NN: Šta će za BiH značiti to što je postala nestalna članica Savjeta bezbjednosti UN-a?

RADMANOVIĆ: Prvo treba reći da je BiH bila jedini kandidat od istočnoevropskih zemalja za to mjesto i da je podržana ogromnom većinom. Da li zbog toga što je dobro lobirala ili zato što je jedina, sada je to teško reći. U svakom slučaju, sve članice UN žele da budu u SB, što je veliko priznanje, i to povjerenje BiH sad treba da opravda. To je novi problem zbog kojeg već ima nesporazuma i rasprava, te mislim da će naredne dvije godine proteći u različitim mišljenjima.

NN: Kako će BiH odlučivati u Savjetu bezbjednosti i da li će tu biti problema?

RADMANOVIĆ: Suštinsko pitanje je kako će oni koji zastupaju BiH nastupati u SB, a to zavisi od Predsjedništva BiH. Predsjedništvo je jedino nadležno da donosi odluke i to konsenzusom, a svako preglasavanje po Ustavu podliježe zaštiti nacionalnog interesa. Nadam se da do toga neće dolaziti.

NN: Da li postoji opasnost da neko iz BiH istupi mimo dogovora, kao što se znalo dešavati u UN?

RADMANOVIĆ: U državi kao što je BiH postoje dva entiteta i tri konstitutivna naroda različitih pogleda na prošlost i sadašnjost i uvijek postoji šansa da neko izlazi čak i u UN sa svojim ličnim stavovima, ali je ta stvar neprihvatljiva. Nadam se da se to neće dešavati jer u protivnom će morati biti reakcija druge i treće strane, što bi stvaralo ružnu sliku o BiH, možda istinitu, ali ružnu. Ako se neko usudi, o tome će biti obaviještena javnost i generalni sekretar SB, što bi stvorilo takvu negativnu sliku o BiH da bi bilo bolje da i nismo postali članovi.

NN: Da li je paradoks to što će BiH kao članica Savjeta bezbjednosti biti u prilici da se izjašnjava o izvještajima koje o njoj pišu stranci?

RADMANOVIĆ: Paradoks postoji već zbog prisustva međunarodne zajednice u BiH i našeg članstva u SB. Prvi put u istoriji UN-a desilo se da jedna zemlja koja ima međunarodnu upravu postane članica SB. Lično mislim da to nije trebalo da se desi i da je visoki predstavnik trebalo da napusti BiH kada smo postali članovi SB. Međutim, to nije problem samo BiH već i Savjeta bezbjednosti i Kancelarije visokog predstavnika. Najmanje jedan član Predstavništva misli da je Kancelarija visokog predstavnika davno trebalo da bude reformisana i da sva ovlaštenja koja podsjećaju na protektorat treba da budu ukinuta. To je stav koji će morati da se kaže u Savjetu bezbjednosti kada se bude raspravljalo o izvještaju visokog predstavnika ukoliko Savjet za provođenje mira (PIC) i visoki predstavnik ne budu pametniji i prije nego što dođe na red izvještaj u aprilu obezbijede transformaciju OHR-a.

NN: Da bi se riješilo to pitanje, treba biti riješen problem imovine. Da li je realno da se to završi do februara?

RADMANOVIĆ: Do prije dvadesetak dana mislio sam da je to realno, ali danas, kada se susrećemo s famoznim spiskom državne imovine koji je napravio OHR, mislim da je to nemoguće. Po mom viđenju, OHR je dodatno iskomplikovalo ovu stvar da se nikada ne riješi. Međunarodna zajednica će morati da shvati da ta kancelarija komplikuje stanje u BiH i mogućnost dogovora. Nije teško riješiti pitanje raspodjele državne imovine između države i drugih nivoa vlasti, kao se to precizno kaže u zaključcima PIC-a.

Ukoliko to ne bude riješeno, OHR svakako ostaje. Dakle, oni sami komplikuju situaciju i prave uslove koje je nemoguće ispuniti, a onda konstatuju da oni moraju ostati još da upravljaju sa BiH.

NN: Ko to i zašto čini?

