Piše: Josip Vričko
Nakon još jednog hrvatskog povijesnog ponedjeljka, treba se zapitati jesu li to Hrvati spremni skočiti, pa će "biti svega", ili samo - baš kao prije 10 godina - krekeću. Pitanje je doista krucijalno, posebice zna li se kako je posljednja dva desetljeća najmalobrojniji bh. (konstitutivni) narod skak(ut)ao pod ravnanjem samo jedne stranke. Zna se - koje. Baš kao što se i zna da se i kreketalo samo po hadezeovskim notama
Zašto je uspostavljen Hrvatski narodni sabor i zašto ponovo moramo definirati svoje ciljeve i svoj odnos spram uređenja BiH i odnos spram druga dva naroda u BiH?! Odgovor je jednostavan - hrvatski narod nije ravnopravan u Bosni i Hercegovini s druga dva naroda. Na takav položaj mi nemamo pravo pristati i nećemo nikada, bez obzira na sve otvorenije prijetnje sankcijama iz dijela međunarodne zajednice.
Nije ovo, a vjerujem kako ste baš to pomislili, citat iz prekjučerašnjeg (dramatičnog) obraćanja pučanstvu Dragana Čovića iz stolnoga Mostara; Riječi su ovo predsjednika Hrvatskog kršćanskog domovinskog preporoda Ante Paponje, kazane na drugom zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora u ožujku 2001. Ne sjećam se gdje je u to vrijeme bio, a još manje što je radio aktualni stožernik. No, znam, baš kao i napaćeni hrvatski puk, da je njegov prethodnik što je slijedom povijesnih odluka Sabora stao na čelo Hrvatske samouprave u međuvremenu utekao na sigurno - u povremeno prijateljsku Hrvatsku. Odakle ga je i, inače, đavo donio u Bosnu - u sivo-maslinastoj kapetanskoj odori, doduše.
Ne znam, također, ni što je danas s rečenim Paponjom. Ali, zato znam što se zbilo s (hrvatskim) kršćanskim domovinskim preporodom. Ništa, preporod danas, evo opet s Neretve hladne, navješćuje lider stožerne stranke, što svjedoči kako su Hrvati, zapravo, upali u svojevrsni vremeplov. Preporod se najavljuje svakih deset godina. A između jad i bijeda; politička, ekonomska, moralna... svekolika, da kažem hrvatski, e da bi me cijeli svijet razumio!
Čović, istina, tvrdi kako mostarska buna ne priziva (novu) Hrvatsku samoupravu. Jer, tvrdi kako su - valjda Božo Ljubić i njegova malenkost - danas 10 godina stariji i iskusniji, a, valjda, i politički pametniji. A vjerojatno im je još u sjećanju, ili, pak, noćnoj mori, slika kako Jelavića odvozi transporter UNPROFOR-a pravo iza rešetaka. Međutim, usprkos tomu što je Ljubić sto posto danas 10 godina stariji negoli 2001, kada su Hrvati, također, bili ugroženi, njegova je devedesetka u ponedjeljak navijestila kako će legitimni predstavnici hrvatske političke volje iskoristiti sve metode i instrumente koji stoje na raspolaganju jednom narodu sukladno preambuli Ustava BiH i međunarodnim konvencijama, uključujući i Međunarodni pakt o političkim i građanskim pravima, posebno članak 1 koji tretira pravo na samoodređenje. Jasno, naglasak je na - samoodređenju. Budući su posljednjih tjedana Čović&Ljubić dva tijela, a (samo) jedna glava i, zapjevao bi Thompson, jedna duša, nije čak ni meni, neautentičnom Hrvatu, teško domisliti kako se i stožerniku sviđa - članak 1.
Slijedom čega se moramo sjetiti i, također, nedavnog mostarskog zasjedanja Biskupske konferencije BiH, na kraju kojega je biskup mostarsko-trebinjski Ratko Perić spomenuo "fenomen žabe", te kazao kako je hrvatski narod pokazao da je kadar trpjeti do određene mjere, ali ima trenutaka kada se ta temperatura poveća i taj narod skoči i brani svoja prava, svoju slobodu i svoju zemlju. Ako se hrvatski narod pritisne, zavapio je monsinjor, može biti svega.
Dakle, nakon još jednog hrvatskog povijesnog ponedjeljka treba se zapitati jesu li to Hrvati spremni skočiti, pa će "biti svega", ili samo - baš kao prije 10 godina - krekeću. Pitanje je doista krucijalno, posebice zna li se kako je posljednja dva desetljeća najmalobrojniji bh. (konstitutivni) narod skak(ut)ao pod ravnanjem samo jedne stranke. Zna se - koje. Baš kao što se i zna da se i kreketalo samo po hadezeovskim notama. Usprkos tomu, u tri-četri danas pobunjeničke županije s hrvatskom većinom živjelo se baš kao da u njima stoluje Zlatko Lagumdžija, kojim - a pomalo i Sulejmanom Tihićem - Čović danas straši na skok spremne Hrvate.
Nije, međutim, crveno-zelena koalicija plus domaći izdajnici nikakav hrvatski problem. Svjestan je, dakako, toga i stožernik Dragan, ali se - jer mu to ovoga trenutka ne odgovara - ne slaže sa svojim (skrivenim) mišljenjem. Ukoliko bi ga, naime, glasno kazao, istoga bi trena morao zaboraviti članak 1 - kojega se, vidjeli smo, tako rado sjetio njegov povremeni politički saveznik iz mlađega HDZ-a. No, čak i da Čović - danas deset godina (sigurno) stariji i deset godina (potencijalno) politički pametniji - nije sam domislio što se, u biti, danas ovo događa Hrvatima, pomogao mu je monsinjor Perić. Problem je, detektira biskup, što je jedna (hrvatska) koalicija bila prije izbora, a druga nakon izbora - unatoč onomu što je Crkva sugerirala političarima.
Ali, ne vjeruju, konstatirali su biskupi, Hrvati Crkvi, već - uvijek istim - političarima. Možda zato i kad najavljuju skok, ostavljaju dojam da samo krekeću. I tako (još) deset godina...
Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.