Piše: Enes Kurtović, Školegijum

Svaka osnovna škola u BiH, koja iole drži do svoje reputacije, mora imati folklornu sekciju. To je jednostavno “must have” modni dodatak obrazovnog sistema.

Zvijezde su samo na pozornici

U školi može biti stotinu đaka zainteresovanih za astronomiju, ali pokretanje sekcije mladih astronoma teško da će biti ostvareno. Zašto bi djeca dodatno učila o kretanju zvijezda, kometa i drugih nebeskih tijela i ko bi, ne daj Bože, dolazio noću u školu, da sa članovima sekcije posmatra noćno nebo i uči ih razlikovati pojedina sazvježđa.

Nema ni novca da se nabavi oprema za ovakvu rabotu, čiji bi se rezultati teško mogli predstaviti na školskoj priredbi a još manje njima impresionirati na priredbi prisutne roditelje i “one iz društveno-političkih struktura”.

Koliko para, toliko folklora

Za folklor se uvijek može naći dvadesetak učenica i učenika prihvatljivih fizičkih karakteristika (ujednačena visina), voljnih da po instrukcijama (najčešće) nastavnika muzičkog vaspitanja uvježbaju par koreografija, te da iste, obučeni u loše kopije narodnih nošnji i izvedu na školskoj priredbi, a možda i na nekom takmičenju. Za razliku od astronoma, koji se moraju boriti za svoju sekciju, folkloraši će uvijek imati podršku direktora škole, a uvijek će se naći i sredstva za nabavku scenske odjeće koju neupućeni nazivaju narodnim nošnjama. Folklor se redovno svede na kostimografirano izvođenje plesnih tačaka uz muziku sa CD-a.

Rijetke škole imaju folklor sa vlastitom muzičkom pratnjom. Najrjeđe su one koje pokušavaju proširiti zanimanje učenika i za druge djelatnosti koje čine tradiciju nekog kraja, kao što su ručni radovi, narodni običaji, stari kuharski recepti i sl. Tu već ulazimo u područje ozbiljnog rada, a to se u školskim sekcijama rijetko sreće, jer se dodatno ne plaća.

Vuk sit, svi ovce na broju

Folklor, kao skup radnji usmjerenih na očuvanje tradicionalnih kulturnih vrijednosti nekog podneblja u suštini je jedna hvale vrijedna aktivnost. Pogotovo u današnjem vremenu globalizacije i rušilačkog uticaja moderne masovne kulture, koja nas nastoji uniformisati u formu idealnog potrošača standardiziranih potreba. Ali i folklor kakav vidimo na školskim priredbama, funkcioniše na istom ovom principu, po kojem je forma važnija od suštine. Formula je jednostavna: nošnja = folklor = tradicija = nacionalni identitet = vuk sit = sve ovce na broju.

Kupi mi, babo, maskirne dimije!

To što npr. u školama koje rade po bosanskom planu i programu članice folklorne sekcije izvode koreografije slične trbušnim plesovima uz orijentalnu muziku ne smeta ni nastavnicima, ni roditeljima, ni ljudima “iz struktura”, sve dok su plesačice obučene u dimije i šamije, i dok muški članovi ansambla u pozadini poziraju sa fesovima na glavama. Dimije i fes postaju uniforma nacionalne pripadnosti i simboli identiteta. Treba još samo da se kreiraju maskirne varijante ovih odjevnih predmeta.

(Tekst prenesen iz 23. broja Školegijuma, dvolista za pravedno obrazovanje/Radio Sarajevo/DEPO PORTAL/a.k.)