RADMANOVIĆ: Jedan dio radi to svjesno i to su oni koji su prisutni u BiH. Dobro žive i nikom ni za šta ne odgovaraju, što nema nigdje, pa čak ni u njihovim zemljama. Oni predstavljaju onima koji dođu na jednu sjednicu šta se to ovdje dešava, pa onda ti ljudi odlaze zabrinuti i donose odluku da ovdje treba da budu trajno. Njima pomažu i neki i iz inostranstva koji su već bili ovdje i žele ponovo da budu ili neki novi koji žele da dođu.

NN: Da li postoji "poseban" odnos međunarodne zajednice prema BiH?

RADMANOVIĆ: Teško je direktno odgovoriti na to pitanje, ali je i tačno da ima pojava koje ukazuju na to. Imate izvještaj isti kao zemlje u regionu i one vidno napreduju, a mi ne, što tjera na pomisao da tu neko pravi namjerno probleme. BiH je do sada imala najviše ispunjenih uslova za bezvizni režim, a nije ga dobila, što takođe asocira na to da neko pravi probleme spolja da li namjerno ili zbog nepoznavanja ili ko zna čega već. To sve šteti građanima BiH u cjelini. Naravno, suštinski problem su unutrašnjih odnosi u BiH jer jedan broj političara iz BiH moli strance da ostanu i upravljaju, što je nezabilježeno u demokratskim zemljama bilo gdje u svijetu. Na taj način prave štetu svojim građanima i biračima, a predstavljaju da je treći kriv za to. To je situacija koja mora prestati, ali je teško očekivati da će do toga doći ove godine zbog predstojećih izbora.

NN: Da li je realno da se tu nešto promijeni?

RADMANOVIĆ: Mislim da će to ostati i ubuduće. Razlog tome je i to što jedan broj ljudi od rata opstaje na vlasti tako što koketira s pojedincima iz međunarodne zajednice. Međutim, unutar BiH moraju svi shvatiti da je ovo prostor o kojem mi odlučujemo, mi koje izaberu građani, a ne neko sa strane. U tom slučaju međunarodna zajednica bi na drugi način razmišljala o BiH, ali dok je neko moli da ostane, da učini neke usluge protiv drugih ili trećih, imamo problem.

NN: Da li je realno očekivati viznu liberalizaciju u 2010. godini?

RADMANOVIĆ: Realno je očekivati da dođe do ukidanja viznog režima tokom ove godine. Samo moram reći da sam se ja tome nadao i za 2009. godinu, a da do toga nije došlo. Nisam u poziciji da nekome nešto obećavam jer o tome ni ne odlučujem. Treba reći da samo još tri uslova treba da budu ispunjena, od 174 koliko ih je bilo, i da su ta tri ispunjena na nivou izvršnih organa i sada samo parlamenti treba da ih potvrde.

NN: Hoće li BiH aplicirati u 2010. za članstvo u EU?

RADMANOVIĆ: To je upitno i zavisi od toga da li će ovdje biti visoki predstavnik ili ne. Zavisi i od toga šta će razni savjeti, predsjedavajući i politički komesari u Briselu reći o BiH, a da do sada nisu pozitivno odgovorili. To bi trebalo da bude signal domaćim političarima da se mi promijenimo, da kažemo da hoćemo da ostvarujemo ono za šta su nas izabrali, da samo to radimo, da se pomaknu stranci, a da mi snosimo odgovornost za ono što radimo. Ovako svi imaju priliku da operu ruke i kažu da je kriva međunarodna zajednica. Da li ćemo biti u poziciji da postanemo kandidati, ne mogu reći.

Lično mislim da nije bilo nijednog razloga da sve zemlje zapadnog Balkana otprilike u isto vrijeme ne dobiju bezvizni režim i apliciraju za kandidatski status. Nažalost, nije se to desilo i očito je da Brisel ne želi da se ide u paketu. Sve su zemlje na približno istom stepenu razvoja tako da su male razlike između BiH, Srbije, Crne Gore i Makedonije jer negdje smo mi bolji, a negdje lošiji. Naravno, ništa ne može biti od aplikacije ni za kandidatski status dok ovdje sjedi visoki predstavnik, što daje šansu nekim ljudima u Briselu i u EU da izmišljaju uslove. Tako, na primjer, do prije godinu dana niko nije spominjao reformu Ustava, a onda je iznenada postala vrlo važna, što je neprimjereno jer u Evropi imate zemlje koje imaju komplikovaniji Ustav nego BiH pa funkcionišu kao članice EU i nikome ne pada na pamet da ih postavlja kao uslov za promjenu Ustava.

