Indira Kučuk-Sorguč: Na mahalu se obrušila bezrazložna, papanlukom isprovocirana lavina objeda, žuči, totalne negative.

Razgovarao: Edin BARIMAC

Nepuna je godina dana trebala da prvijenac Indire Kučuk-Sorguč "Ja, mahaluša", postigne za ovdašnje prostore veliki uspijeh. Knjiga je proglašena najprodavanijim domaćim prvijencem na 22. Međunarodnom sajmu knjiga i učila u Sarajevu, doživjela je svoje reprint izdanje, a od 17. marta bit će oživljena i kao predstava. Autorica Kučuk-Sorguč dugogodišnja je kritičarka najrazličitih društvenih pojava u postdejtonskoj BiH. Trogodišnje pisanje kolumni u magazinu „Azra“ pretočila je lani u knjigu „Ja, mahaluša“, u kojoj otvoreno, sočno i živopisno govori o muško-ženskim odnosima, lažnim moralistima, modernoj bosanskoj ženi i mahali kao uporištu bosanskog duha. A šta nas čeka u predstavi otkriva u kratkom razgovoru za DEPO PORTAL. Naravno - otvoreno, sočno i bez dlake na jeziku.

DEPO 1: Nepunu godinu nakon izlaska Vašeg prvijenca „Ja, mahaluša“, te njegovog reprinta, knjiga nastavlja svoj život i na pozorišnoj sceni. Zašto ste se odlučili da je pretočite u teatar?

Zato što se na mahalu obrušila bezrazložna, papanlukom isprovocirana lavina objeda, žuči, totalne negative. Mahala i njeni stanovnici mahalaši ili mahalci i mahaluše postali su sinonim za najcrnji primitivizam oličen kroz maliciozno tračanje, ogovaranje svega i svačega iz nekog svog navodnog kompleksa i frustracije. Takva pejorativna slika mahale stigla je upravo od onih koji su „šljegli“ iz nekih vukojebina gdje je vuk domaća životinja a civilizacija je stotinama kilometara daleko. E ti su dolaskom u grad shvatili da će im biti teško opstati ako im se „mahalaši“ natovare na leđa, pa su lukavom strategijom „napad je najbolja odbrana“ i „udri i bježi“natovarili ovaj neslavni teret na pleća mahale koja kao i svaka urbana sredina ima svoje prednosti i nedostatke. Nesreća je u tome što je najezda „došlja“ nakon onog rata bila nalik najprenosivijoj epidemiji i zahvatila i tu istu mahalu koja se decenijama batrga i teško odolijeva svim tim pritiscima. Ali meni kao osebujnom izdanku te iste mahale je dokundisalo. I odlučila sam raditi „ZA“ mahalu. Ono što joj drugi stavljaju kao minus, ja pretvaram u plus. I tako, mahala uzvraća udarac! I, hvala Bogu, ima mnogo pristalica!

DEPO 2: U knjizi ste otvoreno, sočno i živopisno prepričali ljubavne zgode iz života Bosanaca i Bosanki. Koliko će se predstava, čija je premijera 17. marta u Kamernom teatru 55, držati kratkih priča iz knjige? Koje su sve to priče, na koncu, odabrane za ovu predstavu i hoće li publika možda biti “zatečena” nekim segmentima predstave, odnosno hoće li i ona biti "onako sočno"postavljena?

Predstava je sočnije i živopisnije postavljena na scenu Kamernog teatra 55 nego što sam je ja pisala. Kako je riječ o prvom bh. kabareu s konkretnim dramskim zadacima, predstava je vrlo složena u tehničkom pogledu. Ali zato i originalna, duhovita, inspirativna, zabavna i poučna. To je vid entertainment teatra, nešto što je u svijetu već neko vrijeme najpopularniji scenski žanr, kod nas je teško preći granicu između narativnog i neverbalnog teatra a kamoli šta drugo! Odlučili smo da naša “Mahaluša” mora biti nešto posve drugačije! Ona je ono što je Bosna u svojoj najoljuđenijoj slici: pozitivna, kritična, dojmljiva, maštovita, kontroverzna, slikovita, raspjevana i razigrana…. Jer kako ono kaže narodna: kroz Bosnu ne pjevaj! Naša Nela Đenisijević, mahaluša po habitusu, po unutarnjem kodu, pjeva k’o slavuj, a tek što mahala…… Publika će, to odgovorno tvrdim, biti dio ovog nesvakidašnjeg šoua… Ona će se s nama igrati, pjevati, smijati, pričati, kafelenisati, dumati…, jer je ta interakcija neizbježna kako bismo postigli prvo mahalanje u jednom teatru od kako je svijeta i vijeka, tj., ups, otkako je pozorišta.

