali uzajamni strah, koji je doveo do toga da sukob postane neizbježan.

Nema prečice

Najveća opasnost Parishevog argumenta je da će međunarodna zajednica, a posebno Evropska unija, preokupirana sopstvenim problemima, vidjeti ovo rješenje kao prikladnu prečicu i kao dio rješavanja šireg regionalnog pitanja, koje bi obuhvatilo i Kosovo. Republici Srpskoj će biti dozvoljeno da ode, u “zamjenu” za neovisnost Kosova.

Vidljive su međunarodne frustracije izazvane stanjem u Bosni i Hercegovini; takva, gotova rješenja, kao ona koja nudi Parish, možda imaju prođu u Briselu i glavnim gradovima EU. Ona svakako oslikavaju željenu strategiju Rusije. Aura neizbježnog raspada države ide na ruku onih koji zagovaraju njenu podjelu.

No, zanemarujući mnogostruka moralna pitanja, koja su isprepletena u ulogu primalje u rađanju etničke i teritorijalne podjele ove države, vidljive su velike, praktične prepreke. Dozvoljavanje raspada, bez ikakvog, stvarnog otpora, što predstavlja dosadašnju strategiju, u sebi nosi rizik od nasilja s kojim se čak i Parish slaže.

Pored odustajanja od 15-godišnjih nastojanja da se ovaj region reintegrira u skladu sa “evropskim vrijednostima” i uz potkrepljivanje politika ratnih vođa nauštrb građana, etnički raspad Bosne bi pokrenuo regionalne procese, koje ne bi bilo moguće kontrolirati, zajedno sa svim neostvarenim ambicijama, koje bi se nastavile bez ograničenja. Šta bi bilo sa Sandžakom ili sa Makedonijom? Podjela države pod međunarodnim patronatom bi zahtijevala veće investicije u smislu političkog kapitala, vojnih resursa i novca, nego što je to slučaj sa ponovnim uspostavljanjem kredibilne preventive i zatvaranja žarišta – što je strategija za koju, kako se čini, nema puno želje u većini država EU. Zadana strategija je ona sa birokratskim autopilotom: držati se kontrolne liste za proširenje, neprepoznavajući prijetnju (Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju očito mora dati stabilnost) i poziv na razgovor. Činjenica da ova strategija očito nema uspjeha još uvijek nije narušila njenu privlačnost.

Neuspjeh Bosne je neuspjeh Zapada, sa negativnim uticajem na sve zapadne članice Vijeća za implementaciju mira. Najveći udarac bi pretrpjela EU; našla bi se u loco parentis (u ulozi roditelja) na neodređeno vrijeme, sa situacijom koja bi naličila Kipru, ali sa tri strane i na kopnenom dijelu Evrope.

Neuspjeh Bosne je neuspjeh Zapada

Iako je situacija u Bosni sve nestabilnija, njeno pucanje nije neminovno; ono se može jednostavno spriječiti. Zadržavanje međunarodnih izvršnih kapaciteta u doglednoj budućnosti, kako u građanskoj [Visoki predstavnik], tako i vojnoj [EUFOR] sferi, je neophodno. Rekonfiguracija i ponovno jačanje ovoga dvoga je potrebno kako bi se ispunili izazovi koje nameće trenutna situacija.

U slučaju EUFOR-a bi to značilo povratak preventivnog stava i operativno razmještanje trupa na terenu u oba potencijalna žarišta koja navodi Parish, Brčko i Mostar. Za ovo je potrebno povećanje konstantno opadajućeg broja EUFOR-ovih trupa. S druge strane, to bi dovelo do potrebe da se oda bezuvjetno priznanje da trenutna strategija nije uspjela u svom cilju, te da Brisel i većina glavnih gradova EU nisu za to imali želju.

Istovremeno, Sjedinjene Države nisu, rastućoj grupi skeptika spram Vijeća za implementaciju mira, dali alternativni pristup problemu. Zadana strategija se svodi na odupiranje potpunoj kapitulaciji, uz konstantno povlačenje i posmatranje EU koja skreće sa staze svoje politike.

Dakle, skretanje prema ponoru se nastavlja. Birokrati, koji su kreirali trenutnu, neuspješnu strategiju, nisu spremni da prihvate potrebu da ponovno razmisle i da je promijene, jer bi to bila potvrda njihovog neuspjeha pred malom, ali rastućom publikom njihovih kolega, čime bi se dovela u pitanje sposobnost EU da se nosi sa, još uvijek, besmislenom tranzicijom.

No, nastavak ovim putem će, na kraju, prisiliti političke majstore da prihvate odgovornost pred svojim biračima, za katastrofalnu grešku koju je nemoguće ignorisati. Biračko tijelo će, s pravom, pitati: “Bosna? Pa, to je u 90-tim! Mislili smo da ste to već riješili. Kako ste uspjeli da još jednom uprskate stvar?”

Neuspjeh Bosne je neuspjeh Zapada, sa negativnim uticajem na sve zapadne članice Vijeća za implementaciju mira.

Najveći udarac bi pretrpjela EU; našla bi se u loco parentis (u ulozi roditelja) na neodređeno vrijeme, sa situacijom koja bi naličila Kipru, ali sa tri strane i na kopnenom dijelu Evrope. Dejtonska Bosna se smatra proizvodom “porijeklom iz Amerike”, pa iako su Sjedinjene Države udaljene od područja udara, neće se izvući bez povreda. Turska bi izvukla vlastite zloslutne zaključke o razlozima zbog kojih je dozvoljeno ovoj državi da se raspadne, kao i o kredibilitetu svojih Zapadnih partnera, pa bi, u skladu s tim, formulirala svoje strategije – kako u Bosni, tako i šire. U Bosni i Hercegovini može doći do napretka, ali samo onda kada se eliminišu egzistencijalni strahovi. Privredna i socijalna sigurnost predstavljaju glavne, trajne prioritete građana; njihove nerazumne političke elite nastavljaju sa neispunjavanjem rezultata, zbog svoje sposobnosti da povećaju politička namještanja i strah. Mogućnost političkih namještanja političara se smanjuje pod uticajem fiskalne krize, ali strah je sve upadljiviji uslijed neodgovorne međunarodne strategije. Samo S.A.D. može katalizirati neophodnu promjenu strategije u PIC-u. Sada, kada jedan od glavnih aktera odgovornih za trenutnu politiku S.A.D.-a, zamjenik ministra vanjskih poslova, James Steinberg, odlazi iz politike da bi radio u visokom školstvu, je pravo vrijeme za stvaranje novog pristupa.