NN: Da li je bolja situacija na putu ka NATO savezu i da li je promjena Ustava zaista neophodna za dalji napredak?

RADMANOVIĆ: Situacija je vrlo slična kao i u evrointegracijama. BiH je prije pet godina napravila najkrupnije korake na tom putu jer su se tada u BiH svi vladajući opredijelili za put prema NATO-u i prenijeli ovlaštenja s entiteta na nivo BiH. Međutim, zanemareno je to da NATO nije samo vojni već i politički savez i da trebaju određene političke reforme i da oni isto kao i EU svakog mjeseca mogu da kažu neke nove uslove. Bilo je različitih priča o tome da li je ustavna reforma uslov ili nije, u zadnjem saopštenju nema toga osim stalne floskule "funkcionalna država".

Po mom viđenju, država je funkcionalna onoliko koliko se unutar nje mogu dogovoriti, a ne koliko ima ministarstava. Kao i za kandidatski status EU tako i za MAP nije prihvaćena aplikacija. Da je bila kvalitetna procjena unutar BiH, ne bismo aplicirali jer izgleda potpuno smiješno da aplicirate pa da vam neko kaže da ne može, ali, nažalost, to se desilo.

NN: Da li i dalje postoji čvrsto opredjeljenje za put ka NATO-u?

RADMANOVIĆ: Trebalo bi znati da su sve zemlje osim Srbije postajale članice NATO saveza, pa onda tek išle prema EU. Vidjećemo šta će da bude s MAP-om jer ta aplikacija stoji i za naredno zasjedanje Savjeta ministara zemalja članica NATO-a. Poslije toga je takođe potreban niz reformi koje moraju da budu urađene kako bi se nepredovalo prema NATO-u, pa tek onda dolazi do mogućnosti za izjašnjavanje građana o tome. Kod nas o tome prije pet godina niko nije mislio niti je spominjao referendum nego su svi trčali prema NATO-u. Danas ipak kažu da bi trebalo da se građani izjasne i o tome će odlučivati organi zaduženi za to.

NN: Da li je angažovanje snaga u Avganistanu uslov za ulazak u NATO?

RADMANOVIĆ: Zvanično put nije uslovljen angažovanjem snaga u Avganistanu, a nezvanično, to je pitanje. Članstvo u svim međunarodnim institucijama pored prava podrazumijeva i obaveze i to je budućnost savremenog svijeta. Moderne države se pored ekonomskog razvoja i ljudskih prava ogledaju i u tome da li izvršavaju obaveze iz nekih međunarodnih ugovora i prisustva u nekim međunarodnim organizacijama.

NN: Koliki su otpori za slanje vojnika u Avganistan?

RADMANOVIĆ: O samom Avganistanu nešto prije pola godine nije bilo nikakvih teških razgovora. Predsjedništvo je načelno donijelo odluku da se učestvuje u Avganistanu, vodeći računa o tome da tamo već duži period ima jedan broj oficira u raznim kontigentima. U međuvremenu, zbog različitih političkih uticaja i različitih razmišljanja, ali i nekih radnji koje nisu bile transparentne, pojavile su se dileme. Odluka je na Predsjedništvu i ono je to koje će se opredijeliti da li će se ići i kada će se ići. Naravno, nije Predsjedništvo jedini organ koji o tome odlučuje, prije toga Savjet ministara u skladu sa zakonom treba da donese odluku opravdanosti, a vidim da neki iz ministarstava to preskaču kao da se o tome neće raspravljati uopšte. Poslije Predsjedništva Parlament BiH treba da odluči, a još nijedna od ove tri radnje nije završena.

