Matthew Parish je bivši glavni pravni savjetnik Međunarodnog supervizora za Brčko. Njegovu prvu knjigu, ‘A Free City in the Balkans: Reconstructing a Divided Society in Bosnia,’ objavio je I.B. Tauris. Njegovu novu knjigu, ‘Mirages of International Justice: The Elusive Pursuit of a Transnational Legal Order,’ objavio je Edward Elgar. www.matthewparish.com

Piše: Matthew PARISH, www.balkaninsight.com

U novembru 2009. godine predvidio sam nezavisnost Republike Srpske. Od tada su se događaji odvijali brže i imali više iznenadnih obrta nego što sam mogao da pretpostavim. Okidač za konačni raspad Bosne bila je pobjeda Socijaldemokratske partije (SDP) na opštim izborima u oktobru 2010. godine.

Tokom 2011. sve tužniji slijed nepopravljivih političkih lomova prijeti da trajno ošteti politički sastav Bosne i Hercegovine. Biće to opasna godina, u kojoj će se ekonomskom siromaštvu, na koje su se stanovnici Bosne i Hercegovine već navikli, pridružiti i politička nestabilnost.

Možda najvažnije goruće pitanje jeste da li će se Bošnjaci latiti oružja da bi spriječili raspad svoje države. Nasilje širokih razmjera nije mnogo vjerovatno. U ovih petnaest godina otkako se rat završio, tri naroda Bosne i Hercegovine navikla su da žive odvojeno.

Politika bosanskih Hrvata, do sada prilično tiha, uspjela je da obori zemlju na koljena. Na prošlim izborima u oktobru 2010. godine, bosanski Hrvati su glasali ubjedljivom većinom za dvije nacionalističke partije, Hrvatsku demokratsku zajednicu, HDZ, i njenu sestrinsku frakciju, HDZ-1990.

Uprkos tome, politički sistem Bosne i Hercegovine nije bio u stanju da na pravi način zastupa političke preference Hrvata. Hrvatski član trojnog Predsjedništva BiH, Željko Komšić, član je SDP-a, stranke koja se predstavlja kao multietnička, ali je u stvarnosti ubjedljivo bošnjačka.

Jedva da je koji Hrvat glasao za Komšića, ali je on ipak izabran, zahvaljujući neobičnim izbornim pravilima BiH. I dok etnička kvota važi za mnoge izabrane zvaničnike, uključujući i one u Predsjedništvu, ista kvota ne važi za same glasače, tako da svaki stanovnik Bosne i Hercegovine može da glasa za bilo kog kandidata člana Predsjedništva. Bira se jedan kandidat iz svake etničke grupe koji dobije najviše glasova bez obzira na to ko je za njega glasao.

Tako je Komšić izabran u Predsjedništvo glasovima Bošnjaka, kojih ima oko četiri ili pet puta više od Hrvata, iako je većina Hrvata glasala za druge kandidate. Bošnjaci su sebi obezbijedili dva člana u tročlanom Predsjedništvu, narušivši etnički princip na kojem je izgrađen Dejtonski mirovni sporazum.

Situacija je trenutno još gora. SDP je uspeo da formira vladu u Federaciji uz pomoć marginalne manjine hrvatskih partija, što znači da su dvije udružene stranke HDZ-a, koje predstavljaju veliku većinu hrvatskog političkog mnijenja, izopštene iz vlade tog entiteta.

Jedina nada za očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine bio je pravac bošnjačke političke misli otjelotvorene u Bakiru Izetbegoviću, aktuelnom bošnjačkom članu Predsjedništva. Izetbegovićeva filozofija dramatično se razlikuje od one njegovog oca, Alije, ratnog predsjednika Bošnjaka koji se zalagao za zajedničku državu u kojoj će Islam imati dominantni politički uticaj.

Nova vlada će tako predstavljati bošnjačke interese po cijenu interesa samih Hrvata. Hrvatski političari i hrvatska javnost zaključili su da Federacija ne može da udovolji njihovim političkim težnjama. Bosanski Hrvati imaju pravo glasa i na hrvatskim izborima, a jedini razlog zbog kojeg je Zagreb do sada šutio pred zahtjevima bosanskih Hrvata za otcjepljenjem, ili daljim udaljavanjem, bila je primamljivost članstva u Evropskoj uniji.

