Piše: Đorđe KRAJIŠNIK

Na početku smo još jedne, Nove, godine. Il’ nam se bar tako čini? Širom ove zemlje slavilo se, ili kako bi se narodski kazalo, pilo i hajrovalo. Bilans dobro poznat, praznični, mnoštvo povrijeđenih, što u razuzdanim pijanskim tučama, što od prekomjerne upotrebe raznoraznih pirotehničkih sredstava; nekoliko mrtvih u stravičnim saobraćajnim nesrećama, sve u svemu već dobro poznati kadrovi filma kojem se samo mijenja ime, a scenario uvijek ostaje isti. Ali kao i svemu drugom i novogodišnjim radostima dolazi kraj. Euforija lagano opada, strasti potaknute opijatima popuštaju, stižu posljednje čestitke te je došlo vrijeme da vidimo gdje smo to stigli, koliko smo napredovali, šta smo postigli u prethodnoj i čemu da se nadamo u novoj godini.

Bosna i Hercegovina je u mnogo čemu specifična i paradoksalna zemlja, pa se stoga i fenomen Nove godine mora posmatrati drukčije nego bilo gdje drugdje. Iz tog razloga ključno je pitanje koje se ovdje treba postaviti, šta je to zaista novo u Novoj godini? I da li smisao naziva ovog međunarodnog praznika odgovara i bosanskohercegovačkoj zbilji? Odnosno koje su to novine koje nam je donijela Nova godina? Kada se osvrnemo na prošlu godinu nema se bogzna šta vidjeti. Svejedno je osvrnuli se na 2009. ili zakopali nešto dublje u prošlost, recimo u 1999., nećemo primjetiti neku veliku i bitnu razliku. Bosna i Hercegovina se i dalje kreće, kao u onoj narodnoj, “ko’ baba niz Gacko”, a za neupućene, baba niz Gacko ide jedan korak naprijed, a tri koraka nazad. Što će na kraju reći da ova zemlja na svom putu ka ničemu, nije nigdje ni stigla.

Od prudske farse do butmirske tragedije sve je bilo samo neprestano presipanje iz šupljeg u prazno, ili ti mlaćenje prazne slame. Nismo dobili nikakve nove odgovore, nismo došli do novih saznanja, nisu nam ponuđene nove mogućnosti, sve se odvijalo po već dobro ustaljenom redu. Potezala su se nebitna pitanja, gdje god se došlo do nekih krucijalnih stvari udarala se klauzula nacionalnog interesa i opstanka jednog od naroda, ponovo se manipulisalo pitanjima proglašavanja nezavisnosti i ukidanja entiteta i tako sve u krug. Pritome su sva najvažnija pitanja ostala marginalizovana i nerješena. Tačnije, stanje neprestane žabokrečine je postalo jedino valjano, naravno iz perspective bosanskohercegovačkih političkih elita, jer u takvom stanju, a dok ima ovaca za šišanje, tačnije građana ove zemlje, moguće su sve vrste manipulacija. I samo tako, u tom mraku žabokrečine, mogu se već godinama na iste nacionalističke priče i pokliče dobijati izbori, može se pljačkati i krčmiti sve što je od ove zemlje ostalo.

Na kraju, šta smo dobili kada se saberu sva nedjela i sav nerad onih koji vladaju ovom zemljom? BiH je pred sam kraj, sada već prošle, godine uz svoju vječnu sapatnicu i saputnicu u nesreći ostala jedina zemlja u regionu koja nije dobila bezvizni režim. Da ne bude zabune, kada pominjemo sapatnicu i saputnicu u nesreći mislimo na Albaniju. Ove dvije zemlje su već odavno postale sinonim za nazadno i nerazvijeno, pa nas ne bi trebalo čuditi ukoliko  dođemo do informacija da u ostatku Evrope roditelji svoju djecu plaše njihovim imenima, kao što se djeca plaše babarogama.  Dakle, Bosna i Hercegovina je sada i zvanično postala potpuno izolovana zemlja, a njeni građani getoizirani u svakom smislu te riječi. A to je i logičan slijed događanja, budući da su se bosanskohercegovački političari zaista svojski potrudili ostaviti one koji su ih birali u  mraku i besperpektivnosti. I zaista je teško vjerovati da će se to u skorijem periodu promjeniti.

Ovdje smo pokušali kratko ukazati samo na neke nepobitne činjenice koje su dio naše svakodnevnice. Premalo je prostora da bi se obuhvatili svi problemi iz prošle godine,a njihovo nabrajanje bi se pretvorilo u lamentiranje nad tužnom sudbinom, a to svakako ne želimo, potrebno je ipak malo optimizma. A koliko optimistični trebamo biti vidjelo se odmah prvog dana 2010. godine. Svi oni koji su toga dana posjećivali trgovine mogli su utvrditi da su cijene za nekolicinu proizvoda porasle, dok su plate i penzije naravno ostale iste. Dalje, već smo pred kraj 2009. bili obavješteni da prvog januara  rastu cijene struje, vode i telefona, o rastu plata i penzija, naravno, opet nije bilo riječi. Još kada uzmemo u obzir da je ova godina izborna, onda nam je potpuno jasno kako će se stvari u narednom periodu odvijati. Što na kraju znači, od novina neće biti ništa, tako da ćemo i dalje živjeti istu godinu, sada već po petnaesti put!