DEPO 3: Kažete predstava je rađena kao muzičko-scenski performans zasnovan na kabare izričaju. Koliko je bilo zahtjevno uraditi je i je li to ujedno i obnova sarajevske kabare scene?

Bilo je neophodno spojiti naraciju s pjesmom, izvući dramaturgiju na monodramskoj osnovi, a onda naći neophodne scenske elemente koji će radnju dinamizirati i učiniti svaku moju priču stabilnom. Sve je to precizno posložila Mirela Trepanić, rediteljica i dramaturginja predstave koja je odabrala 19 mojih priča i od njih napravila funkcionalnu cjelinu. Tako pratimo život veselog Bosanca i smjerne Bosanke u nekom simpatičnom obrtnom ključu. Kreće sve od seksa, prelazi na brak, ide u nevjeru, kulminira sa klimaksom i završava s nevinošću. Zaista bolje nisam mogla ni zamisliti! A tek kad čujete koje je muzičke numere odabrala, prearanžirala i rediteljski dotjerala Alma Ferović, neće biti sumnje da imamo hit! To mogu reći jer sam pisac koji je stvaralački proces pratio iz gledališta i vidio nešto sasvim novo, ali nešto i sasvim potrebno našoj publici. Nešto što se dotiče intime svakog od nas i podstiče nas na promišljanje, ali i nešto što radosti života daje primat u odnosu na sve. Mahalanje je ta radost koja nas budi iz rutine života! Budimo mahalaši! Budimo oni koji gledaju u tuđe dvorište da bi se komšiji našli pri ruci, pomogli ili naučili školu koju ne moraju sami pohađati. Budimo mahalaši s najboljim namjerama. Mi smo takvi. Mi smo kabare mahalaši i cilj nam je pomoći, nasmijati, zabaviti…

DEPO 4: Kako je bilo surađivati sa ekipom koja je „Mahalušu“ uobličila i oživjela na sceni? Koliko ste Vi zadovoljni urađenim poslom?

Kako može biti kada radite s majstorima svog zanata? Istinsko je zadovoljstvo kada se nađete na istim talasnim dužinama i imate isti cilj sa deset ljudi koji igraju na sceni i sa još sedam koji rade sve za tu istu scenu. Pročitajte im samo biografije i sve će vam biti jasno. Od Alme Ferović koja je magistrirala muzički teatar u Londonu, Marijele Margete-Hašimbegović koja je kreativni duh predstave i vodeći scenograf i kostimograf na ovim prostorima već duži niz godina, jednog Emira Fejzića koji suvereno kroči glumačkom stazom a u koreografskom smislu daje najbolja rješenja i asistent je na ASU u Sarajevo, do Nenada Tešića – multitalenta ali u pravom smislu, koji svira „milion“ instrumenata, glumi, piše, aranžira i dirigira. Kada ga vidite na sceni sama će vam se usta razvući u veliki najiskreniji osmijeh. Fantastičan lakrdijaš, žongler, komedijaš. Lik za čistu desetku! A tek Nela – njena komična ekspresija i svestranost koja je toliko potrebna bh. glumištu, istinski će je obogatiti. Veoma je talentirana, inteligentna, temperamentna, svoja. Vješta je u mahalanju, pjevanju, plesanju, igranju, transformiranju, imitaciji... Zvijezda je rođena! A tek kad vidite mladi, razigrani, eksplozivni Ansambl Cabaret, koji pršti od energije i visoke želje da pokaže šta zna, znat ćete da naš posao nije bio nimalo lak i da smo se zaista potrudili da publika dobije samo ono najbolje. A to će i vidjeti 17.,18. i 19. marta na sceni Kamernog teatra 55... A onda i u narednim mjesecima.

DEPO 5: Na kraju, kakve reakcije očekujete od publike, kritike...?

Od kritike nikakve jer mi nemamo kritiku, nažalost. Kad je budemo etablirali na pravi način, da bude nezavisna, slobodomisleća, eruditivna i objektivna, onda ću pomno čekati njenu reakciju. Ovako, ostajemo uskraćeni za takvu valorizaciju predstave – ne samo mi, nego cijelo bh. glumište, što je pokazatelj da uopće nismo stasali u kulturološku sredinu koja ima svoje zakonitosti i ustanovljene vrijednosti. Od publike očekujemo da nas shvate i podrže bar onoliko koliko su moju knjigu. Ako bude toliko, nismo radili uzalud. Ako bude više od toga, svi ćemo cvjetati i težiti nečem novom s „Mahalušom“. Ko zna?! Možda ovaj „Seks i grad“ na bosanski način dobije svoju TV ili filmsku verziju.  A mjuzikl definitivno slijedi.

(DEPO PORTAL)