Budući da su izgledi da će se to u skorije vrijeme dogoditi sve manji, izgubio se smirujući uticaj procesa pridruživanja Evropskoj uniji, a Bosanski Hrvati su se oteli s lanca u potrazi za ostvarenjem svojih političkih ambicija.
 
HDZ i HDZ-1990 imaju zajednički kratkoročni cilj: stvaranje trećeg entiteta, kojim će vladati Hrvati. SDP-ove koalicije sa manjinskim hrvatskim strankama na štetu HDZ-a postat će tako stvar prošlosti. Odmazda za iluziju da Komšić predstavlja hrvatske interese biće slatka. Kada dobiju svoj entitet, ili čak i ako ne budu u tome uspeli, krajnji cilj biće odvajanje „Herceg Bosne“ i pripajanje Hrvatskoj.

U svojim iredentističkim namjerama, bosanski Hrvati pronašli su neočekivanog saveznika u predsjedniku bosanskog srpskog entiteta, Republike Srpske. Milorad Dodik podržava hrvatske težnje za sopstvenim entitetom, jer svaki program koji rasparčava Federaciju čini njega jačim.

To objašnjava skorašnje Dodikovo prijateljevanje sa hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem. Iza izjava uzajamnog žaljenja zbog ratnih neprijateljstava i javnih obećanja da će se se riješiti problemi zaštite životne sredine, stoje njihovi mnogo prozaičniji lični ciljevi. Dodik će podržati težnje bosanskih Hrvata za otcjepljenjem od Bosne i Hercegovine u zamjenu za podršku Hrvatske otcjepljenju Republike Srpske.

Tako Dodik raspiruje pad Federacije i likuje dok sa strane posmatra Bošnjake i Hrvate u klinču. To ionako ublažuje međunarodni pritisak protiv njegovog secesionističkog projekta i daje mu manevarskog prostora za brojne simboličke radnje koje jačaju već ionako jaku autonomiju Republike Srpske. Prethodnih nedjelja Dodik je najavljivao svoju namjeru da uništi Poresku upravu, zatraži ukidanje državnog Suda i preuzme entitetsku kontrolu nad politikom izručenja – što se smatra kršenjem Ustava Bosne i Hercegovine.

Takođe je objavio da Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, Valentin Inzko, više nema kompetencije nad srpskim dijelom zemlje. I dok bi u prošlosti Dodikovi napadi na visoke predstavnike BiH  i državu izazvali burne reakcije, njegove trenutne aktivnosti ne izazivaju posebnu pažnju pored bošnjačko-hrvatskog sukoba koji prijeti da uništi politički život u Federaciji. Dok god su Bošnjaci i Hrvati u sukobu, neće postojati pritisak na njega da pristane na formiranje državne vlasti.

Glavni razlog za trenutnu krizu jeste nepovratni gubitak interesovanja međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu. Poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, Zapad se upustio u agresivnu kampanju izgradnje države i stvaranje institucija centralne vlasti za koje nije postojao konsenzus među tri nacionalne grupacije u Bosni i Hercegovini.

Danas je pažnja Zapada popustila, a iste institucije postale su bojno polje među čijim se ruševinama Bošnjaci, Hrvati i Srbi bore za nepomirljive političke ciljeve.

I dok bi u prošlosti Dodikovi napadi na visoke predstavnike BiH  i državu izazvali burne reakcije, njegove trenutne aktivnosti ne izazivaju posebnu pažnju pored bošnjačko-hrvatskog sukoba koji prijeti da uništi politički život u Federaciji. Dok god su Bošnjaci i Hrvati u sukobu, neće postojati pritisak na njega da pristane na formiranje državne vlasti.

Dejtonska ustavna konstrukcija nikada nije bila održiva kao stalno političko rešenje, jer je nametnuta antagonistima uz pomoć diplomatskih i vojnih prijetnji. Bilo je samo pitanje vremena kada će taj spoljni pritisak oslabiti, a sistem se raspasti.