NN: Da li je problem u tome s kojim kontingentom će ići ta četa i da li vi lično podržavate slanje vojnika?

RADMANOVIĆ: Jeste problem. Mislim da ne postoje smetnje da jedna jedinica do veličine čete od oko 100 vojnika učestvuje u mirovnim operacijama u Avganistanu. Ono što je vrlo važno je to gdje će da bude stacionirana ta mala jedinica. Pošto je mala, ona ne može samostalno da funkcioniše, te mora da budu u okviru nekog od većih kontigenata kojih ima dosta u Avganistanu. Upravo je tu nastao osnovni problem jer je jedan broj ljudi iz BiH poptuno neovlašteno pregovarao s nekim predstavnicima oružanih snaga i obećao im da će doći u sastav te jedinice prije odluke Savjeta ministara o ekonomskoj opravdanosti i prije odluke Predsjedništva da se ide, što je potpuno neprihvatljivo. To je stvorilo lošu klimu i u BiH u organima, ali i kod građana i oružanim snagama. Zbog toga je moj stav da se u neke kontingente neće ići.

NN: U koji kontingent bi mogli bilti uključeni vojnici iz BiH?

RADMANOVIĆ: Najbolje su ponude Danske i Turske, nešto slabije Njemačke, Britanije i SAD. Svi su oni na stolu. Predsjedništvo je bilo zadužilo Ministarstvo odbrane da ide u izviđanje kako bismo dobili potpuni izvještaj.
Referendum najviše demokratsko pravo

NN: Da li mislite da je najavljeni referendum u RS sprovodiv?

RADMANOVIĆ: Izjašnjavanje građana neposredno na referendumu je najviše demokratsko pravo i imaju ga sve zemlje na svijetu. Njegovo održavanje zavisi od vladajućih elita, odnosno onoga šta one u stvari hoće da postignu referendumom. Mislim da o ključnim pitanjima za koje procijeni vlast da je potrebno mišljenje građana treba održati referendum. U ovoj situaciji u kojoj se sad nalazi RS je ključno pitanje o uticaju međunarodne zajednice. Dakle, ne radi se o sudijama i tužiocima u Odjeljenju za ratne zločine kako to želi da predstavi dio međunarodne zajednice, bošnjačka elita, ali, nažalost, i neki srpski političari iz Banjaluke jer nije sporno da RS sarađuje s Haškim tribunalom i da je opredjeljenje svih ovdje da onima koji su izvršili ratne zločine bude suđeno. Sporno je to da li može neki predstavnik međunarodne zajednice, bez obzira na to kako se on zvao, nametati rješenja koja su protiv Ustava i prekršiti međunarodni ugovor, što je sada visoki predstavnik uradio.
Novi hrvatski predsjednik popraviće odnose u regionu

NN: Da li izbor novog predsjednika Hrvatske može da popravi odnose u regionu?

RADMANOVIĆ: Ako region i svaka zemlja u njemu, uključujući i Hrvatsku, žele napredak, moraju međusobno napraviti odnose da su za primjer, da u EU vide kako možemo da funkcionišemo. Nažalost, to do sad nije bio slučaj. To se nije moglo popraviti dok na prostoru zapadnog Balkana u pojedinim zemljama sjede ljudi koji su rušili bivšu zemlju i koji danas imaju animozitete prema drugima.

Jednog takvog se regiona u narednih mjesec dana na sreću rješavamo i siguran sam da će novi predsjednik, ma ko bio izabran, da popravi odnose u regionu.

Moramo između sebe da budemo dobri, zaboravimo tužbe, neka o prošlosti razmišljaju oni koji su za to zaduženi kako bismo napravili korake naprijed i bili u društvu razvijenih. Ako shvatimo da naši dobri odnosi znače i napredak, moći ćemo možda prevazići i neke animozitete.

To podrazumijeva da BiH i Srbija treba da dignu diplomatske odnose na viši nivo nego što je sad, za šta je potrebno da BiH postavi ambasadora u Beogradu. Ovo je godina kada to pitanje treba da riješimo, mada je o preciznijim rokovima teško govoriti.(Nezavisne novine/BLIN)