Pažnja međunarodne zajednice trajala je otprilike deset godina posle završetka rata. Od tada je vještački stvorena bosanska država postajala sve nefunkcionalnija i ne postoji razlog zbog kojeg bi se taj trend sada mijenjao.

Jedina nada za očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine bio je pravac bošnjačke političke misli otjelotvorene u Bakiru Izetbegoviću, aktuelnom bošnjačkom članu Predsjedništva. Izetbegovićeva filozofija dramatično se razlikuje od one njegovog oca, Alije, ratnog predsjednika Bošnjaka koji se zalagao za zajedničku državu u kojoj će Islam imati dominantni politički uticaj.

Bakirov stav je da su od završetka rata Bošnjaci pokušali dođu do pomirenja sa Srbima i Hrvatima, otjelotvorenom u podjeli vlasti u centralnoj vladi, ali da taj pokušaj nije uspeo.

Zbog toga bi za Bošnjake bilo bolje da se usredsrede na sticanje bogatstva i jačanje političkog uticaja u oblastima koje su isključivo pod kontrolom Bošnjaka. Neosvojive političke bitke treba zamijeniti poslovnim interesima. Srbe i Hrvate treba pustiti da idu svojim putem.

Njihovi dijelovi zemlje će neizbježno ostati siromašni, jer Bošnjaci posjeduju bogati i kosmopolitski glavni grad, Sarajevo, kao i glavne industrijske centre u državi, Tuzlu i Zenicu. Srbi i Hrvati ne predstavljaju ekonomsku prijetnju autonomnoj bošnjačkoj teritoriji, kojoj će biti bolje ako ne bude ograničavana obavezom da pristaje na nemoguće političke kompromise.

Ali, ova vizija, koja je prošle godine bila povod za pomirenje između Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije, SDA, i Dodikovog Saveza Nezavisnih Socijaldemokrata, SNSD, pala je u sjenku nove bošnjačke politike SDP-a i njihovog lidera, Zlatka Lagumdžije.

Pod izgovorom da se zalaže za jedinstvenu multietničku Bosnu i Hercegovinu, SDP je ušla u političke konfrontacije koje ne može da dobije bez snažne podrške međunarodne zajednice. Hrvati i Srbi će se jednostrano povući iz države i institucija Federacije kojima dominira SDP i njegova pretvorna multietničnost.

Iako je SDP uspela da stvori vještačku koaliciju u Federaciji sa marginalnim hrvatskim strankama, matematika državnog parlamenta joj neće dozvoliti da isto učini i tamo bez podrške jednog dijela ili cijelog SNSD, HDZ i HDZ-1990. Politika bosanskih Srba dovoljno je jedinstvena da pakt sa SDP-om za bilo koju manjinsku srpsku stranku predstavlja pravo političko samoubistvo.

U međuvremenu, Inzko namjerava da se povuče u avgustu ove godine. Prema planu koji je očigledno skovan u kuloarima Brisela, on bi trebalo tek napola da se povuče u Beč. Tamo će formalno ostati Visoki predstavnik, sa takozvanim „bonskim ovlaštenjima“, koja mu dozvoljavaju da imenuje ili otpušta zvaničnike, a da više ne mora svakodnevno da pliva sa ajkulama u politički otrovnim vodama Sarajeva. Ovaj Visoki predstavnik u odsustvu doživljavaće se još manje ozbiljno nego do sada.

Nasljedna misija EU, teorijski posvećena nepostojećem procesu pridruživanja BiH Evropskoj uniji, posmatraće bespomoćno kako se Dodik sve nepovratnije povlači iz države, a kako Hrvati i Bošnjaci nastavljaju da sipaju uvrede na račun jedni drugih zbog de facto kolapsa institucija Federacije.

HDZ i HDZ-1990 imaju zajednički kratkoročni cilj: stvaranje trećeg entiteta, kojim će vladati Hrvati. SDP-ove koalicije sa manjinskim hrvatskim strankama na štetu HDZ-a postat će tako stvar prošlosti. Odmazda za iluziju da Komšić predstavlja hrvatske interese biće slatka. Kada dobiju svoj entitet, ili čak i ako ne budu u tome uspeli, krajnji cilj biće odvajanje „Herceg Bosne“ i pripajanje Hrvatskoj.

Ni Hrvati ni Srbi neće proglašavati nezavisnost ove godine; neće ni imati potrebe za tim. Agresivano odbacivanje dejtonskih političkih struktura održavaće ih popularnim među svojim glasačkim tijelom, skrećući pažnju sa sve teže ekonomske malaksalosti Bosne i Hercegovine. Zemlja će možda i ostati u teorijski legalnom savezu još godinama, ali posljednji ostaci multietničke političke saradnje prestali su da funkcionišu još prije nekoliko mjeseci i više nikada neće oživjeti.

Ako centristički nastrojena vlada u Beogradu padne u narednih 12 mjeseci, Dodik će možda dobiti podstrek za svoje centrifugalno udaljavanje od Sarajeva, znajući da mu se nova beogradska vlada, manje spremna na kompromise, koju bi predvodio nacionalista Tomislav Nikolić, neće suprostavljati.

Možda najvažnije goruće pitanje jeste da li će se Bošnjaci latiti oružja da bi spriječili raspad svoje države. Nasilje širokih razmjera nije mnogo vjerovatno. U ovih petnaest godina otkako se rat završio, tri naroda Bosne i Hercegovine navikla su da žive odvojeno.

Oni više nemaju želju za ubijanjem svojih komšija kao nekada zato što više ne žive zajedno; rat je izdijelio zemlju u monoetničke Bantustane i uprkos svim naporima međunarodne zajednice, to se nije u značajnijoj mjeri promijenilo. Za većinu Bošnjaka Republika Srpska je isto što i Kosovo za Srbe: zemlja koja izaziva sirovu emocionalnu reakcije mržnje, jer se smatra okupiranom od strane neprijateljski raspoloženog stranog naroda.

Ali, to je mjesto koje nikada ne posjećuju, a sve veća politička autonomija srpskih i hrvatskih dijelova Bosne i Hercegovine ne predstavlja nikakvu praktičnu razliku za njih.

Baš kao Srbi sa Kosovom, Bošnjaci će ostati vječito ogorčeni i neprijateljski nastrojeni prema onima koji imaju veze s onim što su izgubili; ali, kao i u slučaju Srba i Kosova, neće se za to boriti. Kako god da se politička situacija razvija u narednim mjesecima i godinama, država je već podijeljena i status quo više nije ugrožen.

Ovaj rezervisani optimizam ima, međutim, dva izuzetka, a to su Mostar i Brčko. Ovi podijeljeni gradovi bili su sporna tačka u pregovorima u Vašingtonu 1994. i Dejtonu 1995. i ostaju problematični do današnjeg dana. Mostar, prijestolnica bosanskih Hrvata, ne dozvoljava laku podjelu: turističke atrakcije i infrastrukturne veze nalaze se u bošnjačkom istočnom Mostaru, dok su trgovina i industrija locirani u hrvatskom zapadnom dijelu grada.

Napeto primirje osjeća se duž čitave neobilježene linije fronta. Međunarodna zajednica je predvidjela mogućnost da u Mostaru sukob može da izbije svakog časa. I Brčko ostaje problematično, jer su se pod kontrolom Sjedinjenih Država bošnjačke izbjeglice u velikom broju vratile u grad; a opet, ako Dodik želi da ostvari svoj cilj, centar grada predstavljaće most između dva dijela Republike Srpske.

I dok Brčko u svom posjedu ima manje oružja nego Mostar, postoji realan rizik od etničkog sukoba ako se tranzicija ka dominaciji Republike Srpske u tom gradu ne bude odvijala glatko.

I dok se Veće za implementaciju mira sprema da zatvori Kancelariju visokog predstavnika u Brčkom, svega šest mjeseci od početka mandata novog supervizora za Brčko, čini se da će ovo biti lopta koju će Vlada Sjedinjenih Država, tradicionalni zaštitnik Brčkog, morati da ispusti iz ruku.

Budućnost Bosne i Hercegovine bez bliskog međunarodnog nadzora vodi u neizbježni raspad. Međunarodna zajednica bi sada morala pre da se usredsredi na ublažavanje posljedica ovog ružnog procesa nego da se trudi da održi u životu jednu diskreditovanu viziju.